Vice Vukov: Izbrisan iz muzičke istorije

Uvodna napomena:  Gornji podnaslov je uvod iz knjige “Bolja prošlost” za priču o Vici Vukovu; budući da je Vukov sredinom osamdesetih -  baš u času kad je knjiga nastajala - bio izopćen iz javnosti, te nedostupan, nije bilo mogućnosti za intervju. Ipak, kad se knjiga pojavila u proleće 1989, Vukov me je zvao telefonom da se zahvali na “poštenom i objektivnom” poglavlju o njegovoj karijeri. Čuli smo se potom još nekoliko puta, sve dok su funkcionisale telefonske linije između Beograda i Zagreba; potom je započeo rat i “Bolja prošlost” otišla je u arhivu. U leto 2003. konačno smo sreli u Zagrebu; pili smo kavu u “Gradskoj kavani”  i razgovarali o stvarima o kojima smo trebali davno razgovarati. Iste 2003. na listi SDP-a ulazi u Hrvatski sabor kao nezavisni zastupnik. Novembra 2005. u zgradi Hrvatskog sabora spotiče se na stepenicama i pada, zadobivši teške povrede glave. Posle operacije, pao je u komu. Nakon 34 meseca borbe za život, 24. septembra 2008, preminuo je u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Rockfellerovoj ulici u Zagrebu, u 72. godini života.

U „Vjesnikovoj" kulumni „Kvadratura kulturnog kruga" 18. septembra 1971. pod naslovom „Embargo na laku glazbu" oglasio se Igor Mandić povodom odluke redakcijskog kolegija Radio-Sarajeva da sa programa skine sve pesme Vice Vukova, a navodno „na zahtjev velikog broja slušalaca". Ovaj embargo Mandić je nazvao „opasnim presedanom" i nastavio: „ ... Ponajprije, ‘glas naroda’ rijetko dira rukovoditelje (naših) masovnih medija: kako bi ta sredstva masovna suobraćenja uopće izgledala kad bi ih pravio tko hoće? Prema tome zanimljivo bi bilo znati, kako to da su „pisma velikog broja slušalaca" baš ovom prilikom prodrla do srca redakcijskih kolegija? Kad se radi, recimo, o zamjerkama što vode računa o intelektualnoj vrijednosti nekog priloga ili uopće o duhovnoj potenciji nekog suradnika ili urednika (a jamačno da i takva pisma stižu cijenjenom redakcijskom kolegiju), teško je vjerovati da rukovoditelji te ustanove lako popuštaju zahtjevima za smjenjivanje, skidanje s programa, za embargo. Glupost je, dakako, uvijek manja zazorna od nacionalizma ili nazovi-nacionalizma.

Potom se može pitati, koliko je to „veliki broj slušalaca", tj. da li je on dovoljno značajan da se o njemu može voditi računa kao o „glasu naroda". Uz to, tko je taj koji određuje kada stanoviti broj protestnih reakcija (kakve primaju sve redakcije na ovom svijetu) postaje količina vrijedna pažnje? Ako takav postoji, tko jamči da su njegovi kriteriji ispravni. Napokon, tko su ti slušaoci koji zahtijevaju tako drakonske mjere, posve iznenađujuće u ovoj zemlji koja je, vjerujem, ipak toliko čvrsta da je mogući nacionalizam jednog pjevača ne može niti nasmijati, a nekmoli uvrijediti? Tko jamči za etičku, političku i ideološku valjanost nazora tih pisaca pisama, tj. može li itko dokazati da među njima nema niti jednog koji se upravo s nacionalističkih pozicija zalaže za embargo?

