Nebeski piloti
Tin Ujević

Photo: Wikipedia

Visoki jablani

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;

od gromora njina glasa šuma i more se budi,

a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire

i bune, i prodiru u vis, u etire.

 

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,

bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.

Oni imaju snagu vjere što živi u smaku

i vrelo svjetlosti što tinja u mraku

i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,

oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,

uzdušni piloti, nebeski piloti,

za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,

ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,

rođena u plaču, sazrela u muku.

 

Njina muška desna neprestano zida

dvore čovječanstva. Dom Prometejida!

I gdje tinja savjest, kao iskra sveta

oko njih se kupi orijaška četa

za slobodu prava.

 

Ali u samoći njihova je glava

ispravna i čista povrh mračne rulje

gdje ih ne razumiju glupani i hulje.

Kao vršak divnih, zelenih jablana,

režući do munje vedri obzor dana.

 

Tako, uistinu do njih vode puti,

gdje se pojas rijeke u dolini sluti,

gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;

nagnuti u ponor nebeskoga svoda

dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,

oni, sami, gordi, dršću u visini,

muče žednu zjenu ili revnu opnu;

što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

 

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde

samo vile lete, ili bure jezde;

a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!

*Putevi, Beograd, 1922. godine

Oceni 5