Za dom spremni vampiri
Brodoto 01 S

Photo: anti_dota

Ustaška kapa je stvar prošlosti, ali nije bez budućnosti

Kažu, narod je dobar samo u dva slučaja: u ratu kao topovsko meso za degenerične interese luđaka i na izborima kao politička ancila posesivnim manipulatorima na putu do pozicija moći i osobne materijalne koristi. U ostalim slučajevima - iznimke samo potvrđuju pravilo - narod je remetilački faktor u državi. Uglavnom smeta vladajućim kastama i zato je, između izbornih ciklusa, udaljen od demokratskih poluga kontrole toga kako se upravlja u njegovo ime. Iako je narod u svakom političkom diskursu obvezatan smokvin list za notornu laž i licemjerje - nerijetko za najgnjusniji kriminal, čak zločin i veleizdaju - bez te se kvazimetafore makijavelističke nadrikulture nitko ne može nadati ni statističkoj ulozi u bilo kojem javno-političkom igrokazu.

A ti koji su makar jednom omastili brk na jaslama unosnih državnih apanaža - poznati kruh bez motike i bilo kakve odgovornosti - ni pred streljačkim strojem ne bi odustali od svoje političke nezamjenjivosti. Da se i svijet ruši. Kao HDZ-ov kandidat za ličko-senjskog župana na lokalnim izborima 21. svibnja, robusni gospićki ginekolog Darko Milinović. Političar moralnog lika i političke pameti što ih je uvjerljivo demonstrirao 2001. godine, vezujući se lancima usred Gospića u znak prosvjeda protiv kaznenog progona generala Mirka Norca, svog prijatelja, kasnije osuđenog ratnog zločinca. Ali i priskrbivši stranačkim/političkim utjecajem 1999. godine status političkog zatvorenika u SFR Jugoslaviji svom ocu - nadimkom „Drago slikar“, jer je cijeli život proveo kao rendgenski tehničar u gospićkoj bolnici - što mu je podebljalo mirovinu. Milinović i danas slovi za ličkog šerifa, iz tabora rigidnog dijela ZNA SE opcije.

„Zašto se nije vezivao lancima kada je njegova stranka HDZ locirala, uhićivala i transferirala generala Antu Gotovinu!?“ - izravno ga je 2011. provocirao HSLS-ov čelnik Dražen Budiša u kampanji za parlamentarne izbore. Mediji su dosta vremena i prostora potrošili na propitivanje porijekla novca za gradnju i opremanje superraskošnih više od 350 četvornih metara obiteljske kuće u Gospiću.

Taj se HDZ-ov političar „s dna kace“ - ušao je u stranku još 1989. kao tvrdi desničar, padao i dizao se, ali i valjao svim političkim šefovima te opcije - našao sada smetati Andreju Plenkoviću u lakiranju ne samo stanja u HDZ-u nego i odnosa te stranke s biračima i širom društvenom javnošću. Baš sada, u finišu lokalne predizborne utrke i prekomjernog granatiranja HDZ-a optužbama za neumjesno koketiranje s notornim proustaštvom. U zao čas, mediji eksplodirali fotomaterijalom koji eksplicitno prikazuje Darka Milinovića, nadimkom Dado i „lički Putin“, u podvelebitskom Lovincu srdačno zagrljenog s izvjesnim Mihovilom Kursom, koji na FB-u promiče naci-fašizam i ustaštvo. Kad je pukla javna bruka, a ZNA SE opciji dokumentiran još jedan među bezbroj primjera intimne ljubavi sa „za dom spremnim“ vampirima, vadi se HDZ-ov saborski zastupnik i kandidat za ličko-senjskog župana da „nije vidio“ na Kursinim prsima ogromno ušato U na crnoj majici s ustaškim grbom, šahovnicom bijelog početnog polja.

