Vodič kroz djela Mirka Kovača (2)
Mirko Kovač

Photo: http://www.bookvar.rs/

Uvod u blagi život

Napisavši Gubilište i Rane i Malvinu, pa zatim i ništa manje poemično Ruganje s dušom, djela osobena i mjesečarska, raskidana u fragmente, montirana i razvijena po uzusima unutarnjeg vremena, zasnovana na osjećajnoj intenzivnosti, Kovač se već skoro kao četrdesetogodišnjak osjeća ugrožen, bez pravog romana, bez onog što se kod nas smatra "normalnim" romanom, videći svoje djelo unekoliko nedovršenim, nepoantiranim, kljastim, u konačnici. To je vrijeme kad on, valjda kao vrhunac toga opusa, odlučuje napisati svoj roman Vrata od utrobe, zamislivši ga dosta klasično i tradicionalno. Kao majstor za prikazivanje svijeta u raspadu i portretist samo unezvjerenih duša, on se sada poduhvata da napiše jedan smireni roman s nekoliko cjelovitih i izrađenih likova, roman koji će uredno pratiti hronologiju porodične hronike. On će u to ime biti prinuđen da rekonstruira čitav rodoslov koji popunjava pedantnim biografskim pripovijedanjem. On se tu ne libi da pomno daje opise svojih likova, do sitnica. Izgubiće se u toj raboti stari Kovač, skaredni i črezvičajni prikazivač istorije rasula, ljubitelj svega pretjeranog i izopačenog, izbijajući tek ponekada, u mirnim izljevima tihe zloće, koji mnogo ne uzdrmavaju mirno organizovani narativ što se odmotava uglavnom u jednoličnosti. Kovač, u najskupljoj maniri naše književnosti, u ovom svom najcijenjenijem romanu poseže za kroničkom rekonstrukcijom istorijskih zbivanja, sada onih iz Drugog svjetskog rata i vremena poraća. Godine 1978. on želi zastupiti ta posljednja događanja koja su u to doba još uvijek vapila za svojim Andrićem. Na svoje uobličenje je tada čekao i naš obični čovjek, jer trebalo je vidjeti kako se on jadnik izborio u tim teškim vremenima, i Kovač će ga dati upravo u glavnom liku ovog romana Stjepanu  K., dobroćudnom čovjeku ukorijenjenom u ovu ovdje tradiciju i podneblje.

Nije doista čudno da je ovaj roman omiljeno štivo naših kritičara i pisaca, tradicijoljubaca i prošastoljubitelja, jer ima tu i registara koje imitiraju duktus franjevačkih kronika, poslova i dana, narodnih gnoma i mudrolija, kalendara, poskočica i brojalica. Naravno, može su tu naći i interkulturalizma. Naprimjer, Kovač kao da je ovaj roman napisao da godinama kasnije bude na radost nekom obljubljenom piscu, kao što je naprimjer Jergović koji još i danas vjeruje u stilski potencijal ofucanih univerzalizacijskih sentenci, u narodnom ritmu, iako nije samo Andrić imitirao taj ton, nego poodavno, kako ćemo vidjeti, čak i Kovač. Naša blagodatna književnost će se, dakle, pobrinuti da nam i povodom naših posljednjih historijskih zbivanja da jednog Andrića, onog najnovijeg: i tada će se, na našu sreću, roditi Jergović kao romansijer!