To su, eto, pitanja koja se logički nameću i potrebno bi bilo da netko na njih odgovori ali, molim, bez velikih riječi. A zatim, osjećam da je u ovom slučaju povrijeđena i naša demokratska praksa. Osobno, ne volim nikakve zabrane i mislim da one ponekad rade upravo za stvar koju misle spriječiti. Zato, ako je nekome već do mrskog (mi) zabranjivanja, onda je moguće zabraniti, eventualno, samo nastupe Vice Vukova, tamo gdje se misli da bi oni mogli biti zazorni. Zapravo, ni to nije dobro i ja bih pustio V. Vukova da sam izlazi na kraj sa svojom publikom: ona koja ga voli - neka mu plješće, ona koja ga ne voli - neka ga gađa trulim jajima. Sam je izabrao svoju sudbinu, sam govori ono što hoće, sam neka i kusa što zna kuhati. Ali, sad se radi o nečemu drugome: pjesme koje pjeva V. Vukov nisu nacionalističke i uvredljivo ih je kao takve tretirati. Što su skladatelji i pjesnici pjesama (koje ovaj pjevač zaista magistralno izvodi), što su oni skrivili da ih netko na ovaj način, moralno i materijalno oštećuje?

Dakako, ima tu još nešto: osobno, cijenim V. Vukova kao pjevača i koliko mi je poznato on do danas nije bio osuđivan zbog neprijateljske ili nacionalističke djelatnosti. Neprimjereno je Ustavu, zakonu i demokratizaciji da se nekoga indirektno kažnjava za nešto što nije zakonski utvrđeno ni potvrđeno. Ako je Vice Vukov znao puštati usklike, kao „Bog i Hrvati", onda ih ja odjeljujem od njegova pjevanja, jer valjda imam pametnijeg posla nego da nekome (makar i pjevaču lake glazbe) dokazujem kako nema tog boga (ili Boga, ako je nekome miliji s velikim slovom) koji danas ima bilo kakvog posla sa socijalističkom Hrvatskom i sa samoupravljanjem koje gradimo. Uopće, uzdizati jednog pjevača lake glazbe na teški pijedestal političkog mučenika, medveđa je usluga stvari koju se hoće obraniti. To je, tvrdim, puka provicijalizacija naših socijalističkih ideja i nadam se da imamo važnijih stvari nego što su izjave jednog pjevača lake glazbe.

Dakle, ako cijenim pjevačke sposobnosti V. Vukova, ako mu skidam kapu na njegovim akcijama u korist humanitarnih i opće-društveno korisnih poduhvata (o kojima se, začudo, piše manje nego što su zaslužile), onda ga isto tako ne uvažavam kao javnog djelatnika, tj. kao osobu od političkog i ideološkog značaja, kao ličnost čije mišljenje u tim pitanjima treba uzeti u obzir. Čudi me, naravno, što se njegovo ime nalazi na spisku uglednika koji čine Uredničko vijeće „Hrvatskog tjednika" i ne znam što je taj potez nekome trebao. Ako je on tek pjevač lake glazbe, kao što jeste, onda je ta počast puki manevar koji samo može potvrditi glasine o V. Vukovu kao „nacionalisti", kako neki prevode etiketu „velikog Hrvata".

Zato, neka se ovo shvati ispravno: pjevače lake glazbe treba držati tamo gdje im i jest mesto - dakle za mikrofonom i pred orkestrom, a ne za političkom govornicom. Tko im pridaje veće značenje, taj ih preko njih želi prebiti neke veće račune, ili je naprosto brzoplet i nedorastao situaciji. Apeliram za razuman razgovor o ovom embargu, kako neki zlobnik ne bi mogao kazati: tjerali su Vukova, da bi istjerali vuka".

Obeležen kao neprijatelj

U atmosferi već pregrejanih strasti, i ovaj apel za razumom obio se o tvrdokornu histeriju stvorenu oko Vice Vukova. U Opatiji je Vukov proglašen nepoželjnim na priredbi za pomorce, a ovu odluku donelo je rukovodstvo SSRNH u Opatiji; „Večernje novosti" objavile su da je protiv Vukova podneta prijava sudiji za prekršaje. Poslednjeg dana avgusta 1971. on je, navodno, u hotelu „Pariz" (gde, u kom gradu?) pljunuo jednu devojku, gošću hotela, a zatim je ošamario. (8. IX 1971).