Nesretni Kurso je paradirao na HDZ-ovom stranačkom skupu s parolom na prsima „Hrvatska U srcu“, koju je simbolično ogrnuo maskirnom jaknom HV-a. Poruka je jasna i zadnjem političkom hlebincu. A Darko Milinović se grli i fotogtrafira s takvim!? Stranački mu se šef i premijer Andrej Plenković odmah našao ispričati javnosti, ali na kilav način. Vjeruje možebitnom ličko-senjskom županu da je u Lovincu bio slijep pored zdravih očiju. Baš na lokalitetu, gdje je Kursina istomišljenička bratija prije koju godinu postavila spomen-ploču ustaškom ratnom zločincu Mili Budaku. HDZ-u je svaki glas birača velik kao kuća, a na dobitnom listiću ne piše je li ga ispunio ustaša Kurso ili netko naci-fašistički nekontaminiran.

Pustara „ličkog Putina“

„U tjedan dana kampanje slikao sam se s tisućama ljudi koji su mi izražavali potporu i ne mogu uočiti svaki detalj koji eventualno može izazvati određene nesporazume“, posipao se Milinović pepelom pred novinarima nakon što je navodno progutao žlicu Plenkovićeve jezikove juhe. „Moj stav o ustaštvu i nacizmu je vrlo jasan. Ustaštvo je najveća tragedija koja se desila. Budući da nisam s dotičnim gospodinom Facebook prijatelj, nisu mi poznati njegovi stavovi izraženi na Facebook profilu.“

Vadio se, vadio, ali se Milinović nije izvadio iz gabule u koju se maloumno uvalio. Kao ni HDZ i Plenković u odnosu na relativizaciju neonaci-fašističkih pojava proustaške provenijencije, koje nekontrolirano svako malo zagađuju javni život u Bijednoj Našoj. U povodu lovinačkog ekscesa s Darkom Milinovićem u glavnoj ulozi, mediji pršte od komentara. Čak i sasvim prostačkih, koji nemilosrdno bacaju u blato, gaze i HDZ i njezinog kandidata za župana u gotovo već iseljenoj pokrajini, bez razvojnih izgleda.

Zašto bi se Milinović imao stidjeti kompromitirajuće fotke kad se ni sam njegov prvi stranački i državni predsjednik Franjo Tuđman nije sramio usred olovnog doba etničkih čišćenja i tzv. humanih preseljenja, zamjena teritorija i sličnih maloumnosti kazati novinarima: „Sretan sam da mi supruga nije ni Srpkinja niti Židovka!

Ako ono malo preostalih Ličana - među kojima je većina poratno doseljenih Hrvata iz pasivnih krajeva BiH na (ne)legalno zauzela imanja Srba izbjeglih zbog VRA Oluje - žele i dalje gledati „ličkog Putina“ (on je Milinovićeva foto-inspiracija) kako im šerifuje i nakon 27 godina, široko im izborno polje. Imat će što su izabrali, odnosno imat će još manje od ovog što ionako - nemaju. U 27 godina HDZ-ove (pre)vlasti u Lici, to je sada najnapuštenija, nabesperspektivnija i najjadnija hrvatska pokrajina. Milinović je sve to vrijeme vedrio i oblačio na tom području i kao tvrdi lički hadezeovac obnašao najviše dužnosti u ZNA SE stranci i u državi kao član vlade i ministar zdravstva. SDP-u je predao dužnost 2012. godine s punim ormarom kostura, vrijednih 5,5 milijardi kuna duga. Gotovo šest godina kasnije, dug nije podmiren. Dapače, sada je viši od osam milijardi, a zdravstveni sustav pred raspadom.

„Lički Putin“, redikulozno podmazana jezika kao svojedobno njegov zemljak „lički Tuđman“ što je prstom silovao crnu američku košarkašicu na gostovanju u Gospiću, mentalnog je sklopa koji otpočetka prevladava među HDZ-ovim perjanicama. Uključiv samog Franju Tuđmana koji je u jeku rata primijetio da otvoreni ustašluk u HV-u i HVO-u, osobito napadno u HOS-u, ima negativan međunarodni odjek, smrdi po naci-fašizmu, ali to nije spriječio. Mogao je. Možda ne kao njegov političko-ideološko-svjetonazorski i zavičajni mecena, partizanski sudrug  Joža iz Kumrovca, koji je bez pardona strijeljao partizana samo zato što je ne pitajući vlasnika ubrao jabuku u seoskom dvorištu, ali manje radiklnim alatima ratnog vođe - svakako da.

