„Lutkina kuća“ Henrika Ibsena
Danf 01 S

Photo: Facebook

Više od pobunjene žene

Nitko za voljenog ne žrtvuje svoju čast.

Zapostavljena u realizmu pod argumentom nezanimljivosti prikazivanja stvarnog života na sceni, drama se kao književna vrsta ponovno afirmirala već u sljedećoj epohi. Naime, nepoćudna poetika naturalizma u ljudskim je nagonima, strastima i temperamentu pronalazila potencijal za interesantne dramske sukobe.

Tako je dramski naturalizam sredinom 19. stoljeća doveden gotovo do savršenstva te je otvorio put modernoj drami fokusiranoj na unutarnje sukobe, a upravo je skandinavsko kazalište na čelu s velikim dramatičarom Henrikom Ibsenom postalo pionirom i novatorom modernog teatra.

Osim što je afirmirao norvešku književnost i kodificirao norveški književni jezik, Ibsen je oblikovao modernu građansku tragediju zaokupljenu životom običnih ljudi iliti temama poput ženske emancipacije, korupcije te suodnosa tjelesnog i duhovnog, istine i privida. Njegove su drame isijavale tragiku proizašlu iz otuđenosti suvremenog čovjeka, a novost je bila mogućnost rješavanja međusobnih napetosti bez potrebe za pogibijom glavnih junaka.

Na raskršću književnih stilova

Ibsenovo stvaralaštvo dijeli se na tri razdoblja, a pored romantično-realističnog s jakim utjecajem nacionalnih ideja prikupljenih iz nordijske povijesti i mitologije, važno je izdvojiti realistično-naturalistički period u kojem piše slojevitu Lutkinu kuću”, već snažno zahvaćenu primjesama psihološko-simbolističke dramatike.

„Lutkina kuća” iliti „Nora” tročinka je većinski oblikovana klasičnom dramaturgijom, a bavi se motivom slobode kroz kritiku malograđanskog društva i patrijarhalnih odnosa u braku i obitelji. S obzirom na to da je „Noru” obogatio feminističkom ideologijom i osnažio motiv ženske samovolje, a u skladu s percepcijom kazališta kao javne tribine za promicanje vlastitih stajališta, Ibsen je napisao takozvanu dramu s tezom. No, da bi pozornost s realističke radnje prebacio na psihologiju likova, reducirao je sva dramska izražajna sredstva (broj likova, sukob, vrijeme i prostor) te dobio i komornu dramu.

Čvrste radnje i s jasno uočljivim fazama dramske kompozicije, „Lutkina kuća” ujedno je i djelo naglašene dramske napetosti. Napetost djelomično jamče retrospekcija kao dio analitičke tehnike kojom su uvedeni presudni događaji za razvoj sukoba, ali i snažan simbolistički moment.

Prirodnosti sukoba pak pogoduje minimaliziranje dramske tehnike, govor likova blizak svakidašnjem te mogućnost da istupaju sami za sebe oblikujući bogatstvo psiholoških karaktera.

Kao inspiracija, Ibsenu je poslužilo iskustvo dobre prijateljice Laure Kieler. Kako bi spasila muža od tuberkuloze, Laura je krivotvoreći zadužnicu priskrbila sredstva za njegovo liječenje. Kad se doznala istina, Laura je pretrpjela osudu javnosti, muž je zatražio rastavu braka i poslao je u ludnicu. Tada već bivša obitelj kasnije je tražila njezin povratak, a ona je u međuvremenu postala cijenjena danska spisateljica.

Komešanje u kući lutaka

Radnja drame traje tri dana oko Božića, a zbiva se u dnevnoj sobi norveške obitelji Helmer.

Nora i Torvald žive u naoko sretnom građanskom braku. Međutim, Nora krije tajnu: prije nekoliko godina zadužila se kod bankovnog službenika Krogstada da bi bolesnom suprugu platila liječenje i pritom je krivotvorila očev potpis na mjenici. Dug vraća štedeći od novca koji joj daje suprug, a potajice radi. Kad pokroviteljski nastrojen Torvald postane direktorom banke, Nora se optimistično poraduje budućnosti bez štednje i briga, ali njegova odluka da otpusti nemoralnog Krogstada potaknut će dramski zaplet.