Poslovima protiv rastrojstva

Glasoviti kalendar poslova i dana Kovačeva glavnog lika, ta najhvaljenija dionica ovog romana, predstavlja jamačno i njegov najtradicionalniji i najdosadniji dio. On, naprimjer, protiče u redanju mudrolija koje bi trebale biti marka po sebi zato što valjda predstavlja psihološku i mentalitetsku strukturu ovog tu našeg čovjeka. Ili zato što dirljivo doziva spisateljski manir i zapažanja naših očeva i djedova. Nije čudno da je upravo ovaj roman u lektiri po bh. školskom planu i programu. Kalandora ora izišlo je zime pola. Fraza poskočica enervantna do bola. S uskršnjim postovima popušta vid, a seljak se grbi u leđima, mesovija je duga. Za naše pisce ovo je snivana stilska pruga. Svo to narodno znanje o vrstama stoke, o sortama trešanja, ta uobičajena ljetopisna datiranja (na prvi dan ramazanskog posta, na Stjepandan), ta univerzalizacijska mudrovanja naprimjer o prokletstvu ženskog, ta zemljoradnička pronicljivost zanimljiva još jedino haustorčadima, zaboravljena narodna leksika i dijalektizmi, sve to uzeto zajedno, pa čak i u trenutku kada Kovač piše ovaj roman, predstavlja u našoj književnosti registre potrošene, oprobane, izlizane, kratkog daha, odavno izimitirane i iskorištene, još u vrijeme ono, kod Andrića i Nastasijevića, Ćorovića i Kočića, i ostalih naših bajnih pripovjedača. Kovač naravno nije neki Jergović, pa da mu, možebitno, pripovjedač cijelo vrijeme govori u ovom ritmu poskočice, da mu pripovjedač taj ritam narodnih pošalica uzme kao svoj ton, ti Poslovi i dani su ustvari samo jedno poglavlje ovog romana, samo jedan registar, u funkciji karakterizacije i individualizacije glavnog lika, kao modus približavanja njegova govora i svijeta. Glavni iskaz Kovačeva pripovjedača u ostalim dijelovima je, naravno, neutralan, inovativan, osviješten, ludičan, začudan, zanimljiv, jer tretira sebe neobično u trećem licu ponekad, avangardan, izrađen vješto kako bi šablonski pisci Jergovićeve klase samo mogli sanjati, no svejedno taj najklasičniji roman Kovačev ostaje štivo tromo, bez pravog poleta, ne-kovačevsko, više po mjeri etabliranog ukusa i horizonta očekivanja, nego one neobične i prevratničke strasti kojom su nabijene njegove prethodne knjige. Nije tome razlog samo što Kovač ovdje prikazuje čovjeka smirenog i srođenog sa stvarima i ovom zemljom, nego je to prije svega u tome što neprirodno odabira historijsko vrijeme kao osovinu pripovijedanja, kao nijednom prije. On kao da se u jednom trenutku želi dokazati i na tom klasičnom polju naše književnosti. Bilo je došlo vrijeme da se i on, nakon Pekića i Kiša i Bulatovića okiti Ninovom nagradom. On kao da već tada razmišlja o pretrajavanju svoga djela u našoj literaturi, on kao da želi da se tim romanom konačno svidi. To će, naravno, biti dovoljno da žreci naše književne kritike ovo djelo godinama kasnije prepoznaju kao sebi blisko, kao ono što potvrđuje njihova očekivanja, kao ono što znaju interpretirati na kraju, i neće biti nimalo čudno što će ga toliko ovjenčati nagradama i priznanjem. Ipak, Kovač ne bi bio naš najopsceniji pisac, uz Bulatovića, da taj mirni uobičajeni tok zbivanja, karakterističnih za našu blagu književnost, u jednom trenutku dijabolično ne zakrivi čak i u Vratima od utrobe. To su i najbolji momenti toga romana. Ne mislim sada samo na provokativnu i humorističnu ljubavnu putešestviju putene Pauline, zabludjele kćerke, buržujke koja se poda nekom Rusu kolhozniku i zatrudni, izrodivši kasnije i unuče presretnom djedu, svome ocu Paolu, zakletom antikomunisti, nego prije svega aludiram na skarednu biografiju Tomislava K., brata Stjepanovog, koji vodi razvratan život i završi početkom rata u njegovoj kući, gdje bdije uz bolesničku postelju časne Ruže, Stjepanove žene, koju zavede kao đavo i obljubi u žaru groznice, u maglinama vrućice, nakon čega ona sluđena zauvijek napusti dom ostavivši Stjepana, kada će se i početi rasipati njihov mirni i idilični bračni život, jer će taj njen put završiti tragično, smrću, u beogradskoj bolnici. Očajnom Stjepanu će na kraju, kao utjeha, ostati srođenost s njegovom zemljom, danima i životom, u završnoj sekvenci romana, kada će nabrajati sve poslove koje valja uraditi. Isprašiti ćilime, pretresti slamarice, utrljati česan dok se soli pršut, pošiti janjilo, klepati sjekire, kupiti beleđiju, vabiti pčele iz košnica, čekati uskrsnuće mrtvih...