Ovaj se, očigledno izmišljeni, incident više nikad nije ni pominjao, baš kao što nigde nije registrovana navodna prijava protiv Vukova, niti je ikad lociran hotel „Pariz" i utvrđen identitet „gošće hotela". Jasno je bilo da se o Vukovu moglo pisati bilo šta: on je bio slobodna tema na kojoj se dokazivalo kako rukovodstva rade samo na osnovu „zahteva javnosti", a za to nije trebalo pravnih sitnica kakvi su dokazi, činjenice ili makar imena oštećenih i, eventualno, uvređenih. Sve breme ondašnjih međunacionalnih čarki prelamalo se na „slučaju Vukov", jer je to bilo najbezbolnije: šta o tome misli Vukov, nikog nije previše zanimalo!

Svesno građanstvo kome bi na trenutak zafalilo neprijatelja, nije moralo da brine.

Vukov je bio idealan za ulogu vršioca dužnosti neprijatelja, naročito kad se javno, pred TV kamerama, pojavljivao pred gledaocima koji su to shvatili kao još jedno provociranje i, pritom, žestoko protestovali. Tako je u „Politici", ujesen 1971. čitalac Milenko Petrović (službenik iz Beograda), uzbuđen što je Vukova video na festivalu „Krapina 71" pisao:„ ... Zar organizatori Festivala nisu mogli oceniti da je u najmanju ruku neukusno, a svakako i politički neodgovorno, dovoditi ovog pevača i dozvoliti da peva pred auditorijem u čijem prvom redu sede najviši rukovodioci ove zemlje i SR Hrvatske? Čini mi se da se i po cenu održavanja Festivala moralo otkazati gostoprimstvo Vukovu. (...) I ne samo to. Nagradu „Lijepa naša..." Vici Vukovu uručuje niko drugi do član Izvršnog veća SR Hrvatske, u prisustvu članova Predsedništva SFRJ, Izvršnog komitata SKH itd. Ako je ta nagrada zasluženo pripala pevaču Vici Vukovu (a nema razloga da sumnjamo u objektivnost stručnjaka i publike - reč je o zaista vrsnom pevaču), sigurno je da odavanje nagrade iz ruku člana IV SR Hrvatske nije tempirano u pravo vreme, niti je moglo korisno doprineti akciji koju sprovode širom zemlje društveno-političke organizacije protiv „političkih melodija" Vice Vukova. Ako je po kriterijumu organizatora nagrada morala biti uručena u Krapini, manje bi neukusno bilo da je ona došla iz ruku nekog drugog lica, a ne iz ruku političara". („Politika", 27. IX 1971.).

Svedoci se i danas sećaju da su u Krapini bili Mika Tripalo, Savka Dabčević-Kučar i ostali članovi najviših partijskih i državnih rukovodstava SR Hrvatske. Gužva oko „maspoka" i vidljivo uznemirenje širom Jugoslavije - nisu slutili na dobro. Ni aplauz Vici Vukovu tu nelagodnost nije mogao da umiri. Pokušavajući da se suprotstavi hajci na Vukova - insistirajući na proceduri i zakonu - „Večernji list" iz Zagreba je 21. septembra pisao: „Dirljiva je zaista raznovrsna galama oko Vice Vukova. Neke radio televizijske stanice udarile su embargo na sve njegove ploče, pridružujući se na taj način onima koji su Vukovu zabranili da nastupa u pojedinim mestima ili dvoranama. A sve to u ime odbrane naroda od izazovnog i nasrtljivog Vicinog nacionalizma i šovinizma, od straha da se narod ne uznemiri Vicinim pesmama kao što je na primer ona „Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom... tu, na kamenu tom".

Dirljiv je, kažemo, taj respekt prema glasu naroda koji, eto, ne žali truda da piše u masama prosvjedna pisma, ali netko pedantan možda će se ipak upitati: nije li prije donošenja tog embarga učinjen ipak jedan proceduralni propust - naime, zar nitko nije zavirio u sudske arhive i tamo vidio da Vukov zbog svog „nacionalizma" nije nikada bio ni osuđivan ni osuđen, s gubitkom građanskih prava, pa tako i prava na rad, to jest da javno peva. Ali, eto, neke naše kolege zaboravili su na tu proceduralnu formalnost i tako, u ime svog naroda slušateljskog i čitalačkog, sami preuzeli ulogu vrhovnog arbitra osudivši čovjeka na osnovu vreće pisama... a da u stvari javnost ne zna tko ta pisma piše, ni kako taj svoj zahtjev argumentira. Ako Vice Vukov nastupa šovinistički, onda je to lako činjenično i sudski utvrditi.

