Dino Pešut "Tatin sin"
Aakri 25 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Uvijek me strah da će netko u zgradi biti homofoban

Selidba, ponovo. Izlazim iz svog petnaestog stana u deset godina. Šesnaestog, ako ubrojimo onaj obiteljski, nešto što sam jednom zvao kuća, doma. S vremenom obiteljski stan je postao kod staroga. A seriju ovih iznajmljenih nekretnina bih jednostavno nazvao stan. Doma i kući nestali su iz sintakse, iz leksika.

Pakiranje, ponovo. Svaka ta promjena stana naučila me kako živjeti minimalno i privremeno. Kako se ne navikavati na prostor i biti spreman nestati iz njega za dan, tjedan. Na vrijeme bacam sve papiriće, neke potencijalne artefakte uspomena. To je malo i izgubi se puno vremena kod pakiranja. To je crna rupa.

Neki etnolog budućnosti će jednog dana izložiti madrac, plastičnu, plavu Ikea-vrećicu I laptop kao simbole moje generacije u ovom trenutku. Te tri stvari su naš posjed, pokretno sklonište. Sve drugo moramo naučiti ostaviti iza sebe.

U ovom stanu mi se nije dogodilo mnogo. Ne poznajem susjede. Uvijek me strah da će netko u zgradi biti homofoban. To bi mi bio najveći strah pri kupnji stana.

Nisam organizirao nijedan tulum, ni pozvao ekipicu u after. Nisam se pretjerano jebao, osim sad pod zadnje. Nisam plakao. Bilo me je nekako sram pozvati ljude u miris vlage. Stan je uvijek bio jedan ili dva celzija prehladan da bi se u njemu moglo opustiti, raskomotiti. Stoga je ostao prostor bez uspomena, kvadratna protuvrijednost 300 eura koji su išli na račun jedne starice.

Pakiranje i selidba, ponovo, šesnaesti put. I svaki put me prelije neka naročita beznadnost. Podsjetnik da nište ne posjedujem i da ono najnužnije mogu izgubiti za dan, hirom, odlukom neke osobe. Ne treba mi dugo da se spakiram. Život sveden na najnužnije, uvijek u stanju pripravnosti.

*Dino Pešut, “Tatin sin”, Fraktura, 2020.

Oceni 5