Naravno da Vrata od utrobe, kao roman realiziran u tom sudaru naivnosti jednog čovjeka i zloćudnoj zapletenosti svijeta, nisu loša knjiga, vjerovatno ćemo se mi načekati da se naša književnost opet uzdigne do takvog nivoa zrelosti pa da izbaci roman te kvalitete, međutim ostaje činjenica da je to pisao kajušči autor sablažnjive prošlosti koji se u jednom trenutku na planu forme posuo pepelom po glavi, prebacujući most prema čuvarima naše tradicije, sa ambicijom da bude promaknut među važne klasične pisce jednog jezika, mudro računajući na prepoznatljivost i općeprihvaćenost izraubovanih registara i tema. Dakako, nije to u Vratima onaj neobični pisac kojemu je, kako ističe u Pismima sa Filipom Davidom, bio jedini cilj spoznati i upiti što više gadosti i licemjerja, trpiti što duže i što više sve te oblike trovanja, da bi onda povremeno naceren sasuo istinu u lice toj odvratnoj svjetini, izvitopereno i opsceno, snažno, kao u epileptičnoj halucinaciji, sa uživanjem promatrajući kako se ta rulja žesti i kako se uzaludno brani. To je, međutim, bio pravi Kovač, to je ono po čemu je u našoj književnosti bio neobičan, da ne kažem samosvojan! Vrata od utrobe, za razliku od toga, ipak idu u susret običnom čovjeku, ona kao da mu želi olakšati, pružiti utjehu i skrbiti za njega, počastiti ga razumijevanjem, i tu se Kovač prvi put pokazuje, izravno u tekstu, kao brižan, humanističan, konstruktivan pisac.

Uskrsnuće sablazni

Pravi Kovač opscenist će, međutim, ponovo vaskrsnuti u romanu Uvod u drugi život iz 1983. godine. Nije lako poduhvatiti se tumačenja ovog romana; nije to štivo za one koji ne poznaju Kovačevo djelo, nikako ne bi trebao biti njihov prvi izbor. Šta je taj roman? Satvoren od šest dijelova, svaki posvećen po jednoj godini u životu glavnog lika-pisca od 1969. do 1974 godine, autobiografski. Sastavljen od dnevničkih zapisa, odbačenih rečenica, odbljesaka nejasnih stanja, posprdnih i rugajućih pasusa, ličnih čudesa, mnoštva erotskih dosjetki i zbitija. Ne znam šta je Kovač u posljednjoj verziji dodao ili izbacio i ne interesuje me, groznica tog rastresenog života se najzanimljivije utisnula u tim prvim verzijama knjige.

Kovač u ovome rasparčanom romanu dognaje do kraja svoje stare poetičke uzuse, on na pleća svog lika postavlja najteži kamen grijeha u mraku od Beograda do Zagreba. Kao da Kovačev lik ne uspijeva umaknuti nijednom zlu, nijednom razvratu, nijednoj izopačenosti ili gadosti koje su se mogle naći na tom potezu Jugoslavije kojim se kreće. On kao da vjeruje da se pravi život skriva samo u zlu i patnji, u onom najružnijem i najnakaznijem, ni u čemu lijepom i blagodatnom na zemlji, nego samo u onom što je duboko u podzemlju. Kovač ovdje reda te skaredne događaje sa istom onom upornošću i nezasitnošću, kao u Gubilištu, samo što sada  tu istoriju raspada ne transponuje više snovno, nego je bilježi u stvarnosnom prosedeu. Tako naredana događanja vjerovatno bi izgledala nepodnošljivo do nevjerovatnosti, da nisu organizovana u formi tog rasparčanog i čudnog dnevnika koji ne pretenduje ni na kakvu cjelovitost i uvjerljivost, nego ima jedino cilj da djeluje na čitaoca uvukavši ga u taj lanac nakaznih događanja. Ima i još jednu važnu funkciju, a to je uputiti ga u tu viziju o sveopštem rasulu, uvjeriti ga u nju. Kovaču je naročito zadovoljstvo prikazivati raspad građanske klase, zagrebačke i beogradske, takozvane nove komunističke klase, predstavljati je u izopačenosti, uz mnoštvo svježih zapažanja s terena. Šta se tu događa? Pripovjedaču se ovdje sviđa što Zagreb ima dva lica: uglađenu gospodu, s kojima se može tračati o umjetnicima, pljuvati po slikarskim pravcima i školama, razgovarati o apstrakciji i određivati Krleži mjesto, a potom se može sići u donji sloj, stisnuti se između pijanaca i beskućnika ili se pogađati s kurvom koja za sve ima tarife: za ljubljenje, soba do jutra i konjak, ti ozgo, stojeći u haustoru, itd. Pripovjedač se susreće sa staricom koja ima grudi mlade kao u djevojke i moli je da mu ih pokaže, što i ona učini a on se oduševi tim prizorom dviju jedrih dojki koje stoje čvrste na staračkom tijelu. Pripovjedač susreće kurvu koju posjećuje u stanu dok njena majka umire na krevetu. On se često, kao pripovijedač Zapisa iz podzemlja, kreće tim memljivim rupama, prikazujući nesrećnike, s prezirom prema onim koji vole lješkariti i čitati o niščim, sretni što su pošteđeni nesreća, iako je život tako okrutan. Pripovjedač će sresti i neku književnicu, tek izašlu iz ludare, koja vedro priznaje da je izliječena a potom pokazuje bodež koji sada nosi svuda sa sobom. Pripovjedač piščeva imena će sresti i najmističniju ženu u knjizi, Petru Sakru, i do kraja romana odgonetati njenu istoriju koju će mu na kraju i ispričati njen otac, službenik UDB-e, koji je ubio svoju ženu, i njena baka, ruska emigrantkinja, koja umire u Beogradu, a sama Petra Sakra će kasniije nestati zaređena u manastiru.

