Uz odlazak Dubravke U.

Opet u noći hladan sjaj vremena što je prošlo

kuca na vrata, ne brinu ga ideali uma, zdravlja

ili napori sreće, ima on svoje zvono u skrivenom

zvoniku izgrađenom od uspomena i kamenih

spomenika. Bježim od njih, tu se više no drugdje

može osjetiti smrt, i tvoja smrt također. Onda će

netko, bilo tko, objaviti svoju sliku s tobom na

pročelju neke palače, na zidu dvorca opisana u

nekoj staroj knjizi. Napravit će to zbog želje

da i on bude u auri zagrobne slave, da se istakne

kao povjerenik vlastitih ili tuđih prisjećanja, da

se obrati pažnja na to kako je tvoj odlazak za nj

isto gubitak, svejedno kakav, ali posve sigurno

već odmaknut od ralja života u sjenu, na mjesto

gdje se svjetlost povlači pred tamom, negdje gdje

završe svi pozdravi iz mraka. Jedino što vjerujem

sada su riječi koje se penju uspravno prema mom

srcu, one neće ovjekovječiti ništa i nikoga, pa ni

tebe, samo će biti iskrene i pune vlastita umora,

umora svijeta koji nestaje s nama na pustim ulicama

gradova. Ne ostaje gotovo ništa, u proljeće se

još više zaboravlja nego zimi, i uskoro možda

neće biti baš nikoga da osjeti hladni sjaj vremena,

titraj umrtvljene ruke i usana bačenih uz put.

.

(Dubravka Ugrešić 1949-2023.)

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad