Kada neko sebi postavi pitanje koje ne glasi: Gde je život? (Crnjanski) ili Ima li života posle/pre smrti? već: Da li postoji život? (od koga bi radikalnije bilo možda samo ono čuveno filozofsko Zašto Nešto a ne Ništa?), kada se, dakle, stvari izoštre do te granice upitanosti i to se uradi u punoj svesti o sasvim određenom društvenom kontekstu i angažmanu, ne samo spekulativno, onda pesniku koji je to tako postavio sebi i nama, Vujici Rešin Tuciću, i može doći da i nije nužno objavljivati po svaku cenu, već da je od štampanja knjiga bitnije čitanje, tumačenje tog sveta koji ipak ostaje jedna zagonetka i neizvesnost (Dragoljub Stanković)
Mesečina svira ispod prozora. Sitno seckana para fljas sa svih strana kroz hodnike. Kasno je.
Izlazeći iz autobusa u tome sve je bilo.
Vampiri jedu sveže voće iz bulevarskih priča.
Zašto si plakala kod zubara?
Pred kafilerijom muzičari štimuju šintere revolverskim mecima. Nekoliko prženih krompira umotano u plav čaršav.
Presečeno i servirano u čašama.
Trčali smo ispod štrika za veš. Vetar hladi.
Ko će poći prvi —
zapita pevačica naslonjena na zidine starog hlada.
Vampiri baciše ogriske u poštansko sanduče pred samoposlugom.
*Pesma preneta iz knjige Jaje u čeličnoj ljusci (1970)