A što - pitamo se - ako sada počnu stizati vreće pisama, tražeći da se izvode pjesme što ih pjeva Vukov? Nadamo se da će se opet posluštati glas naroda i promijeniti odluka. Baš bi to mogla biti lijepa društvena igra, to pisanje pisama neki novi klik-klak, pogotovu kad bismo je proširili i na izdavačku djelatnost, izložbe, koncerta, cijelu kulturu, pa da o broju naših pisama ovisi kome ćemo skinuti glavu, a koga ćemo dignuti do zvijezda. Demokratski, zar ne?"

Odlazak u Pariz

Mada je Vukovu spevana nova narodna izreka: „Vice Vukov, naše gore grana, on bi piva, ne smi od organa", sve je jasnije bilo da je njegova muzička budućnost uglavnom u sferi teorije. Potvrdio je to i zagrebački „Plavi vjesnik" koji je objavio pismo svog čitaoca M.K.I. iz Dubrave, što su - sa osobitim zadovoljstvom - preneli listovi iz Beograda i Sarajeva.

Kao financijski i ekonomski stručnjak - piše M.K.I. u „Plavom vjesniku" - obišao sam poslovno gotovo sve općine i mjesta u Hrvatskoj i usput se iz čistog hobija bavio istraživanjem: odakle toliki novac našim “zvijezdama” da kupuju skupe automobile, grade kuće, otvaraju restauracije i disco-klubove i žive zaista na „velikoj nozi"? Mogao bi netko reći da su zakoni tržišta takvi, pa tko hoće neka plati (pjevača), ali neka mi drug Vukov kaže na temelju kojih „zakona" nesavjesno utajuje porez i prima gotovinu? Po kojim to zakonima dijelove honorara - prema izjavama članova orkestra s kojim nastupa - prebacuje redovito na ime svoje supruge, koja niti svira, niti pjeva? Po kojim to zakonima i iz kojih pobuda Vice Vukov, sav umotan u hrvatsku zastavu, dakle našu zastavu, vara naš hrvatski Fond za kulturne djelatnosti iz čijih se sredstava grade novi objekti kulture i obnavljaju stari, a prihodi tog fonda sastoje se isključivo od dijelova autorskih honorara pjevača i drugih umjetnika? (...) Možda poneko i misli daje Vukov veliki patriot jer ne zna da iza patriotizma sakriva milijune. (...) Vice je „najveći" na najmanje tri područja: on je, prvo, „najveći Hrvat", drugo on je sigurno najveći utajivač poreza među Hrvatima i, treće, najveći je pjevač među svim našim ljudima, bez obzira na to radi li se o našim ljudima koji pjevaju u „Metropolitenu", ili o Drageci Cizeku iz zagrebačke Dubrave koji misli da je najveći.

Mi ostali „mali Hrvati" plaćamo Vici po 400 ili 600 tisuća starih dinara za jedan nastup. Vjerujem da će se naći pravi čovjek i pravi stručnjak koji će sve to izvesti načistac. Utaja poreza je krivično djelo, kažnjivo po zakonu, a mislim i po moralu hrvatskog naroda, iza čijih se skuta krije Vice Vukov s kapom iz Imotskoga, košuljom iz Slovenije, lajbekom iz Šestina i hlačama koje je kupio u zapadnoj Evropi, kako sam kaže, jer da Hrvatska nije na Istoku, nego na Zapadu. Sve to veže pojasom od trobojnice, hrvatske, koja nas - kaže Vice - sve spaja. Nama trobojnica, njemu milijuni! Usput govoreći, u Haludovo na otoku Krku više ne smije doći, jer je tamo na zabavnoj priredbi profanirao hrvatsku himnu...”

