Pregled novih glazbenih izdanja (2)
Viny 01 S

Photo: Record collection

Vijesti iz svijeta indie rocka i hip hopa

Danny Brown - uknowhatimsayin¿ (Warp, 2019.)

Peti, vrlo koncizni album Dannyja Browna ga, barem u mojim očima, potvrđuje kao jednog od konzistetnijih repera ovog desetljeća. Manje mračan od briljantnog prethodnika "Atrocity Exhibition", "uknowhatimsayin¿" predstavlja kombinaciju blago humornog stand up pistupa i boom bapom inspiriranih instrumentala. Taj estetski odabir nimalo ne čudi ako znamo da je izvršni producent albuma Q-Tip iz A Tribe Called Quest. Nakon što je na "XXX" i "Old", kao i brojnim gostovanjima, pomogao uspostaviti ideju trap bangera, Danny na ovim ostvarenjima pokazuje koliko se bešavno uklapa u liniju ekscentričnog rapa Cypress Hill, Wu Tanga ili MF DOOM-a, a sve dok istodobno nastavlja razvijati vlastiti futuristički, raznim žanrovima obojen pristup.

Clipping. - There Existed an Addiction to Blood (Sub Pop, 2019.)

Hip hop je oduvijek bio žanr sklon kinematičnim intervencijama, ako ni zbog čega drugoga onda zbog dopune pripovjedačkog aspekta glazbe. No, eksperimentalni rap trio Clipping. konstantno taj filmski aspekt odvodi na novu razinu, što nije ni čudno budući da su sva tri člana na neki način vezani za filmsku industriju. Nakon što se prošli, sjajni "Splendor & Misery" bavio futurističkom temom svemirskog broda s robovima, "There Existed an Addiction to Blood" predstavlja njihov "Halloween album". Pripovjedački i zvukovno ambiciozni kao i uvijek, Clipping uspijevaju gotovo nemoguće - uzeti horrorcore, najagresivniji, najmizoginiji i najmorbidniji hip hop žanr i izvrnuti ga u propitivanje prirode nasilja i traume, uvijek iz pozicije žrtve. Neprekidno repajući iz drugog lica, Daveed Diggs se obraća slušatelju stavljajući ga u nezavidne horor scenarije i ne posteđujući ga eksplicitnih detalja, no uvijek izbjegavajući aspekte "crtić nasilja" koje je uvijek odvodilo žanr u karikaturalne vode.

Floating Points - Crush (Ninja Tune, 2019.)

Unatoč gomili sjajnih trenutaka u desetak godina karijere, svestrani londonski producent Sam Shepard pokazuje jednu prevladavajuću karakteristiku - nemogućnost da se drži za jedan stil ili zvuk. Ovo bi bila vrlina kad se ne bi ponavljalo u sve manje inspiriranoj izvedbi u svakom sljedećem ostvarenju. Na ranim EP-jevima je koketirao s post dubstepom, nešto kasnije i s deep houseom, da bi jako dobar debitantski album "Elaeinia" bio obojen utjecajima fuzijskog jazza. Nakon odlaska u post rock i ambient s panoramskim "Reflections – Mojave Desert" iz 2017., "Crush" predstavlja povratak elektronskim ishodištima. No umjesto da nađe samosvojan stil, on zvuči kao kombinacija ranog Four Teta i srednje faze Aphex Twin prilagođena emisijama koje se bave preuređenjem stanova. Šteta!

Elbow - Giants of All Sizes (Polydor Records, 2019.)

Elbow su svoj osmi, a treći uzastopni album na prvom mjestu britanske ljestvice albuma načelno reklamirali kao mračniji album koji tematizira Brexit, požar u tornju Grenfell i smrti roditelja i bliskih prijatelja. No, čovjek se mora probijati kroz uobičajeno guste pjesničke slike i naglasak Guya Garveyja da bi došao do takve interpretacije. Svejedno, u pitanju je lijep melankolični album koji jako dobro ilustrira njihov pristup "Peter Gabriel susreće Radiohead" po kojem su možda i najpoznatiji. Ovo nije album koji će impresionirati svojom smjelošću ili zvučnom ekspresijom, ali svejedno nodi nudi dozu promišljenog i vrlo decentnog art rocka čija je najveća vrlina da funkcionira izvan bilo kakvih dominantnih trendova.

Foals - Everything Not Saved Will Be Lost Part 2 (Warner, 2019.)

"Nastavak" na solidan proljetni album Foalsa, ujedno predstavlja i njihovo šesto studijsko ostvarenje. Nešto žešći i rokerskije orijentiran od mahom atmosferičnog prethodnika, album nastavlja njihovo putovanje prema blago egzotičnom brit rocku zacrtanom na "What Went Down" iz 2015. Nije doduše najjasnije zašto ovaj koncept namjerno oprečnih polovica nije izveden unutar jednog albuma uz možda tek pokoju izbačenu pjesmu, budući da oba albuma jedva prelaze četrdeset minuta. Ovako se cjelokupni proces čini nepotrebno rastegnutim i lažno grandioznim, dok bi potencijalni spojeni jednosatni album vjerojatno ostavio bolji, a svakako koherentniji dojam.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5