Grafički listovi i Jirži Anderle
Slikarstvo

Photo: Jirži Anderle

Uz pratnju udaraca nevidljivog doboša

Jirži Anderle ima dve ljubavi. Doboš seoske kapele i likovnu umetnost. Njegove prve slike su platna prizori sa seoskih igranki, narodne svite ljudi obuzetih ritmom polke i valcera koji Jirži Anderle, kao dobošar kapele, pojačava udarcima bubnja. Ta njegova prva platna, to su oživele maske Ensora, obrazine koje igraju sa uživanjem pod svetlošću zaklonjenih lampi, dim, dogodovštine ljudi koji se raduju pokretu i ljubavnom dodiru tela. Ali, usud nije želeo da Jirži samo udara u bubanj i završi Akademiju likovnih umetnosti u Pragu. Anderle je kao radnik Crnog pozorišta proputovao sve delove sveta kao rasvetljivač, rekviziter i glumac tog pozorišta, za tih deset godina je imao dosta vremena da upozna ne samo svet već i ono što se u likovnoj umetnosti dešava. I zbog nedostatka drugih izražajnih sredstava, Jirži Anderle je crtao i usavršio se do te mere, da za njega nije predstavljalo nikakav problem da naslika onaj vidljivi svet. I zato je kasnije počeo da se interesuje za ono što se nalazi pod površinom ljudske kože i stvari.

Očaran je preciznošću i fantazijom krvotoka, usklađenošću mišića i krvnih sudova, ima u sebi znatiželju đaka doktora Tulpea i inspirisan je linijama sile pod kožom, celo ljudsko telo je za njega prozirno, kao stakleni dečiji kliker, kao stakleni čovek koji se presijava u Drezdenu. I ćelom tom predivnom mašinerijom rukovodi centrala ljudskog srca koje udarcima doboša ištrcava i nazad vraća ljudsku krv. I tako je Jirži Anderle konstatovao da je makrokosmos udaljen od mikrokosmosa ljudskog tela samo za jedan skok. Njegovi grafički listovi i platna nošeni su muzikom sfera, u ružičastim i modrikastim opnicama se u plejadama raspršuju rasprsnuti delići pare i zvezdana prašina; Jirži Anderle sa svojom maštom leti u kosmičkom brodu i gleda kroz običan prozor na zemlju što se okreće, obavijenu parama i oblacima, posmatra Zemlju sa visine, Zemlju na kojoj se ne vide ratovi a ni ekološke katastrofe već samo struktura planina i okeana.

Ta platna i listovi nadovezuju se na pogled starih Grka koji su mitom o Ikaru postigli pogled sa visine na Zemlju; ona su osnova svih religija: da tamo negde na velikoj visini, na kojoj oko Zemlje lete kosmonauti, tek tamo otpočinje donji rub božijeg ruha. Ti artefakti predstavljaju radost zbog spoznaje kosmonauta, koja je završena otiskom Armstrongove cipele na mesečevoj prašini i njegovom vožnjom kosmičkim biciklom.

A Jirži Anderle i te svoje slike ritmizuje ljudskim srcem, pravilnim udarcima doboša kojima je Jirži započeo svoj umetnički put u pavlikovskoj krčmi i provukao taj ciklus udaraca sve do svemira. Kada je Jirži zatvorio taj ciklus, vratio se na Zemlju, obogaćen utiskom i tehnikom privučen avanturom da oživi portrete majstora evropskog slikarstva sistemom kolaža bez šava. On je pokrenuo figure smerom ka budućnosti, naterao je slike majstora da prođu kroz svoje granične situacije sve do tužnog kraja. A za ostvarivanje svega toga Jirži je morao da poseduje ne samo preciznu tehniku ruke već i ogromnu izdržljivost. I ne samo izdržljivost da sedi deset pa i petnaest sati dnevno nad bakarnom pločom, već je morao da ima i veliko srce, onu odvažnost da razveže krugove i drži ih na uzdi da se ne bi urotili protiv njega i ugušili ga.

Tako je Jirži Anderle uhvatio u svoje grafičke listove plimu i oseku, ponoć i podne, uspon životnih sila i zakrečavanje i smrt. I opet, kada je do poslednjih mrvica iscrpeo sve mogućnosti, vratio se sadašnjosti, onome što je ličilo na njega, i njegovu ženu, majku i njegove prijatelje; sada, eto, oživljava fotografije i prinuđuje ih da se ne samo smeju, negoduju, već i da se vraćaju u prošlost sve do svog detinjstva. Jirži Anderle kombinuje te likove sa linijama sile fiziologije, tehničkim i simboličkim crtežima, anatomskim detaljima; on sateruje lik u kut interijera kao protivteg žbunu apstrakcije, razvezuje u drugom planu grafičkog lista seizmografske retke u kojima je zabeležena muzika, kardiograf srca, pokretanja čestica ne samo u matičnoj lužini, već i u Mlečnome putu.

Tako je Jirži Anderle pokrenuo svojim grafičkim listovima unutarnjeg i spoljnog čoveka, povik i tišinu, grč i opuštanje, uspinjanje i pad, uz pratnju udaraca nevidljivog doboša, klatna, koje u svojim ogromnim fašističkim mrljama uzdiže iznad ljudskih likova sud i znamenje sudbine. I upravo kao Lučio Fontana, kada je stajao prvi put pred čistim platnom sa perorezom u ruci i odlučivao se da preseče površinu, Jirži Anderle je te godine stajao pred gotovim baraknim grafikama sa limarskim kleštima i onda je neko zamahnuo zastavicom kao prilikom starta formule jedan i Jirži je presekao površinu iscrtanu grafičkom iglom, rasekao je prema svom ritmu površinu, sastavio je iznova, i kada je proterao mokar list na drugu stranu prese i otkrio svojim očima ono na šta se odlučio i šta se usudio da učini, ugledao je da su grafički listovi dobili novu dimenziju, bele kanale, koji su povećali čežnju limarskim kleštima odrezanih delova. Tom poslednjom fazom aktivne grafike se Jirži Anderle našao u svesti evropskog savremenog figurativnog slikarstva i grafike sloga što u prednji plan cele svoje ličnosti postavlja interesovanje za čoveka i njegovu sudbinu. To je onaj probušeni bubanj, kojim je od seoske kapele Jirži Anderle stigao sve do samoga sebe…

*Preveo s češkog Milan Čolić

Oceni 5