Obeležen kao nacionalista, šovinista, utajivač poreza, provokator, siledžija (scena iz hotela „Pariz" u gradu ko zna kom!), uopšte, jedan skroz nezgodan tip koji nije mogao da uliva poverenje jer je studirao filozofiju i nije se, kao njegove kolege, gađao padežima - Vice Vukov dočekao je da od njega ruke digne i Televizija Zagreb. Sredinom decembra 1971. objavljena je izjava jednog od urednika TV Zagreb, Miće Brajevića, povodom izostanka Vukova iz emisije „Videofon".

- Zaista ništa ne preduzimamo protiv Vukova, ali smo ga skinuli iz nedeljnog „Videofona" da ne bi ispalo kako ga namerno namećemo gledaocima. U sadašnjoj situaciji takav je, naime, naš stav, s tim, što ne znači da Vukova zauvek uklanjamo iz naših programa.

Nešto slično obećao je i direktor Radio-Sarajeva Faik Dizdarević:

- Embargo će potrajati sve dotle dok poznati pevač ne promeni stav!

U međuvremenu, politički odnosi u Hrvatskoj dovedeni su na ivicu usijanja. Ekipa Kučar-Tripalo-Pirker-Šibl sa svojim fanovima morala je da ode na doživotni zasluženi odmor; nacionalna euforija ispuhala se kao balon, ali je i novoorganizovana komunistička budnost pretila svima onima koji su se, makar i na čas, uključili u ovu vrelu, političku igru. Vice Vukov, tad na gostovanju u Australiji nije nasedao provokacijama ustaša, odbio je da peva, i krenuo kući, preko Pariza. Odatle je telefonom zvao Zagreb: rečeno mu je šta se dogodilo u Hrvatskoj, savetovano mu je da neko vreme miruje u Francuskoj dok se „stvari ne raščiste".

Shvativši da od pevanja više nema vajde, legalno, sa overenim jugoslovenskim pasošem, Vice je u Parizu upisao i završio trogodišnje školovanje na Institutu za visoke međunarodne studije. Emigracija, videvši u Vukovu šansu za zgodnu promocionalnu kampanju, nije ga ostavljala na miru: ustaše su ga maltretirale, pretile i onda stavile na svoju „crnu listu". Osuđen na smrt! Četnici nisu bili ništa milostiviji. Vukov je za njih bio „strogo hrvatski pjevač", i svaki udarac njemu bio je udarac Hrvatima i poen za „srpsku stvar". Vukov se u svemu tome držao po strani. Nije se gotovo ni sa kim družio, ćutao je, izbegavao razgovore, učio i polagao ispite.

Kad su pretnje emigracije postale ozbiljne i kad su se čak njegovi pariski poznanici kladili da li će Vukov sutra osvanuti živ - odmah nakon dobijanja diplome, vratio se u Jugoslaviju. Kako je bio bez posla, opet se latio knjige: nastavio je davno započete studije čiste filozofije, diplomirao, i posle mnogo muka konačno uspeo da se zaposli kao redaktor u Nakladnom zavodu Matice hrvatske. Oni koji prate pravnu literaturu mogli su da njegovo ime vide ispod tekstova sa stručnom tematikom, ali oni koji su ga pratili kao pevača nisu njegovo ime nigde mogli da nađu.

Vice Vukov, pjevač, prestao je da postoji.

Od trača do - istine

Jedini trag o njemu, kao anatemisanom pevaču, našlo je sarajevsko „Oslobođenje" avgusta 1973. još dok je Vice bio u Parizu. Izvesna građanka B.K. iz Sarajeva, ušla je u prodavnicu „Jugotona", kupila kasetu ansambla „Dalmacija", krenula kući i kad je stigla, poželela je da čuje malo pesama o moru, pučini, ribarima, školjkama i večito najlepšoj obali na svetu. Međutim, građanka je, umesto ansambla „Dalmacija", prepoznala mrski glas Vice Vukova, tu se zamalo nije onesvestila i onako zajapurena, ogorčena i zaprepašćena dotrčala u redakciju „Oslobođenja", izgovorivši, bez daha: „Ja sam prevarena".

