Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati,
kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja,
mati bi ostavila djecu.

Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala
ni na konju ni na lađi
jer su mi ionako već daleko
svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim.
I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek,
i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo
od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one
koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.