Ljubavni fragmenti
Stras 01 S

Photo: Eliot Erwitt

Vampirski temperament i diskrecija anemone

Pogledi su nam se spojili za šankom među gomilom ljudi. Oboje smo imali plave oči. Znatiželjne plave zvijezde. U nas se slijevao alkohol i fragmenti tuđih razgovora, ipak, bili smo sami na svijetu.

- Ti si jako pametan.

- A ti nisi?

Činilo mi se kao da zna sve moje misli. Izašli smo na terasu, grad je disao kroz svjetlost zgrada i ulične rasvjete. Šta god bih govorio ona je slušala i smješkala se pomalo rasijano. Lice joj je bilo blijedo i umor se ocrtavao neprimjetnim borama koje su bile potisnute krupnim očima. Micala je oči brzim pokretima, obuhvatajući mene, nebo i grad kojeg smo oboje osjećali bliskim, razdragani iznenadnom prisnošću potpunih stranaca.

– Šta radiš?

– Tražim se, još uvijek sam izgubljena – rekla je.

Vratili smo se u gomilu toplu od pića i euforije što bi nastajala dok je večer bila na vrhuncu.

– Ja sam Lina.

– A ja Lucifer – odgovorio sam polupijan.

Ljudi su nas progutali svojom veselošću. Mogao sam zamisliti svakog čovjeka kao jedno slovo. Večer je bila duga i sretna pjesma. Kakvu sam toplotu osjećao misleći na blizinu naša dva tijela. Nije prošlo ni pola minute a već mi je nedostajala. Nisam mislio na seks, dovoljna mi je bila njena blizina. Kad bi se pronašli pogledima, pričala bi mi o samoći provincijskog gradića i životu sa mačkama i knjigama. Noć nije trajala dovoljno dugo koliko smo željeli, i ubrzo nas je razdvojila. Završio sam u krevetu hotelske sobe. Ležeći i pušeći. Napolju su bili zrikavci i meko lišće platana i ljetni vjetar. Ujutro smo razmijenili telefone i mejlove na sunčanoj terasi hotela. Naveče, istog dana, kada smo otputovali svako u svoj grad, nazvala me, i razgovarali smo potpuno iznenađeni zvukom vlastitih glasova.

– Lijepo da se čujemo.

– Baš lijepo...

Tišina, i gutanje riječi.

Elegija odlaska

Da li sam u tom trenutku, dok sam pakovao stvari, bio iskreno tužan ili je to bio automatizam ljudske duše naviknute da od malih stvari pravi krupne životne događaje. Tek, činjenica je bila da više nismo bili zajedno.

Ponor se otvorio pod mojim stopalima i morao sam gaziti nepoznatu zemlju. Dovoljno je pet sekundi tišine, dva štura dijaloga, rečenice kratke i granitne i da se uruši trenutak vukući za sobom svu zajedničku prošlost u mračne odaje memorije.

– Znaš da sad kad izađeš, više nema nazad.

– Znam, jasno mi je.

– Ponesi i knjige koje sam ti poklonila, uvijek ih ostavljaš kad odlaziš. Zašto ih ne uzmeš?

– Ne znam koje si mi tačno poklonila. Pokupiću sve sa police, ne brini se.

– Uzmi i mobitel, meni ne treba.

Noć ranije, dok smo se svađali, prelomio sam telefon na dva dijela, odvojivši ekran od tastature. Sutradan ujutro bilo mi ga je žao. Drag predmet kojim sam slao nebrojene poruke topline, nježnosti, uvreda i bijesa.

Odlazio sam sa laptopom i rancem na leđima. Pozdravili smo se na vratima kao da se vidimo prvi put u životu. Mlak i nesiguran pozdrav. Spustio sam se niz stepenice trudeći se da ne gledam prezimena vlasnika stanova na pločicama ulaznih vrata. Žurio sam na autobusni kolodvor. U tamošnjem bifeu razvlačio gutljaje kafe skoro do pred polazak autobusa. Dok sam prolazio tramvajem glavnom ulicom maštao sam da sve te blještave reklame ovješene iznad prodavnica u času postaju ruke koje mi mašu i žele sretan put. Čak i kroz čvrsto stisnute kapke znao sam nazive butika i raspored artikala u izlozima. Sada se sve to kovitlalo u svjetlosnim lijevcima spajajući jedan oblik raspršene ljubavi sa elektronima neoliberalnog kapitalizma.

U autobusu smo razmijenili nekoliko sms-ova. Njen posljednji je glasio: “Valentines Day Stevea Earla, meni najljepša pjesma u svemiru, ispunila je svoj smisao, konačno. Nemam više ništa da ti kažem.”

Napisao sam kratku poruku: “OK, zbogom.” Razmišljao sam o tom zadnjem dodiru naših riječi. O njihovoj jalovosti i nestalnosti. Cioran je zapisao da umjetnost ljubavi u sebi treba da sadrži: vampirski temperament i diskreciju anemone.

Oceni 5