O nekim sporednim stvarima (2)
Tarot 01 S

Photo: Brassaï

Vječno kazivanje istog na drugačiji način

(3) IME DJELA, POTPIS AUTORA

Prvo se ispise vlastito ime, zatim naslov djela. Odatle, misli s pravom čitalac, knjiga započinje. Pisac, međutim zna da se ovaj stvarni početak djela teško ostvaruje u početku djelovanja; teško kada je u pitanju naslov, još teže kada je u pitanju upisivanje vlastitog imena. Ova muka odgađanja nije slučajna. Najprije s naslovom. Smatralo se, još od Adama, da ljudi koji daju imena imaju posvećeno značenje i vlast nad imenovanim: bogovi, gospodari, očevi, napokon stvaraoci. Ime je bilo pratilac i simbol ličnosti, identično s dušom i spojeno s magičnim primislima. U značenju imena skrivala se tajna ljudske sudbine i karaktera. Ime je određujuće po biće, u njemu je biće sadržano. Ponešto od toga mori i autora djela, jer će imenom djelo biti definitivno označeno i upisano u registar značenja. Od tog trenutka djelo će biti oslovljavano naslovom. Nije u pitanju neki puki naziv: pod naslovom upućeni uvijek podrazumijeva cijeli jedan sklop događaja, jedno biće, jedan svijet. Zato je često kolebanje oko izbora imena. Doduše, iz različitih razloga.

Priroda naslova je najprije određena prirodom, odnosno vrstom samoga djela. U takozvanim egzaktnim naukama se može tolerirati deskriptivni, obično pogolemi naslov, kojim se izravno želi uvesti u problematiku samog djela, dok je takav naslov – ukoliko nije riječ o namjernom karikiranju – u duhovnim naukama, a umjetnosti pogotovo, rogobatan i suvišan. Naslov treba da bude upečatljiv, ekonomičan, ekspresivan i indikativan. Njegova funkcija je funkcija najave. Otuda naslov najčešće predstavlja jednostavno konstatiranje sadržaja djela. Naslovom se nagoviješta ili čak jasno oglašava i usmjerava tema spisa. Tako se u filozofskoj literaturi za adekvatan naslov može uzeti onaj koji na taj način najavljuje djelo da sam iz njega ponovo proizlazi. Hegelova Fenomenologija duha je lijep primjer koincidencije između djela i njegovog imena: tema koja stoji u naslovu u potpunosti se razvija kroz cjelinu djela, da bi svoj puni oblik stekla tek na kraju iz koga ponovo proizlazi. U filozofskom poslu se nastoji da naslov bude lema u svom prvom značenju, odnosno da bude tako sročen da se njime lapidarno iskaže ono o čemu je u djelu riječ.

