Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga
Venecija

Photo: http://www.danielihotelvenice.com

Venecija, republika vode

Kad sam stigao na željezničku stanicu Venecija Santa Lućija prvo sam pomislio na Brodskog, jer sam čitao njegovu knjigu Vodeni žig tokom pisanja svoje knjige o vodi. Htio sam imati identičan doživljaj ravan onome koji je imao Brodski kada bi stizao na ovu stanicu decenijama prije mene. Iz Vodenog žiga pamtim opis željezničke stanice, vodenu paru iz lokomotive, paru koja miriše na karbolnu kiselinu, ako me sjećanje ne vara.

Nisam mogao osjetiti miris Brodskijeve pare jer nikakve pare nije bilo kada sam izašao iz voza. Svejedno sam osjetio sreću jer se nalazim u sceni iz njegove knjige, koja je toliko uticala na mene tokom pisanja moje knjige o vodi i vodenom svijetu. To je knjiga malog formata ali velikog sadržaja. Neke rečenice su me nosile snagom svoje imaginacije i tačnosti u visine gdje bih se počeo oslanjati na vlastitu imaginaciju i preciznost. 

Zatim sam se probio kroz kolone bjelosvjetskih turista koji su tražili ushit u drevnom gradu u kojem je toliko jasno da su ljudi povezani s vodom i da su iz nje nastali zajedno sa cjelokupnim ostatkom života na zemlji. Kad sam izašao iz zgrade željezničke stanice imao sam osjećaj da sam tu već davno bio. Kao da sam se vratio kući, u vodenu republiku iz vlastite mašte, jer smo mi Bosansku Krupu pomalo doživljavali kao Veneciju. Zato jer postoje dijelovi grada koji su svojim korijenima uronjeni u vodu rijeke Une, kao što je slučaj u Pašalićima ili Pazardžiku gdje se nalazila majkina kuća od sedre i unskog pijeska. I gdje je za većeg vodostaja bilo moguće dohvatiti vodu prstima sa prozora majkine kuhinje.

Vidio sam zelenu vodu Jadranskog mora kojeg u Veneciji nisam doživljavao morem nego sam o njemu mislio kao o slatkoj vodi, iako se miris morske soli mogao osjetiti posvuda. More u Veneciji nije more, to je ona Brodskijeva voda koja ima čarobne mogućnosti natjerati te da zaboraviš na sebe i da počneš misliti o stvarima koje su vječne.

Druga stvar na koju sam pomislio sjećajući se Brodskijeve knjige bile su mokre plahte u Veneciji. Brodski kaže da je u Veneciji nemoguće naći prenoćište bez vlažnih plahti, jer je ovdje stalno velika vlažnost zraka. U hotelu u kojem sam bio smješten na Campo Santa Maria Formosa plahte nisu bile vlažne. Sa prozora svoje sobe koja je bila skromna ali simpatično namještena vidio sam krovove Venecije i slušao galebove koji su me vratili u sve gradove u kojima sam iz hotelskih i inih soba slušao ove ptice; prvo do Istanbula, zatim do Rijeke i Trsta. Ali su mi se ti glasovi istanbulskih galebova, koje sam slušao iz sobe u hotelu Cartoon na Taksimu, zauvijek urezali u pamćenje postavši uzorak za usporedbu sa glasovima galebova u drugim gradovima. Istanbulski galebovi ponekad se javljaju glasom skroz malene djece. Nekad kao da plaču. U Veneciji galebovi su tihi.

Zapravo je Venecija istinska vodena republika, Krupa je samo njena smanjena replika. Mogao sam osjetiti jedinstvo svoje knjige o vodi sa ovim gradom u kojem je voda prodirala gotovo u dnevne sobe. Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga. Dovoljno je gledati u ovu iskonsku vodu da bi pomislio kako se začas možeš vratiti u formu vodozemca, a onda skroz do koloidnih kapljica iz kojih će se razviti sam život.

Gledao sam te horde turista koji su gazili sve pred sobom, nadao se da će jednom izumrijeti masovni turizam i da će gradovi vratiti svoj mir i harmoniju. Zapravo sam bio nervozan kad sam stigao u Veneciju jer trebalo je vukljati veliki kofer u rukama i dupke pun ranac na leđima nekih 40 minuta od Santa Lućije do Campo Santa Marije Formose. Problem su bile stepenice na mostićima kojih ima oko 400. Svi ti mostovi povezuju stotinu ostrva koja čine Veneciju. Prvo su izgrađene kuće na ostrvima, tek onda mostovi pa zato oni počesto izgledaju nakrivo nasađeni, jer su nekad davno ljudi koristili gondole kao način prelaska s ostrva na ostrvo.

Tako sam naletio na srbijanskog turističkog vodiča koji je okupljenim ljudima pričao kako je nekad u 17. stoljeću u Veneciji bilo oko 14.000 gondola, te kako je svaka familija imala svoju gondolu. Pa je napravio poređenje kako je to isto kao što je u Jugoslaviji svaka familija imala fiću.

Terase na San Marcu su bile prazne jer su cijene bile paprene. Tražio sam omiljeni Brodskijev kafić gdje je sjedio i govorio u petodijelnom dokumentarnom filmu Josif Brodski: Povratak. Sviđao mi se sfumato filmske kamere i prazni San Marco, starinski stolnjaci, lagane stolice. Brodski je pričao prepun erudicije i mudrosti.

Sjeo sam u kafić na Santa Zaccariji blizu trajektnog terminala. Naručio kafu intenzivno mrzeći turiste koji su mi zaklanjali pogled na vodu i ostrvo ispred mene. Osjećao sam se kao vodeno božanstvo koje se vratilo kući poslije dugog egzila. Nakon što sam vozom napustio Veneciju i vratio se na kopno shvatio sam koliko je bezvremen osjećaj boravka u Veneciji, koja nije ni kopno a ni prosti zbir mostovima povezanih ostrva. Venecija je naprosto neizreciva. Dovoljna sama sebi i izvan geografije koju poznajemo.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni