Sloboda ili zdravlje?
Vkcci 06 S

Photo: www.agingresearch.org

Velika pobjeda Jugoslavije protiv velikih boginja

Dan po dan, prođe još jedna pandemijska godina. Da je bila lakša od prethodne, definitivno jeste, ponešto zahvaljujući navici, ponajviše vakcinama, ali da je situacija lagodna kao kad je riječ korona asocirala samo na fino meksičko pivo, od toga smo još uvijek daleko. Oscilirajući sad nabolje, sad nagore, pandemija traje mijenjajući društvena pravila tako da mali čovjek više ne može lako znati koja je odredba trenutno na snazi. Treba li maska, treba li potvrda, treba li test, pitanja su s kojim se svakodnevno susrećemo što uživo, što na socijalnim mrežama, a da je pandemijski haos još uvijek u snazi najbolje se vidi iz odgovora na pandemijska pitanja, koja nam redovno dolaze u potpuno oprečnim oblicima, pri čemu obje strane govore uz potvrdu ličnog iskustva. Jest i nije, može i ne može, valja i ne valja, sve se smiješalo u jedno brašno, pa izvoli.

Iako mislim za sebe da sam se dobro snašao u cijeloj ovoj situaciji, ipak ne mogu reći da mi se korona nije popela navrh glave. Istina, više me ne može prepadati kao što je mogla, ali tu gdje se popela živi kao buha - nevidljiva, al’ pecka. S tim u vezi nedavno se odlučih da opet pogledam film Gorana Markovića “Variola vera”, kako bih, dok čekam da vidim u stvarnosti, vidio u umjetnosti kako je jedan zarazni virus izgubio bitku protiv društva. Bio je to dobar potez, jer premda potresan i strašan, film me nije iznevjerio u smislu katarze, kad je doktor Kenismarg objavio da je epidemiji kraj osjetio sam veliko olakšanje, a zatim i ponos, kad Aleksandar Berček pročita pismo pohvale WHO-a Jugoslavenima, što su zaustavili širenje opasnog virusa na ivici Evrope. Živjela umjetnost!

Za one koji ne znaju, epidemija velikih ili crnih boginja (lat. variola vera), izbila je u Jugoslaviji marta 1972. godine, a virus je u februaru iz Iraka donio Ibrahim Hoti, hodža iz Đakovice na Kosovu, koji je putovao u te krajeve kao hodočasnik na sveta muslimanska mjesta. Po povratku s putovanja Hoti je osjetio da se razbolio, ali je pripisivao to umoru, a kako se vakcinisao protiv velikih boginja dva mjeseca ranije, bolovanje mu je prošlo bez većih problema.

Njemu jeste, ali ne i Latifu Musi, prosvjetnom radniku koji je u Đakovicu stigao nedavno, a ono što je o njemu poznato jest da se zarazio bez direktnog kontakta sa Hotijem - možda i dok su se mimoilazili na ulici? Bilo kako bilo, s obzirom da nije bio vakcinisan, Musa je razvio, kazano savremenim pandemijskim rječnikom, težu kliničku sliku. Prvu pomoć potražio je u novopazarskom domu zdravlja, odakle su ga poslali za Čačak, a iz Čačka za Beograd, gdje se ispočetka mislilo da pati od težeg oblika alergije na penicilin, te da su neugodne promjene na koži sirotog čovjeka posljedica anafilaktičkog šoka. Ova početna zabluda nije razlog za manjak povjerenja u doktore uopšteno, jer valja uzeti u obzir da se variola smatrala iskorijenjenom u Evropi, a posljednji slučaj u Jugoslaviji zabilježen je davne 1930. godine, što će reći da je niko od prisutnih doktora nikada nije vidio svojim očima, pa kako onda da je prepozna? Prepoznavanje se dogodilo tek 22. marta, a za to vrijeme epidemija je buknula u svim mjestima kroz koja je na svom neuspješnom liječenju prošao Latif Musa.

Uslijedila je brza i oštra reakcija vlasti, koja proglašava karantine, ograničava kretanje i sprovodi obaveznu vakcinaciju, o kojoj sam prvi put slušao u petom osnovne od nastavnika biologije, dobrog profesora Hivzije Krvavca, a kasnije još puno puta od raznih ljudi, jedno hiljadu dok je trajalo početničko blamiranje aktualnih vlasti oko nabavke vakcina protiv korone.

U to vrijeme, kad su umjesto gospodina i gospođa bili drugovi i drugarice, nije bilo hoćeš-nećeš, nego vakcina ti je tad i tad, pa ako ne dođeš, doći će tebi policija na vrata, a to je u bivšoj državi bila opasnost po zdravlje, oni koji su to iskusili još se i danas sjećaju imena policajaca čije vaspitne metode nisu bile kao kod opjevanog Murge, čiji se metod da najprije ponudi cigarom, pa tek onda bije, smatrao modernim.

Sa takvim pristupom Jugoslavija je postigla veliki, svjetske pažnje vrijedan uspjeh, jer epidemija je okončana nakon nepuna dva mjeseca od početka, uz bilancu od 140 oboljelih, četrdesetak umrlih i fantastičnih osamnaest miliona vakcinisanih. Detalj iz Markovićevog filma, u kom WHO šalje pismo zahvale i pohvale jugoslavenskom zdravstvenom sistemu, vjerno je preslikan iz stvarnosti.

Sve me to navelo da se po ko zna koji put sjetim čuvenog Aristotela, kada je rekao da nema te djelatnosti ljudskog duha koja se pretjerivanjem ne bi dala potpuno obesmisliti, okrenuti u naopaki smjer i tako dovesti do svog potpunog poništavanja. Veliki uspjeh Jugoslavije u suzbijanju epidemije velikih boginja, posmatran iz današnje perspektive, postignut je uz veliko kršenje ljudskih prava, ali ako uzmemo da je osnovna svrha države zaštita društva, ne ispada li onda da su današnje razvijene države, sa svojim velikim individualnim slobodama, koje su se u pandemiji vratile u obliku nikad većeg antivakcinacijskog pokreta, zapravo okrenute protiv svoje osnovne svrhe? Šta je tu bolje, vakcinisan uz narušena ljudska prava ili nevakcinisan uz svijest da su ljudska prava ostala netaknuta?

Meni se čini da je bolje ovako kao što je napravila Jugoslavija, a još bolje od toga bi bilo kada bi u akciji, umjesto vojske i policije, banke bile glavni partneri, država da dijeli novac, sto eura po primljenoj vakcini, vojska i policija da pomažu samo oko regulacije redova ispred ambulanti i vakcinacijskih punktova, gdje bi u tom slučaju sigurno došlo do naguravanja.

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5