Ovakva eksplicitnost umjetnosti ni u nadijevanju naslova nije neophodna. Premda su mnogobrojni primjeri bukvalnog nagovještaja osnovne teme djela, naročito u stvaralaštvu starijih vremena, umjetnost je ipak sebi zadržala pravo da naslovom daleko više skriva nego što otkriva. Nijedan naslov, naravno, ne može iskazati „sve“, ali je onaj u umjetnosti ponajviše ostao samo diskretni nagovještaj. Čak i kada su na ovojnici bila ispisivana kakva važna obavještenja, o nekoj obitelji, opasnim vezama ili ubojstvu u toj i toj ulici, i tada se čitalac provokativnim naslovom nastojao samo uvući u klopku radnje. I dok mlađan literat prvo raspali neki gromki naslov, iza koga obično zjapi provalija, iskusan pisac naslovom prvenstveno nastoji da centrira osnovnu temu djela. Takvom obuhvatnošću postiže se organska veza naslova i tkiva djela. Ali, iako se ovakav postupak pokazao kao svrsishodan, iako je često rezultirao atraktivnošću i efektnošću, stvaralačko iskustvo je ipak iznjedrila svijest o izlišnosti naslova kao „ogledala predmeta“. Dok je u nauci naslov nužno u adekvaciji sa svojim predmetom, u poetici je „slobodan“ u odnosu na djelo koje zastupa. O tome dovoljno svjedoči uvijek metaforični jezik umjetnosti. U takvom jeziku je izborena i mogućnost za slobodno poigravanje značenjima, pa otuda nije rijetkost da umjetničke tvorevine bivaju krštene potpuno proizvoljno odabranim a često i zbunjujućim imenima, čija je veza sa djelom ostajala samo posredna, formalna i vanjska, ili čak sasvim suprotno imenu koje bi trebalo da zastupa djelo. U kompozitorskoj djelatnosti odavno je uobičajena upotreba formalnog, nereferencijalnog naslova, jer je svaka referencijalnost koja se mogla razabrati u imenu kakve sonate ili simfonije potpirivala laičko razumijevanje muzike. Literarni moment naslova, uziman često za ključ u tumačenju djela, iščezava i iz konkretnog slikarstva, postajući i sam „apstraktan“ i „muzikalan“: Kompozicija IKandinskog je rezultat nastojanja da se na slici opredmeti „unutarnja harmonija“; Kompozicija I ne dopušta da o njenom značenju referira riječ, nego njena vlastita likovnost. Naslovom se čak upućuje na nešto što djelo nije, ali što jest njegova intencija. Smisao se, uostalom, ne iskazuje u imenu, već u biću djela. Naslov nije opis, nego oznaka. Ali ono što jest mora imati ime. Ono se može zamisliti, ali se ne može dati prije no što egzistencija bića postane realna. Tek dovršeno biće djela može ponijeti puni teret onog smisla koji je autor skrio pod nekim imenom. Tada se po imenu djelo identificira, ali se po djelu pamti ime.

Ima doduše djela bez naslova, koja označavamo i svrstavamo po imenu njihovog autora. Ima i takvih, kakva je Aristotelova Metafizika, kojima njihov pisac nije dao ime, ali su djelu ipak pristali jer su očuvali njegov duhovni integritet. Kada djelo imenuje urednik, izdavač ili producent, trebalo bi da brinu o prirodi djela i njegovog tvorca, e da djelo ne bi bilo okrnjeno. Cjelovitost djela, pak slobodan pisac ovjerava svojim potpisom. Ime autora jest na početku knjige, ali se potpis stavlja tek kada je djelo dovršeno. Autor svojim potpisom djelo odobrava, jamčeći da je u pitanju djelo koje je u skladu sa njegovom stvaralačkom savješću. Njegov potpis čini djelo relevantnim. Nije jedan slučaj da su razni eksperti izgubili svaki respekt prema nekoj duhovnoj tvorevini onoga trenutka kada je ustanovljeno da njena atribucija nije bila točna. A kao što bi tada iščezlo svako intelektualno divljenje i zanosno dopadanje, tako bi ono naglo izbilo kada bi se ustanovilo da je neko zanemareno djelo „autentično“ (još jedan od dokaza da povijesne i estetske vrijednosti nisu u suglasju!). Slava djela je slava imena, a slava imena slava djela. Ova sprega je podjednako pogodovala, u likovnim umjetnostima posebno, razmahu ideje o originalu, kao o jednom i neponovljivom biću, i originalu kao jedinstvenoj materijalnoj vrijednosti čija unikatnost određuje njegovu prodajnu cijenu. Upravo je ovaj drugi moment naročito potakao plimu falsifikatora, koji su posebnu pažnju posvećivali oponašanju autorovog potpisa, potpisa koji je čak i izvan djela stekao status kolekcionarske vrijednosti, jer se sama ličnost potpisanog smatra za „rijetkost“: Dalijev uokviren potpis se prodaje poput kakve dobre grafike, bankovni službenici nisu unovčavali Chagalove čekove na manje sume… Potpisom se u izvjesnom smislu osigurava prisustvo njegovog nosioca, potvrđuje njegova egzistencija. I dok svojim potpisom potpisnik otvoreno na nešto pristaje, dotle pseudonimom nešto prikriva. Bez obzira što je bio razlog upotrebe lažnog imena – zvučnost krivotvorenog, utaja porijekla, šala, podvala, stidljivost, paranoja…- sam pseudonim je na kraju uvijek identificiran sa vlastitim imenom i postajao zastupnik određene ličnosti. Uzgred, možda se najviše ironije sručilo na sud one kritičarke koja je kudila djela koja je potpisivao Romain Gary, a hvalila ona objavljena pod pseudonimom Emile Ajar.