Pripovjedač će sresti i Mariju Pavlec, zagrebačku gospođu, svu putenu i nabijenu seksom, prostakušu i njenog muža zanesenjaka isprva, koji mu kasnije priznaje da zavodi Marijinu maloljetnu nećakinju i da se voli sa ženom seksati i utroje, a potom će ga odvesti u njenu spavaću sobu gdje ona leži sva u snu ispovraćana, upućujući ga u tajne svog bračnog života. Pripovjedač će u Beogradu upoznati još jednu temperamentnu gospođu koja će ga koriti zbog svih gadosti u njegovim knjigama, a potom mu se podati, a kasnije će nazvati i plačno sve priznati svome starom mužu, koji će zatražiti njega na telefon da mu direktno da instrukcije kako postupiti da se njegova žena smiri. Pripovjedač će ljubovati sa neuhvatljivom Ružom koja se poigrava s njim, a pogotovo ga voli nazvati na telefon i uživo mu prenositi svoj seks sa drugim, detaljno ga upućujući šta joj sve radi. Otišavši obići oca na umoru, pripovjedač će završiti u krevetu s njegovom bolničarkom Eržikom gdje će ga i zateći, nemarnog, vijest o očevoj smrti. Kao progonjenom piscu, biće mu određen isljednik koji je obožavalac književnosti, pa zakazuje sastanke na čudnim mjestima gdje samo sjede i ćaskaju, da bi se onda uspostavila da to nije nikakav isljednik, nego bivši UDB-in zaposlenik, davno otpušten iz službe, koji ga je mjesecima zavitlavao budući polulud i usamljen. I tako dalje, i tako dalje.

Davši sva ta zbivanja u toj formi fiktivnog dnevnika, Kovač se možda želi tek malo graditi nekim našim Kazanovom, jer ovdje on ne pretenduje toliko na neku uvjerljivost i autentičnost, već mu je prevashodniji cilj prenaglašeno prikazati život jednog čovjeka koji se sopstvenim tijelom želi uvjeriti u istinitost svijetlih idela što su nam ih u nasljeđe ostavili mileniji. Taj pripovjedač želi iskušati sve te anđeoske vjere koje su uzaludno toliko puta dokazivali najveći umovi čovječanstva. U toj agoniji, naredanoj do u beskraj, potvrđuje se jedino da je taj čovjek nemoćan pred zlom i patnjom koji svaki put trijumfuju. Kovač ovdje šestovljevski aludira da bi jedino Bog mogao otkloniti te napasti, ako još neko vjeruje u njega. Otuda se pripovjedač često igra tim religioznim jezikom, sablažnjavajući sagovornike, tumačeći da je susret s Bogom jedino veliko što bi mogao susresti u svojim mislima punim tmine. Bog bi mogao biti jedini spas u tome mraku, ako bi ga slučajno bilo.

Liječenje društva

Susrevši se sa Paolom Pasolinijem koji tom prilikom forsira svoja komunistička i ateistička gledišta, Kovačev pripovjedač mu priznaje da voli Ravenu zato što u njemu podstiče vjernika posredujući između njega i kršćanstva, što toga reditelja unekoliko isprovocira. Pa i na samom kraju romana Kovač će šaljivo namontirati pisma oca Leona koji se tu, nakon svog pakla, kandiduje za učitelja života udjelujući mu brojne savjete, preporučujući mir i odricanje, što Kovač ne potcjenjuje sasvim, nego sve to donosi sa blagim simpatijama i dobrohotnom ironijom.