Nije se danas čuditi kad se bahati Dado u predizborne svrhe, radi pridobivanja ekstremno desnog biračkog tijela naslikava s „crncem“ Mihovilom Kursom. Šali skloni ovisnici o društvenim mrežama dosjetili su se ono „s“ u prezimenu zamijeniti s „c“, pa se dobije pojam, solidno primjeren ideologiji što ju zastupa taj čudan tip. Zašto bi se Milinović imao stidjeti kompromitirajuće fotke kad se ni sam njegov prvi stranački i državni predsjednik Franjo Tuđman nije sramio usred olovnog doba etničkih čišćenja i tzv. humanih preseljenja, zamjena teritorija i sličnih maloumnosti kazati novinarima: „Sretan sam da mi supruga nije ni Srpkinja niti Židovka!“ Proustaški/protusrpski fenjer u tom bolesnom diskursu osobno mu je držao kasnije samootkriveni antinaci-fašist Stjepan Mesić. Taj duh proustaških sentimenta, koji danas suvereno ljulja Hrvatsku, žestoko je opsjedao Tomislava Karamarka, a nešto sofisticiranije opsjeda i Kolindu Grabar-Kitarović i sada Andreja Plenkovića. Ustaše su manje zlo od partizana, ako ih iskreno i smatraju zlom.

Licemjeran osjećaj za povijesnu istinu i civilizacijske antinaci-antifašističke vrijednosti suvremenog svijeta - u čijim su savezničkim temeljima i komunisti Kobe Staljina i KPJ/KPH i svi Titovi partizani - ovih je dana očitovala HDZ-ova državna vlast time da ničim nije obilježila Dan pobjede nad naci-fašizmom u Drugom svjetskom ratu, nije se odazvala skromnoj proslavi u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, ali je koji dan kasnije poslala novooktroiranog predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića na komemoraciju u povodu tzv. bleiburške tragedije.

Na Bleiburškom polju je britanska vojska zarobila i razoružala više desetaka tisuća pripadnika ustaških, domobranskih, četničkih, bjelogardijskih i inih kvislinških snaga, koji su pobjegli iz Jugoslavije gdje su 1941.-1945. počinili jeziva ratna i zlodjela protiv čovječnosti, te ih izručili savezničkim Titovim partizanima. Dio tog kvislinškog šljama raznih nacionalnosti pobijen je na povratku kroz Sloveniju i Hrvatsku, dio ih je osuđen na robiju, a dio nakon ispitivanja pušten kući. Ustaška propaganda u emigraciji je to proglasila „najvećom hrvatskom tragedijom u povijesti“, prenapuhala broj hrvatskih žrtava na više od 300.000 te sustavno anatemizirala ratne pobjednike partizane, Tita i jugoslavenski režim kao najgore zločince. Bleiburg, u blizini bivše jugoslavensko-austrijske granice, postao je spomen-mjesto ukazanja ustaškog duha tzv. NDH i te ideologije, važnije nego da se na tom mjestu ukazao sami Isus Krist.