Njen omiljeni list odmah je reagovao tekstom „Podvala sa magnetofonske vrpce" u kojem je bilo i ovakvih konstrukcija: „...Ispod deklaracije da se na vrpci nalaze popularne dalmatinske pjesme u izvođenju ansambla „Dalmacija", vješto je bio sakriven jednočasovan koncert Vice Vukova, čije su interpretacije odavno skinute sa programa jugoslovenskih radio i televizijskih stanica, a ploče i magnetofonske vrpce diskografskih kuća povučene iz prodaje. Motivi koji su prethodili i uslovili ovakvu odluku dobro su poznati jugoslovenskoj javnosti. Nacionalistički ispadi i otvoreno suprotstavljanje Vukova politici socijalističkog samoupravnog društva, kao i otvorena antijugoslovenska propaganda i veza sa ustaškom emigracijom u inostranstvu, bili su svakako dovoljan razlog da se jugoslovenski građani odreknu njegovih „zabavljačkih usluga". Ovo tim prije kada se ima na umu da je Vice Vukov i u inostranstvu nakon ilegalnog napuštanja granica SFRJ nastavio svoje nacionalističke orgije, samo sada u društvu vođa najcrnjeg taloga emigracije. (...) Kada smo, opet u društvu građanke B.K. i službenika SUP-a otišli u istu prodavnicu, dočekao nas je arogantni poslovođa koji se, čak ni uz pokaz službene legitimacije SUP-a nije želio da predstavi. Ovu kasetu poslovođa je jednostavno, bez mnogo uzbuđenja, stavio na policu i ponudio nam pravu, misleći valjda, ako nećete vi, kupiće neko drugi, što nam je kasnije potvrdio riječima:

- Ja nemam nikakvo riješenje o zabrani prodaje ploča i kaseta Vice Vukova i ja ću ih prodavati pa se to vama sviđalo ili ne!

Zabrinuti novinar E. Karamehmedović i još zabrinutija građanka B.K. još dugo nisu mogli da dođu k sebi zbog ove „nečuvene provokacije", začinjene serijom trač-priča o Vukovu koje su tad kružile Jugoslavijom. Pričalo se da je pobegao iz zemlje, da je, potom, prvi put ubijen u Australiji, ali je živ viđen u Minhenu gde je izvršen drugi atentat. Pošto je tu umro, pobegao je za Pariz i postao šef svetske antijugoslovenske emigracije: ljudi su se kleli da ga viđaju sa ustašama, četnicima i balistima, i da se svuda oseća kao među najrođenijima. Bilo je i onih koji su u poverenju videli kako su Vukova po treći put ubili u Parizu, a nije falilo i tipova koji su u sve to poverovali, srećni što se sve završilo u inozemstvu, a ne kod nas. Tamo, na trulom Zapadu, i onako je sve prljavo.

U međuvremenu Vice se skrasio u Zagrebu. Njegovi prijatelji kažu da vreme najradije provodi u porodičnom krugu, sa suprugom Dijanom, sinom Emilom i kćerkom Ivanom. Jednom ili dvaput godišnje gostuje po Kanadi, ali, po onoj narodnoj - koga ujede zmija i guštera se plaši - Vukov prekida koncert čim oseti i najmanju provokaciju. Svojevremeno je gostovao i u SR Nemačkoj, ali je nekoliko koncerata prekinuo zbog nedoličnog ponašanja publike. Njegovih ploča i kaseta u domaćim radnjama još uvek nema: Vukov je, i nakon tolikih godina, bez presude - kriv.

I da je zaista učinio neki zločin, Vukov bi posle svih ovih godina bio na slobodi, zakon bi mu bar obezbedio sva Ustavom zagarantovana građanska prava. Ovako, on je čovek između. Nije mu se sudilo i, zvanično, ni za šta nije bio kriv. Nezvanično, sudio mu je ko je kad i kako stigao, i, naravno, za sve je bio kriv.

Naročito za ono što nije učinio.