Otpušten i posljedično bijesan, Krogstad u poštanski sandučić Helmerovih ubacuje pismo u kojem traži povratak na posao ili će u suprotnom javno obznaniti Norinu izdaju i protupravni prekršaj.

Nakon čitanja pisma, Torvald grubo izvrijeđa Noru i proglasi ju nedostojnom da odgaja njihovu djecu, dok ona ostaje skamenjena spoznajom da ju suprug ne namjerava zaštititi. Uto dolazi drugo Krogstadovo pismo u kojem im, na nagovor Norine prijateljice Kristine, vraća spornu mjenicu. Kad shvati da je opasnost prošla, Torvald je spreman oprostiti Nori očekujući od nje zahvalnost i poniznost.

Međutim, vidjevši muža po prvi put u pravom svijetlu, Nora shvaća istinu o svom braku. Na svoj dom počinje gledati kao na kuću za lutke, a sebe opiše kao lutku čijom sudbinom oduvijek upravlja muškarac. Ma koliko joj teško palo, u konačnici napušta supruga i djecu s namjerom da pronađe svoj identitet i ostvari se ponajprije kao osoba, a ne samo kao supruga i majka.

Više od pobunjene žene

Ne plaši se ni zbog čega, Nora, samo mi budi iskrena pa ću tako postati i tvoja volja i tvoja savjest.

Vanjski sukob između supružnika potkopava prvotni privid bračne idile. Drugim riječima, Nora i Torvald dubinski se ne razumiju. Dok je on ogrezao u svjetonazoru koji brigu za obitelj propisuje kao ženinu najsvetiju dužnost, a muškarca drži uzorom visokog integriteta, Norina se osobnost mijenja sukladno okolnostima. Za razliku od Torvalda koji promišlja i djeluje pravocrtno, Nora fragilno vrluda bespućima unutarnjih sukoba poput djeteta koje ne razlikuje dobro od lošeg, ali djeluje srcem.

Tako iz jednog nepromišljenog postupka srlja u drugi pa sumanuto otplesana tarantela nastavlja niz fragmenata produžene ruke zataškavanja istine. Pritom je važno razumjeti da su Norine infantilne akcije sasvim očekivane s obzirom na to da se po prvi put u životu zatekla u dilemama gdje mora autonomno odlučiti.

Zabrinutost pak izaziva Torvaldova nezainteresiranost da se izdigne van kompromitirajućeg konteksta Norina protuzakonitog prekršaja i laganja te sagleda moralnu veličinu njezina neposrednog cilja. Podbacivši na polju bračnih obećanja, Torvald nesvjesno gubi uzde na marioneti koju odmila naziva ptičicomvjevericom i slatkom njuškicom.

Doista nezrela i nesamostalna, ali sada iznenađena naglim iščezavanjem Torvaldova zaštitništva, Nora osvještava suprugovu samoživost i egomaniju te po prvi put prezire bespomoćnu „bubreg u loju” poziciju.

Efektnim raspletom Ibsen daje na znanje da je Nora čak i više od pobunjene žene koja se bori za ravnopravnost. Ona je prvenstveno pobunjeno ljudsko biće koje sterilno stakleno zvono mijenja za neizvjesnu, ali neograničenu slobodu.

Emancipacija – prva stepenica do slobode

Sam naslov drame sugerira obuhvatan simbolistički doprinos poruci pa kažemo da su svi u kući Helmerovih lutke. Torvald i Krogstad lutke su poslovnih prilika, obiteljski prijatelj Rank i prijateljica Kristina lutke su nesretnih okolnosti, Nora je očeva i suprugova lutka, a djeca su njezine lutke.

Zanimljivo je da Ibsen rasplet ipak pošteđuje dvojbi oko moralne odgovornosti za sporne postupke, već koristi obrnutu logiku stvari da bi puninom slučaja ukazao na tipičan gaf – sloboda je u prvom redu puka mogućnost traženja vlastita identiteta jer u robovlasništvu nema samovoljnog djelovanja. Tim se zaključkom oprašta od misaono siromašnog, to jest biološki uvjetovanog naturalizma, a primat daje krucijalnoj psihološko-filozofskoj motivaciji lika.

*Prenosimo s portala Ziher

Oceni 5