Najveći ustaški krivci, ideolozi zločina, konc-logorski egzekutori i sam poglavnik Ante Pavelić ostavili su svoju vojsku na Bleiburškom polju, ratnim pobjednicima na milost i nemilost i pobjegli glavom bez obzira s opljačkanim zlatom i dragocjenostima. Zapad ih je licemjerno prihvatio i udobno zbrinuo, jer su već zapuhali hladnoratovski vjetrovi  i na te se kvislinge - jednom izdajica, uvijek izdajica - računalo kao na upotrebljiv protukomunistički materijal za buduće geostrateško-ideološke, vojne i ine obračune s „crvenim Istokom“. Austrija je dopustila preživjelim ustašama i domobranima, njihovim potomcima i rodbini da na Bleiburškom polju u svibnju svake godine vjerski komemoriraju „bleiburšku tragediju“. No, to je otpočetka bilo politikantsko okupljanje za podjarivanje i širenje mržnje, ideološko huškanje te ekstremističko anatemiziranje ratnih pobjednika, komunizma, Tita, Jugoslavije, izvrtalo se, izmišljale „povijesne činjenice“, glorificirao ustaški režim, njegove prvake u zločinu i arijevsku ideologiju kao čistu hrvatsku esenciju i nacionalni interes do duboko u budućnost.

Djed i unuk

Austrijski mediji i dio udruga civilnog društva ovih su dana negativno regirali na taj fenomen i tražili od lokalnih vlasti da se zabrani „slavljenje ustaštva“, jer je upravo Bleiburg postao „najveće okupljalište naci-fašista u svijetu“. To ima jako malo ili uopće nema veze s odavanjem vjerske počasti „nedužnim žrtvama“. Doduše, bilo je i nedužnih među kvislinzima krvavih ruku i savjesti, koji su debelo zaslužili to što ih je snašlo. Ustašama nije padalo na um ikom sudili niti su smatrali ljudskim bićima sve koje su 1941.-1945. zvjerski ubijali, silovali, zatrli im ognjišta, progonili, prekrštavali, pljačkali im imovinu...

To što su držali o partizanima, komunistima, Srbima, Židovima, članovima njihovih obitelji i širih familija te simpatizerima Narodnooslobodilačkog pokreta dade se pojmiti iz knjige Ivana Stiera „Elementi i metode komunističke gerile“ (Drinine knjižnice, Madrid 1964.), kojoj su popratno slovo napisali Francov fašistički general Jose Diaz de Villegas i sam nakladnik Vjekoslav Maks Luburić, potpisan kao General Drinjanin. Nije slučajno da je Luburić onaj mesarski Maks iz Thompsonove pjesme „Jasenovac i Gradiška Stara“, a Ivan Stier ustaški ratni zločinac, 13. s liste traženih za izručenje 1946. iz Argentine FNR Jugoslaviji, Pavelićev pukovnik, pripadnik zloglasne Francetić-Bobanove Crne legije i - djed trenutnog ministra vanjskih i europskih poslova Davora Ive Stiera.

Svako danas ima svoje sutra, što ni u politici nije bez vraga. Ovi što s figom u džepu misle da se vampirskom prošlošću daju izliječiti neki urođeni kompleksi nezrelog politikantstva, prvi će nastradati

Taj je ustaški ratni zločinac smatrao svoje ratne protivnike životinjama, majmunima, nižim bićima ispranog ili sasvim bez mozga, ljudožderima koji proždiru hrvatsku djecu u kolijevkama... Neki su portali objavili ratnu fotografiju Ivana Stiera: stasiti ustaša, smrknut maršira s bandom po nekoj vukojebini u vojničkom šinjelu, a njemački „šarac“ na lijevom mu ramenu.

I onda đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u tako ideološki kontaminiranom mainstream ozračju i Gordan Jandroković imaju obraza nasred Bleiburškog polja „farbati tunele“ nekakvim nacionalno-vjerskim globalizmom bez sadržaja i svrhe. A kod kuće nemaju ništa protiv „za dom spremne“ HOS-ove ploče na zidu dječjeg vrtića u Jasenovcu, bivšeg sjedišta ustaškog stožera Maksa Luburića. Zašto bi i „lički Putin“ morao strogo paziti da ga kakav „zločesti“ novinar ne uhvati foto-okom u ljubavi s javnim promotorom naci-fašističke agende povijesno-revizionističkog RH?