Nikakva zvanična odluka kojom se Vukovu zabranjuje da peva - ne postoji. Nigde nema dokumenta gde stoji da on ne može da snima ploče. Da se čuje na radiju. Na televiziji. Da se pojavi na koncertu. Ali, čim se 1986. pročulo da će na albumu „Bijelog dugmeta" kao gost pevati Vice Vukov, politički komentatori počeli su da prave kombinacije: šta se krije iza ove Bregovićeve ujdurme? Nikom nije palo na pamet da bi bio red da Vukov konačno i otpeva nešto. Tek da pokaže da ga nismo izgubili kao pevača. Od komentara se krenulo u Komitete i odatle je stigla preporuka „Diskotonu" (koji je objavio „Dugmetov" album): nije zgodno da Vukov peva.

I, Vukov nije pevao.

Nema danas tog pevača koji je šezdesetih godina drugovao sa Vukovim, bio s njim po festivalima, poznavao ga - koji ne žali što Vice ne peva. „Bio je pevačina" kaže Anica Zubović. „Veliki pevač" tvrdi Dušan Jakšić. „Pevač izuzetnog kvaliteta, ne samo za estradu" dodaje Đorđe Marjanović.

Pravniku Vice Vukovu, čoveku sa dve fakultetske diplome, danas je pesma samo hobi. Glas je ostao isti: kristalno čist i jasan. Ostali su neki ožiljci, uspomene o kojima nerado govori.

Treba razumeti: nije lako zvati se Vice Vukov!

(Objavljeno 1989. u knjizi “Bolja prošlost”)

SKICA ZA PORTRET

Vice Vukov rođen je 3. VIII 1936. u Šibeniku. Petočlanu familiju činili su još otac Stipe, majka Amelia, sestra Marijana i brat Joško. Prvi put je zapevao kao gimnazijalac, 1953. godine, u opereti „Ševa" gde je igrao Janka, drugu mušku ulogu. Po odlasku u Zagreb 1956. pridružuje se SKUD-u „Ivan Goran Kovačić", a zabavnomuzičku karijeru počinje 1959. na festivalu u Opatiji kad je s pesmom „Mirno teku rijeke" osvojio prvo mesto. Već 1960. na „Opatiji" učestvuje s melodijom „Želja", na „Zagrebu 62" pojavljuje se sa numerama „Negdje" i „Dvadeset naših proljeća", a na „Splitu 65" trijumfuje s pesmom „Bodulska balada".

I sledeće tri godine u Splitu osvaja prva mesta: 1966. s melodijom „Bokeljska noć" (Hegedušić-Perfiljeva), 1967. s „Pismom ćali" (Runjić- Zuppa) i 1968. s numerom „Dalmatinska elegija" (Špišić-Benzon). Pored nadahnutog Klaudija Vile 1969. Vukov nije imao šansi, ali je već 1970. opet pobedio u Splitu pesmom „Zvona moga grada" (Špišić- Britvić). Poslednji nastup na Splitskom festivalu imao je 1971. kad je pevao pesmu „Mojim roditeljima".

Na festivalu u Krapini triput je pobedio s pesmama „Vužgi", „Dobro mi došel prijatel" i „Suza sa zagorske brege", a pamti se antologijska izvedba melodije „Gumbelijum roža fino diši". Tokom 1970. „Jugoton" je štampao njegov jedini album „Mirno teku rijeke". Godine 1987. u Americi je snimio dve kasete: prva je nosila naslov „Mala antologija 1: Narodne pjesme iz Međumurja i Dalmacije", a druga „Mala antologija 2: Moje izvedbe po mome izboru" na kojoj su se našle pesme „Dobro mi došel prijatel", „Zvona moga grada", „Finili su Mare bali", „Pismo ćali", „Suza sa zagorske brege", „Bokeljska noć", „Dalmatinska elegija", „Vužgi", „Hrvatski kraj" i „Na Vanjkušeku glava". Početkom 1988. „Malu antologiju 2" objavila je na domaćem tržištu izdavačka kuća „DOMUS" iz Ljubljane i za nekoliko meseci prodala preko 30.000 primeraka.

U IDUĆEM NASTAVKU: LOLA NOVAKOVIĆ - POBEĐENI POBEDNIK