Možda već i upotreba pseudonima, koja dokazuje da se može bez rodnog imena, navodi stvaraoca na ideju da bi djelo trebalo da postoji bez zaštite njegovog autoritativnog potpisa. Svjedoci smo da su imena autora postala slavnija od njihovih djela. Čak su i kritičari pripomogli zabludi da iza čuvenog potpisa uvijek stoji kontinuitet velikog djela. Ali djelo daleko više veliča ime, nego što “ime” garantira da će djelo biti veliko. Pisci velikih knjiga – tvrdi Henry Miller – nisu oni koji ih potpisuju. Stvaralac bi se imena mogao čak i odreći. Mogao bi ga se odreći jer zna da su istinska djela s onu stranu taštine, da postaju, kao Odiseja, pojam o čijem autoru ne moramo imati nikakvu predstavu, da se izgrađuju kao jedan svijet koji se sam o sebi drži. Veliko djelo je veliko i bez imena autora. Veliko je čak i bez naslova, jer ga sobom nadilazi. Zato se stvaralac, koji na kraju u naslov sabija najavu djela a potpisom ovjerava njegovu autentičnost i potvrđuje svoje autorstvo, nada da i jedno i drugo podržava biće djela, djela koje samo o sebi jest. A ako je zaista tako, onda o imenu više ne treba brinuti…

(6) IZ DRUGE RUKE

 Djelo je ono što je samosvojno. Ali, za koje djelo autor može reći da je samo njegovo? Postoji li uopće originalno u apsolutnom smislu, ili je djelo vlastito samo u smislu apsolutne subjektivnosti? Ovo načelno pitanje ne gubi na značaju ni kada je riječ o danas rasprostranjenom običaju citiranja. A na sve strane udaramo na tekstove otežale od navođenja tuđih ideja. Pod plaštem “naučnosti” mnogi discipulusi oživljavaju jalovi duh skolastike; recenzenti knjiga gomilom citata nastoje uvjeriti čitaoca kako oni sve znaju, a autor prikazivane knjige ama baš ništa; razni epigonima, za koje se mazno kaže da su “na duhovnom tragu” tog i tog autora, ne mogu napraviti ni jedan korak a da se ne oslone na kakvu autoritativnu tvrdnju…Duhovna sirotinja u neimaštini orobljava tuđe ideje, nastojeći svoju razmetljivu citatomaniju da proturi kao dokaz “obrazovanosti” i “utemeljenosti”. Pisac koji se citatima prikriva, pisac koji se ukopao u tuđe stanovište i pozajmljenim zakrčio put do vlastite manjkavosti, s pravom izaziva podozrenje. Tko mnogo citira, sam malo kaže. Da nema djela drugih, mnogi ne bi imali što reći. Takvi citat ne upotrebljavaju, nego zloupotrebljavaju.