Istih ovih dana frka i u Mariboru zbog najavljenog koncerta ikone „za dom spremne“ proustaške desnice Marka Perkovića Thompsona. Policija je upozorila gradske vlasti da se na koncertu u subotu sprema gadan obračun njegovih fanova i protivnika. Ovaj se pjevač crne ideologije - koji nema pristup u više od pola civilizirane Europe, kao što je zabranjen i u Austriji - našao pjevati baš u Mariboru, i baš u svibnju, i baš uz obližnje navodne masovne grobnice „desetaka tisuća ubijenih nedužnih Hrvata“. Provokacija ili ne, tek - Thompsonu no pasaran u Sloveniji. Pa, nek' si misli.

„Sramota je kad bi mrzitelj Židova i Srba u našoj zemlji širio svoju neljudsku ideologiju“, objasnili su Austrijanci u povodu svoje zabrane Thompsonovog koncerta. „Njegovi koncerti ispunjeni su uglavnom proustaškom ideologijom i ikonografijom umotanom u patriotizam“, objasnili su stranke Fronte za Maribor i TRS svoj glas protiv. Thompson će, stoga, u subotu u Mariboru biti samo „za doma spreman“, što znači da neće ni doputovati jer, poručili su mu u srijedu, „naš grad nema prostora za govor mržnje“. I točka. Kakav ustašluk na obalama Drave, ni govora. Njegov zrakasti mač i dernjava zasad još pale u CRO-krajevima poput - Čavoglava.

HDZ je krcat likovima kojima bi Gordan Jandroković mogao biti prototip za ideološku ljigu i političku zauzetost. Zbog bespogovorne odanosti svakom od HDZ-ovih šefova stekao je nadimak „Pudlica“. Ima u nogama svu silu pretrčavajućih utakmica: od Ive Sanadera i Jadranke Kosor do Tomislava Karamarka i sada Andreja Plenkovića. I, vidi genijalca, baš svima je valjao i valjat će. Prvi je i kad treba okrenuti leđa. Samo je kao istaknuti Karamarkov jastreb bio otrovan prema svom šogoru Zoranu Milanoviću, na način kako se razuman političar s ponešto kućnog odgoja ne bi odnosio ni prema krvnom neprijatelju. Kamoli političkom neistomišljeniku iz iste - familije. Ali, u Bijednoj se Našoj itekako isplati vući obraz po blatu i kameleonštinu prodavati svima dovoljno naivnim koji je žele kupiti. No, svako danas ima svoje sutra, što ni u politici nije bez vraga. Ovi što s figom u džepu misle da se vampirskom prošlošću daju izliječiti neki urođeni kompleksi nezrelog politikantstva, prvi će nastradati.

„Lički Putin“ je više nego dobar primjer: on je protiv reinkarnacije ustašluka i smatra da je „ustaška kapa stvar prošlosti, ali nije bez budućnosti“, pa se zato grli u Lovincu s tim redikuloznim Mihovilom Kursom. Bolje s Kursom u zagrljaju, nego s Kurcom „u srcu“? Kako se uzme. Jedno je, međutim, više nego predvidljivo: jao zemlji s takvima na vlasti i jao narodu koji ne vidi dalje od nosa.

„U do sada zagovaranoj iluziji domovine bujali su jedino profiteri“, zapisat će  kolumnist Večernjeg lista Goran Gerovac o poremećnim vrijednostima zemlje gdje su 1941., 1971. i 1991. važnije od, recimo, 2031. ili 2051. godine, koje Bijedna Naša neće ni dočekati ovako političko-ideološki rastrojena te gospodarski, društveno i moralno gurnuta u predindustrijsko doba. „Inverzija vrijednosti koje su postavili kao standard logično je dovela do pat-pozicije iz koje ne znamo pronaći put. Zato i ovaj veliki nacionalni portret koji se ogleda i nastaje u Saboru, jest remek-djelo hrvatske naive. (...) Nije točno da se u Saboru reflektira politika budući da se ona u ovoj državi niti vodi, niti promišlja, niti je itko strateški usmjerava na način koji bi sugerirao da smo išta više od mehaničke transmisije daljinski postavljenog upravljanja.