Kovač se poigrava tim preporukama, priznajući u posljednjim redovima kako razmišlja da posluša sv. Jovana Lestvičara kad savjetuje da na početku svake godine pomisliš da je to tvoja posljednja godina života, jer ćeš tako urediti mnoge svoje nesavršenosti i zloće. Kovač ne shvata sv. Jovana sasvim neozbiljno, jer u posljednjoj rečenici romana još jednom kaže: "Samo što sv. Jovan na kraju dodaje: 'Ne zajebavaj se, to zaista može biti posljednja godina tvog života!'" Ima, doista, tu neke neozbiljne ozbiljnosti, nekog hinjenja i blagog oslonca, itekako lomljivih kad se sjetimo sve one orgije nezatomljivih ljudskih strasti prethodno donijetih u romanu. Naravno, Kovača mnogo više zanima bolest društva, nego njeno eventualno liječenje. Pa i u samom romanu donosi jednu scenu kada pisca uživo na radiju postavljaju omiljeno pitanje naše estetike: Šta može pisac danas i ovdje? A on odgovara, nakon pripreme, da bi rekao što jasnije: - Pisac može da uzvikuje: aaaaaa! Može da gunđa: hm, hm! Da pljune: pfuj! Pisac može danas i ovdje da kaže: jebi ga! I u razgovoru za Pasolinijem on će istaknuti da je piscu jedino važno da dobro piše, da je precizan u rečenici, da mu je duševni podatak tačan. U našoj književnosti, ističe, pokudno je biti prepismen, trošiti vrijeme na izvođenje finoća, jer lijepo pisanje odvaja od stvarnosti, a samo je gnjavaža i brljotina istinita.

Kako vrijeme bude odmicalo, nakon tog romana, prema kraju osamdesetih i početku devedesetih godina, autor Uvoda u drugi život sve više će se uozbiljavati i zanimati i za liječenje društva, koje je ulazilo u sve dramatičnije i dramatičnije stadije svoga oboljenja. On će i manovski posegnuti za jezikom ulice u polemici sa elitom gorom od rulje, zaključujući da je to jedini jezik koji ta bagra razumije. Taj dijabolik kao da će dolaziti pameti postajući konstruktivniji i razuman. Njegov glasoviti tekst Polja smrti protiv Miloševića u Francuskoj se sretno poklopio s izdanjem prevoda njegovog romana Malvina koji će imati dobar prijem. Tu Kovač zaista odgovorno prokazuje svu intelektualnu elitu, prije svega Dobricu Ćosića, koja je ostala zaluđena novim voždom. U svojim esejima skupljenim u knjizi Cvjetanje mase on više puta iskazuje svoju averziju prema primitivnoj rulji kao divljoj životinji, prema rađanju vođe, koji mora pokazati svoju muškost tako što posječe glave svima koji ne slijede masu. Uzori u tim tekstovima su očiti, Ortega y Gasset, Adam Mihnjik, Tomas Man. U Beogradu se sve jače i jače otvar jaz između njega i većine srpskih književnika. U eseju "Bodež u srcu" iz 1987. godine on piše da mu je pitanje Šta si po nacionalnosti? prije svega dosadno i banalno, pa na njega odgovara da nije ništa, kao ljudsko biće koje i jest ništa, koje je na putu prema ništavilu, dakle ništavno pred Bogom. U to doba cvjetanja masa, piše Kovač, njemu je ostalo da se osjeća jadno u svojem JA, dok su oni brižno njegovali to svoje MI. Bio je pisac iza kojeg nije stajao niko, dok je iza njih stajala Nacija. Djelovaće sebi izgubljeno bez domovine i podrijetla, dok su ostali sretno ćapćali na sisi svoje matere-nacije, sretni što su svoju psihičku energiju i talent podredili višim ciljevima. Njegov antimiloševićevski stav, njegovo apatridstvo u tome trenutku nije odgovaralo aktualnom poretku, pisci su još uvijek bili na cijeni, i početkom devedesetih u njegov stan upadaju mladići sa škorpionima u rukama, tamnim naočalama i crvenim beretkama koji pisca ispituju satima. Kako svjedoči u pismima koje razmjenjuje sa Filipom Davidom, nakon toga se odlučio na selidbu, u posljednjem trenutku uskočivši u Hrvatsku kao ilegalac, apatrid, bez važećih papira, a jedino što ga je dočekalo bila su pisma ogorčenih hrvatskih rodoljuba koji ga nazivaju prebjegom. 

(Nastaviće se)

Oceni 5