Palić Film Festival: „Gli Anni Belli“ (2022)
Gli anni belli Vesele devedesete S

Photo: Promo

Vesele devedesete ili Ovo nije priča o nama

Savršeno leto živi samo u sećanju, uglavnom onih starijih koji su nam prodali priču o bezbrižnom detinjstvu i mladosti. Idealno leto nikako ne može biti ovo ili proteklo, ono mora biti najmanje deset godina u prošlosti, taman dovoljno daleko od realnosti, premazano patinom nostalgije. Tako danas neretko slušamo i o vremenu kada se znao red i kad su se cenile prave vrednosti, sve misleći da su posredi daleke '60-e i '70-e, eventualno '80-e, međutim – ne! Došlo je vreme i za glorifikaciju '90-ih iz samo jednog jedinog razloga – prošlo je dovoljno vremena. Nije da smo zaboravili, nije da se ne sećamo, već ne želimo da se sećamo i lakše nam je da mislimo i verujemo da je nekad zaista bilo bolje.

Negde pak i jeste bilo bolje, makar drastično bolje nego nama „na ovim prostorima“. Tako italijanska komedija Gli anni belli (u koprodukciji sa Portugalijom i Srbijom), prikazana na ovogodišnjem palićkom festivalu, bez ikakvog problema na devedesete gleda kao na srećno vreme. Ne zazire ni od političkog komentara, no on u datom kontekstu zaista deluje u najmanju ruku naivno, naročito publici „sa ovih prostora“.

Naime, radnja je smeštena u leto 1994, kada je Berlusconi došao na vlast, a liberalna ekonomija dobila primat. Privatizovano je sve što se moglo privatizovati, a filmski komentar na to je privatizacija kampa u koji su naši junaci godinama išli na letovanje. To glavnu heroinu Elenu, inače šesnaestogodišnjakinju koja laže da ima 19 godina, podstiče na građansku neposlušnost, dizanje narodne revolucije i širenje komunističkih ideja. Šta reći osim – preslatko. Da smo u nekom vakuumu i da ni po čemu ne pamtimo tu deceniju, možda bismo zaista s manje ili bez imalo cinizma pristupili filmu.

Ovako nam ostaje da Gli anni belli posmatramo kao entitet koji s nama nema nikakve veze, s kojim ne možemo da se identifikujemo ni u kom slučaju, osim ako ne zaboravimo na vreme radnje i kao gledaoci odlučimo da je smestimo u bilo koje drugo vreme. Da ironija bude veća, naslov je kod nas preveden kao Vesele devedesete, što opet budi niz asocijacija koje nemaju veze s filmom, ali odlično funkcioniše bar s marketinškog aspekta. S druge strane, u sinopsisu stoji da film nudi „gorkim tonovima obojenu sliku Italije“. Može se zaključiti da je najgorče to što započinje era vladavine Berlusconija i što Italija gubi u finalu Mundijala. Rečima čuvene gospođe iz mima: „Jako sam žalosna!“

No, bez obzira na svu moju, odnosno našu gorčinu, nekom negde su devedesete bile uistinu vesele i na svoj sentiment ima potpuno pravo. Čak i naše traumatizovano društvo u toj dekadi traži nešto lepo i dobro, ne bi li lakše nastavilo sa životom danas. Neko negde i ovo leto provodi u strahu, pod bombama, u ratnom i opsadnom stanju, u neizvesnosti i iščekivanju još gorih vremena. To ne znači da se na nekoj drugoj obali deca neće fenomenalno provoditi i ujedno dizati revoluciju jer im ležaljke naplaćuju 20 evra u prvom, a 15 u drugom redu. Svi imaju pravo na lični osećaj.

Stefano Viali, jedan od glumaca, bio je gost palićkog festivala i ponudio je svoje viđenje filma i njegove poruke: „U ovom filmu važna je priča o adolescenciji, jer svaki adolescent želi da pokrene sopstvenu revoluciju. Ova priča nam je govorila da je revolucija završena, jer su njeni akteri rođeni u vreme posle Drugog svetskog rata, u vreme rađanja evropskih integracija. Obećan im je period mira i slobode, a znamo da nije tako, i da za to moramo da se borimo svakog minuta“.

Zato, ukoliko vam se ukaže prilika da pogledate film Gli anni belli, svakako to učinite. Pristupite mu kao laganoj komediji koja nema veze s nama, uz koju se možete opustiti, nasmejati i uživati. Kada se odstrane svi viškovi naših učitavanja i trauma, ostaje pitka priča o odrastanju uz duhovit scenario i dobre glumce. Nekad je i to sasvim dovoljno, naročito tokom letnje žege.

Oceni 5