Veliki petak godine Hiljadu devet stotina i devetnaeste

Karlu Liebknechtu

u spomen

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje,

u sve vijeke vjekova!

Krvavi čavli opet čovječju ruku gnoje,

a zloguka ptica tmine mrtvačku pjesan poje.

Zloguka ptica tmine, slijepa ptica sova.

O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje

u sve vijeke vjekova!

U borbi s krdom lažnih i krivih bogova

pao je Čovječji Sin.

Krstove svoje je golgotski zabio cirkus

iz gubave Judeje u carski Berlin.

U crvenom uzničkom svjetlu crvene pandurske

lampe,

što može hrvatski čovjek?

On hrvatske guta suze.

Slanu i gorku sol.

Ideal hoće li bijeli, prezen i popljuvan, gol,

razapet biti dovijek?

U krvavom uzničkom svjetlu crvene pandurske

lampe,

što može hrvatski čovjek

na Evropski Veliki Petak?

Kad Sina Čovječjeg kolju, rane mu pale i deru,

na glavu mu siplju kletvu i kamen i metak,

na oblačni, crni Evropski Veliki Petak,

kad trese se krvava kugla zemlja,

od Pekinga do Rima, od Transvaala do Kremlja,

hrvatski čovjek posmrtni žižak pali,

karmine tužne pije i razbito pjeva:

jedna je glava opet ko krvavo sjeme pala.

na jarbolu lađe su opet pribili admirala.

Al Ništa! Sviće. Internacionala.