Zbog svega toga i ona izjava o 'slučajnoj državi', koja je ne tako davno toliko uzburkala duhove i izazvala domoljubnu sablazan, dakle čak i ta izjava danas zvuči nevino i nekontroverzno. Premda ne i posve točno. U stvari trebalo bi reći: ova država je nesretan slučaj. Svjedočimo njezinom kraju. Ne jednog ciklusa u nikad potvrđenoj neminovnosti političkog kontinuiteta, nego kraju modela državnosti koji je svojim metodama i, još gore, učincima bliži vremenu buđenja nacija u 18. stoljeću, nego stvarnim potrebama čovjeka 21. stoljeća.“

Kad se nema odgovora na izazove o kojima jedino ovisi koliko-toliko izgledna budućnost - ne jedne nacije, nego svih građana u zajedničkoj državi, i te države u zajednici civiliziranog svijeta - onda se kompleksi političke imbecilije, uključujući proustaške sentimente, liječe dubinskim uronom u prošlost, mitologiju, izmišljene pobjede, ponos i slavu kojih nikad nije bilo... Na toj se podlozi položajno i materijalno potkoženiji Hrvati rado igraju „časti“ i „plave krvi“ iz davnina, velmoža i paževa, kad već nisu u stanju danas zadužiti sugrađane nekim budućnosno vrijednim djelom.

Viteštvo akademičkog pedigrea

Eto, potpredsjedniku Hrvatskog sabora Željku Reineru upravo je - vrag će znati zašto - imenovan vitezom Viteškog Reda Svetog Groba Jeruzlemskog, podređenog samo papi. Tu je crkvenu titulu primio iz ruku velikog meštra Reda, američkog kardinala Edwina Fredericka O'Briena, koji je za tu prigodu doputovao u Zagreb. I hodi tako pogureni Reiner pred tv-kamerama - geslo „Bog to želi“ - akademik i član HAZU-a, zakriljen križarskim bijelim plaštom s velikim crvenim križem.

Kostim iz doba prvih križarskih ratova (bilo ih je devet, trajali 200 godina), što ih je 1095. pokrenu papa Urban II. radi „oslobođenja Jeruzalema i Svetog Groba“ od muslimanskih Seldžuka, a zapravo zbog otimnja tuđih teritorija i pljačke, jer je Papina blagajna bila prazna. U rat je, obećavši im otpust i smrtnih grijeha, gurnuo prave vitezove iz Francuske i Svetog Rimskog Carstva koji su stekli titule vojničkim djelima i po strogoj srednjovjekovnoj  proceduri. Kakve veze s tim ima HDZ-ov Željko Reiner...?

Da je imenovan vitezom HDZ-ove političke manipulacije, hajde de, to bi svakom bilo jasno i nimlo smiješno, ovako... Čovjek u zrelim godinama, pa u viteškom kostimu, a nisu dani karnevala. Tri godine se pripremao za viteštvo i čak boravio u samostanu. Da ne vjeruješ. Ali ima HDZ i zmajeva (npr. državni tajnik Nevio Šetić, zmaj od Istre, sic; itsl.), pa kojekakvih meštara, članova tajnih sekti, kanonika, krilnika... Igramo se, igramo. Zašto ne, dok se još može. Bijedna Naša i inače - predvođena baš tim kostimiranim, gegavim društvom svete vodice i tamjana što je dogmom nadnaravnog zapasala veći dio javnosti - galopom juriša u srednjovjekovnu budućnost. 

Što ono reče kolumnist Goran Gerovac o zemlji „Hrvatica i Hrvata“ i reda radi „ostalih građanki i građana“? Naime, „ova država je nesretan slučaj. Svjedočimo njezinom kraju“. Kako stvari stoje, možda se novinar i nije prevario?

Oceni 5