Svaki priručnik o metodici naučnog djela nastoji uputiti u pravilan način navođenja tuđeg teksta. Kaže se da citat treba poslužiti kao ilustracija onoga što se izlaze i dokaz onog što se tvrdilo. Kaže se da citat mora biti u skladu sa vlastitim tekstom, da mora biti tako ukomponiran da ne strči iz cjeline izlaganja, da sadržajem i oblikom ne smije narušavati osnovni ton napisanog. Ove metodološke opaske već upućuju ne samo na zahtjev da citat kao sažetak nekog ili nečijeg stanovišta bude potvrda i posvjedočenje vlastite ideje, nego i na mogućnost da se kroz navođenje tuđih riječi iskaze i osobno gledište, a kroz prisvajanje misli drugog i osobito duhovno suučesništvo, u kome se svijet drugog otkriva kao nešto vlastito, ili barem prisno. Prizivanjem drugih pisaca autor najprije radi na kultiviranju, uzgajanju vlastitog stanovišta, otkrivajući kroz naukovanje da umjetnost više inspirira nego što je inspirirana, da kroz iskustvo drugih dolazi do sebe samog, da čitajući i sam postaje pisac. Stvaralac se kroz labirinte biblioteke probija do vlastitog značenja: razlika između njega i interpretatora je i u tome što ovaj prvi citat upotrebljava da bi rekao svoje, onaj drugi da bi obnovio, odnosno pravilno shvatio ono što u bitnom smislu ostaje tuđe. I dok interpretator u bukvalnom smislu „poziva za svjedoka“ upotrijebljeno djelo, dotle stvaralac citiranom katkada daje potpuno novo značenje, bilo da posredstvom citata uspostavlja vezu s tradicijom, kao Montaigne, bilo da ga uklapa u unutarnju strukturu djela, kao Thomas Mann, da ga smjesta u neočekivan vremenski period, kao Umberto Eco ili da se, pak, poput Borgesa, poigrava sa izmišljenim citatima, koji ne dozvoljavaju da razaberemo gdje počinje stvarnost, a gdje maštarija e da bi nam na još jedan način pokazao da je sve, pa i naše znanje privid. Kao što u naučnom djelu pogrešno upotrijebljen citat pokazuje da navedeno djelo nije ispravno shvaćeno (jer citat treba da podrazumijeva cjelinu djela), i u umjetničkom djelu postoji izvjesna obaveznost prema duhu tuđeg slova, jer ono sāmo tada može biti oduhovljeno na novi način: bez obzira da li je u pitanju izričito, indirektno ili samo nagoviješteno prizivanje nečijeg djela, samo ono koje u sebi nosi obilježje vlastitog razumijevanja ima pravo na legitimno postojanje. To naročito vazi za danas učestalo „citiranje“ u filmskoj industriji, citiranje koje je najčešće eufemizam za plagijat.

Ustaljeno je pravilo da se u naučnom ili književnom tekstu preuzeti citat obilježi znakovima navoda. Izvor ne treba prikrivati, nego je, naprotiv stvar intelektualnog poštenja da se oni objelodane, ali taj običaj katkada ukazuje i na činjenicu da se duhovne tvorevine sve učestalije shvaćaju kao privatno vlasništvo, što nikao nije bilo sadržano u njihovoj prvobitnoj intenciji. „Citiram sa dozvolom autora…“ – naznačuju često američki pisci, čime se pridržavaju pravila po kojem nije dozvoljeno zaći u tuđi intelektualni posjed, a da se ne zatraži dozvola ili pruži kakva satisfakcija njegovom „vlasniku“. U antička vremena su drugačije shvaćali „upotrebu djela“. Niti je navođeno ime autor, niti su posebno obilježavane riječi koje su od njega preuzimane. Smatralo se da se oponašanom ili navođenom piscu takvim postupkom odaje priznanje, a da sam autor koji ga koristi time dokazuje svoj dobar ukus. Ovakvo shvaćanje „originalnosti“ ni danas nije u potpunosti napušteno. Nije riječ samo o autorima koji nastoje da neprimjetno potkradaju svoje prethodnike i uzore. Postoje i takvi koji smatraju da je sve stvaranje samo „veliko prepisivanje“.

Time što citiram i što moje djelo može biti citirano dokazujem da djelo nikada nije samo moje. Niti je iskustvo utkano u djelo samo moje, niti sam autor samo ja. Do vlastitog udomljenja stižem i putem koji je neko već prohodio. Tuđa ideja, doduše, uvijek ostaje ideja drugog, ali može postati i moja vlastita ukoliko je doživljavam i razumijevam kao nešto prisno, ukoliko se s njom “saživljavam”: ulazim u svijet to potpunije što on može biti i moj vlastiti. Zato u izvjesnom smislu pisac uvijek “citira sebe”, samo prividno druge. Prividno, jer uz tuđi stav pristaje kao uz nešto sebi blisko. I zato je sve citat i to ništa nije; sve, ako uvijek ponavljam ono što je već bilo; ništa, ako smo navedeno ponovo mislili. Tu nitko nije bez prethodnika, i nitko nema sljedbenika. Ali, to više nije stvar puke upotrebe citata, već sjećanja i misaone imaginacije. Uostalom, od osvita svijeta do danas postoji samo nekoliko temeljnih ideja i bezbroj njihovih parafraza. Odvajkada je sve kazivanje kazivanje Istog samo na drugačiji način…

*Tekstovi preuzeti iz knjige eseja O nekim sporednim stvarima (Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.)

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5