Glazba kozmičke veličine
Vangelis

Photo: collider.com

Vangelisova simfonijska elektronika

Imala je Grčka velikih itnernacionalnih glazbenih zvijezda, uključivši opernu divu Mariu Callas, pop pjevače i pjevačice poput Demisa Roussosa i Nane Mouskouri, skladatelja poput Yannija Mikisa Theodorakisa koji je bio i značajan autor filmske glazbe, no vjerojatno je najveći i najvažniji po autorskom doprinosu bio Evángelos Odysséas Papathanassíou, publici poznat pod umjetničkim imenom Vangelis, rođen 29. ožujka 1943. u Agriji i umro 17. svibnja ove godine u Parizu.

Sa spomenutim Demisom Roussosom 1968. godine osnovao je progresivnu rock grupu Aphrodite’s Child čiji je prvi singl "Rain And Tears" bio i europski, a ne samo grčki hit, no nakon tri albuma bend se razilazi, a Vangelis producira snimke Demisa. I prije tog benda Vangelis je imao još jedan sastav, Forminx koji je nastao pod utjecajem Betalesa, ali je već skladao i glazbu za tri filma pa se tim poslom nastavlja baviti u 70-ima, no tek će ranih 80-ih, zahvaljujući soundtracku za film "Chariots Of Fire" ("Vatrene kočije", 1981) steći pravu svjetsku slavu i ugled jednog od najinteresantnijih skladatelja filmske glazbe koja je bila i više od toga.

Tko se sjeća filma, zna da se u njemu radi o britanskim trkačima iz ranog 20. stoljeća, a u tome je bila i poveznica s Vangelisovom obitelji jer njegov otac Odysseus je bio i amaterski sprinter i veliki poklonik glazbe. A u ključnim scenama filma "Vatrene kočije" Vangelis je maestralno i maštovito stopio snimke tih britanskih trkača i svoju glazbu. Gledateljim i slušateljima ta je glazba perfektno korespondirala s poetičnim filmskim scenama, posebice onima u slow motionu, ali se i doimala emotivnima, barem onoliko koliko je pojačavala poetičnost filmskih scena. No Vangelis je imao drugačije mišljenje. "Moja glazba ne pokušava izazvati emocije poput radosti, ljubavi ili boli nego prati slike jer je stvaram u trenutku dok ih gledam", pojašnjavao je kasnije.

Njegova glazba je perfektno korespondirala i s radnjom filma i imaginarijem Ridleya Scotta u "Blade Runneru", ali se mogla i zasebno slušati kao interesantan komad elektroničke muzike. Bio je to i soundtrack jednog distopijskog svijeta u kojem smo se možda već, na ovaj ili onaj način, zatekli. Među posljednjim radovima za filmove Vangelis je upisao i glazbu za film "El Greco" o grčkom slikaru koji se tijekom 16. stoljeća proslavio u Španjolskoj te za film "Aleksandar Veliki" Olivera Stonea, a prije toga i za "1492: Conquest Of Paradise" Ridleya Scotta o putovanju Kristofora Kolumba koje je zauvijek promijenilo kurs povijesti i Zemlje. Ispada da je Vangelis svojom filmskom glazbom dočaravao stare i nove svjetove, kozmos i distopijsku budućnost.

Ništa čudno jer Vangelis je zarana prigrlio sintisajzere, još otkako je otklonio ideju da u engleskog progresivnoj rock grupi Yes zamijeni klavijaturista Ricka Wakemana koji je također bio jedan od pionira uporabe sintisajzera u popularnoj glazbi. Ne samo u glazbi za film "Blade Runner" nego i na brojnim solističkim albumima van filmske glazbe, uključivši i posljednji "Juno To Jupiter" (2021), ima nešto kozmičko kod Vangelisa pa nije čudno da je skladao i glazbu za znanstveni serijal "Cosmos" Carla Sagana. Usput, "Juno To Jupiter" insspiriran je NASA-inom letjelicom Juno koja se otisnula prema Jupiteru, dok je NASA od Vangelisa uzela djelo "Mythodea" (1993) kao službeni soundtrack za odiseju prema Marsu (2001). Prema Vangelisu je 1995. godine nazvan i jedan manji planet, 6354 Vangelis. Malo koji skladatelj se može pohvaliti takvim nečim, a Vangelis je uz poslove za svemirske odiseje imao i narudžbe kreiranja glazbe za najveće sportske događaje poput soundtracka za Olimpijske igre u Ateni (2004) i Sidneyu (2000) te između toga za Svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu i Koreji (2002). Razumljivo jer njegova glazba je grandiozna i podesna za velike spektakle kao i za svemirske odiseje ili filmove čiji su soundtrack albumi dospijevali više na top listama nego Vangelisovi samostalni albumi van filmova. U tom poslu, premda mu filmski soundtraci nisu tako brojni, bio je cijenjen i usporediv s ključnim radovima Ennia MorriconeaHansa ZimmeraAngela Badalamentija.

No možda je najprimjereniji opis onoga što je skladao, orkestrirao i izvodio Vangelis "simfonijska elektronika", kako je to nazvao netko na web stranici Synthopia, jer u većini njegovih radova stapali su se sintisajzeri s očitim utejcajima klasične glazbe, uporabom zborova, progresivnim rockom, ambijentalnom i avangardnom glazbom, a neki su ga smatrali i new age kompozitorom. Osobno bih ga radije smatrao jednim od najvažnijih u sferi elektroničke glazbe, zašto ne i bliskog njemačkom sastavu Tangerine Dream i pioniru ambijentalne glazbe Brianu Enou te prvacima francuske elektronike poput Jean-Michel Jarrea, ali i autorima poput Mikea Odlfielda. Uostalom, u povodu smrti, Vangelisa je "pionirom elektroničke glazbe" nazvao i kurentni grčki premijer Kyriakos Mitsotakis pa neka tako onda i ostane.

*Prenosimo iz Jutarnjeg lista s dozvolom autora i uredništva

Oceni 5