Audiovizuelni spektakl
Josipa virtuelni koncert 1

Photo: Marjan Radović

Virtuelni koncert Josipe Lisac: Tisuću razloga za sreću

Prošle godine napisala sam tekst pod naslovom „Josipa Lisac u Sava centru – kako to normalno zvuči“. Dvanaest meseci kasnije, atmosfera je bitno drugačija. Bilo ko u Sava centru – to tako nenormalno zvuči. Koncerata nema, svedeni su na nivo incidenta... Sve se preselilo „na mrežu“.

I dok neki još oklevaju da nastupe online, Josipa predvodi i u tom domenu. U nedelju 14. februara, na svoj 71. rođendan, održala je svoj prvi virtuelni koncert. Priredivši besprekoran audiovizuelni događaj, dokazala je da za nju nema prepreka kada je o muzici reč – ni tehničkih, logističkih, žanrovskih... Šta god budućnost da donese, Josipa će znalački s tim izaći na kraj. Potvrdila nam je to sinoć svojom pesmom, ali i govorom, neretko se osvrćući na situaciju u kojoj smo i ono što sledi nakon nje.

Nije, međutim, tokom tih veličanstvenih sat i po svirke, bilo mesta za lamentiranje nad zlom sudbom. Naprotiv, slavilo se – život, ljubav, muzika; slavio se rođendan, slavila se mogućnost susreta. Nije nam ona bila uvek data ni dok je sve bilo „normalno“. Zato možda sve češće i slavimo uprkos nečemu ili nekome, a ne zbog.

U inat ili ne, ovoga puta koncert je počeo pesmom „Što me čini sretnom“, koja je odmah zadala „intonaciju“ ostatku večeri. Bilo je dirljivo, na momente setno, bilo je rasplesano i zabavno, virtuozno, duhovito – svaki element potreban za sreću bio je tu.

Josipa već decenijama suvereno vlada scenom, pa je njena harizma svakako bila neupitna. Bend u sastavu Toni Starešinić, Davor Črnigoj, Borna Šercar i Elvis Penava bio je, kao i uvek, na visini zadatka. Sada smo, premda kilometrima udaljeni, na manjoj distanci nego inače na koncertima, mogli da vidimo svaki gest, osmeh i čujemo sve instrumente, na čelu s glasom, u savršenoj harmoniji. Povrh svega, imali smo prilike da čujemo i poeziju Side Košutić, Vislave Šimborske i Romane Brolih u Jospinoj interpretaciji. Tisuću razloga za sreću!

Fenomenalan vizuelni identitet nastupu su dali Ivan Lušičić Liik, koji je bio zadužen za dizajn videa, kao i scenskog svetla zajedno sa Stjepanom Fučekom. Koncert su režirali i snimali Nevio Smajić i Mario Borščak (koji je takođe radio montažu i colour korekciju). Snimatelji su bili i Dino Seničar, Marjan Radović, Ivan Majić i Vjekoslav Palinić.

Sinoć su mnoga mesta u više od 25 zemalja sveta bila „tamo negdje jedan grad, svjetlosti pun“, svetleli su ekrani kompjutera, telefona, televizora... I u takvom „mraku katkad nikne divan cvijet“. Potvrđuju to brojna svedočanstva publike ispisana na platformi Entrio, putem koje se i pratio koncert. Kada se ponovo sretnemo uživo u Sava centru, Lisinskom, Križankama, na niškoj ili kastavskoj tvrđavi, u SNP-u ili ZKM-u, počećemo ispočetka neku novu priču, ili pak nastaviti tamo gde smo stali. Zvuči paradoksalno, ali je u stvari jedino istinito. Sve se menja, ali i „sve vrti se ukurug“.

Ne znamo na kojoj smo tački, ali poglavlje lične i naše zajedničke istorije koje je Josipa Lisac sinoć ispisala ostaje za večnost. Kao dokaz da se može i mora opstati, uprkos svemu, a zbog svih i svega što vredi. Kao podsetnik da muzika možda neće spasiti svet, ali da bez nje ništa ionako ne bi imalo smisla. Kao razlog više da se nastavi dalje. I da je važno igrati se, i to najozbiljnije moguće.

Oceni 5