Vječno pitanje bez odgovora: „Ko nas, bre, zavadi?“

Pih.

Pih, i ovaj moj prazni, tupi pogled. Pih, i ove moje mrenaste oči koje stalno traže nešto poznato da vide, kao da se nalazim na poznatom i prijateljskom mjestu i da umjesto bijelih zidova i glupe svjetleće kutije mogu gledati u grbava brda, polja, potok i nepreglednu šumu.

A pogled, on je tek kurva koja se stalno nezadovoljena vraća prazna, skuplja i još gladnija. Ja tražim, ali šta tačno? Izlaz kroz zazidanu kapiju?... Ja ću izaći odavde samo sa nogama naprijed, to mi je jasno, ali... Ali zašto onda tražim ono šta je već uništeno, iscrpljeno i samljeveno? Zašto tražim oko sebe, kad se to mjesto nalazi još jedino u meni i jede me iznutra glasno mljackajući poput nepristojnog gosta na objedu. Ali i pogled iznutra se vraća prazan i tužniji. Kao da više ništa nije ostalo doli nepreglednih dolina pijeska čije svako zrno zrcali moj razočarani odraz.

Milijarde i milijarde mojih lica istovremeno tuguje i očajava ljeskajući se na suncu koje me isušuje, tražeći još samo jednom kišu doma da me skvasi i zauvijek prekrije. Kako bi dozvao željenu sliku i postavio je u mom spužvastom umu potrebna mi je mašta, a ja je, eto, više nemam. Nije da sam je izgubio, već je nikada nisam niti trebao.

Kada sam oko sebe imao behar, bostan, visoke planine da me zaštite, plavi nebeski svod; kada sam imao svoje komšije i prijatelje, kocku šećera u kafi i najbolju pitu, mašta mi nije bila potrebna. Šta mi je trebala kada mi je život bio ispunjen i nisam se morao pitati kako je negdje drugdje ili da li je trava zelenija na komšijinoj strani. Za šta ne znaš, to ti i ne treba.

Proizvodi li se i mašta u Kini?

Ono šta sam imao tamo danas, ovdje u ovoj čudnoj zemlji, smatraju primitivnim. Kao da sam neandertalac, sin onog jarana iz Krapine. Gledaju me i glasno misle da me i oči i uši od njih bole. Gle jadnika, misle oni, cijeli je svoj život proveo u siromaštvu. Da stvar bude još gora – u siromaštvu komunizma. Gledaju i nekako se podsmjehuju, a ne znaju oni šta je to pravo bogatstvo, šta je to pravi život, šta je pravo zvjezdano nebo nad zelenom livadom, a ne na crvenom tepihu, šta je to pravi miris tufahija pred kišno veče. Ne znaju, ali to ih ne sprječava da tvrde kako znaju sve. Sve dobro, ma jok brate – sve najbolje, sve pošteno, sve civilizirano, sve zdravo – sve su to Europljani izmislili pa potom preselili u Kinu.

E, pa pitam se proizvode li u Kini i maštu? Da li negdje u nekoj od kineskih zabiti ispod crnog i smogom ispunjenog neba, u trošnoj fabrici, djeca koja bi trebala živjeti kroz vlastitu maštu tu istu za mizerne dnevnice pakiraju u šarenu i zapadnjacima privlačnu ambalažu i šalju je u trgovačke centre diljem svijeta pa prodaju po akcijskim cijenama. Ako postoji mašta koja se može kupiti, molio bih par kutija da mi se pod hitno dostave na ime Ibro Sejgavić, Haaška bolnica b.b., Haag, Nizozemska. Može i jedna kutija za mog pajdu po bolesti, kako mu je ono ime... ah da, Bart, smiješnog li imena. On sigurno nije maštovit.

Molim da mi se bar ta želja ispuni jer u ovoj naprednoj civilizaciji imam sve šta mi ne treba, a bez mašte ne mogu dozvati slike i miris onoga šta mi zaista treba, onoga šta sam imao. Ne mogu dozvati riječi kojima bi opisao te slike jer slike su mi kišovite i mutne, a riječi se lome poput grana zimi kada ih zarobi mraz, kao šta je sada zarobio moje toplo i čežnjivo srce. E, pa da...

Limb bez paučine

U ovoj bolničkoj prostoriji nema života ni za lijek, a i nafaka mi kroz iglu dolazi. Sve je sterilno bijelo, bijelo... Kao da sam upao u pjesmu onog Dalmatinca. Pogled unutra ne pruža nikakve slike, samo se odbija od zidove i vraća se sam i prazan. Pogled prema van pruža se jedino na beskonačnu maglu. Možda sam umro samo šta to još nisam čuo onog konačnog kadiju pa sad čekam u redu. Možda i bolje tako jer mi se život ionako sastoji od sjedenja na sterilno bijelom krevetu sa sterilno bijelom ukrućenom posteljinom i gledanje u bijele zidove i blijedo lice Barta kojeg ni riječi ne razumijem. Taj nizozemski mi zvuči kao da se oni stalno guše, kao da će samo zakašljati, pasti i umrijeti od vlastitih riječi. I mene moje riječi guše, ali eto, moram ih izbaciti iz sebe da bih napravio mjesta suzama.

Bart me ne primjećuje, osim šta i ne pokušava komunicirati sa mnom. Vjerojatno mu je ispod te zapadnjačke časti dijeliti sobu sa jednim Slavenom. Džaba ja njemu objašnjavam kako ja tehnički i nisam Slaven već musliman, a on se na riječ musliman još više zgrozi kao da će ordija preko mene ponovno na svojim konjima nahrliti na taj bogati zapad. Ma šta me briga za zapad! Tu ni sunce ne izdrži dugo na nebu; zalazi ostavljajući na sivom nebu krvavi trag.

Ja nisam vidio zalazak sunca već mjesecima. Kada pogledam kroz prozor vidim jedino sivilo kiše, a nigdje sunca pa makar i onog zubatog. A zvijezde ne vidim čak i kad se oblaci povuku. Ovi Nizozemci se valjda panično boje mraka pa pale svijetla da čak i nebo sakriju.

A nekada sam stalno gledao u zvijezde. Sad kad me moja unuka posjeti gledam u nekog Džastina Bibera za kojeg ona tvrdi da je zvijezda. Ja se pravim da razumijem, ali sličnosti ne vidim ama baš nikakve, a kad sam ga čuo kako pjeva, jasno mi bilo da takav kod nas ne bi ni lubenice prodavao. Al’ eto, u ovoj zemlji bez mašte, on je zvijezda.

Bože, daj mi snage da uspijem izaći iz ovog limba i da ispričam svoju priču do kraja. Priču iz mašte, sa suncem, bojama i pravim zvijezdama. Moju priču.

Dušanova rakija za dušu

Kako bi ove suhe riječi moje priče uopće i nikle iz mene, potreban im je

poticaj. Ovdje, ispod ovog kvrgavog madraca, stoji jedna boca i strši poput frizure onog pjevača Crvene jabuke. Stoji svakodnevno sadržajem sve tanja Dušanova rakija. Okus joj je užasan i opor. Osjeti se da ju je spravljao amater koji je za života mislio kako se u sve razumije. Moj komšija Dušan jedino nije znao odgovor na vlastito vječno pitanje: „Ko nas, bre, zavadi?.

Nije on znao odgovore ni na ostala pitanja, ali bio mi je drag na način kako ti je drag i kućni miš – štetočina, al’ ti je svejedno simpatičan, onako mali. Evo, proliti ću malo rakije po podu za Dušanovu dušu. Šta se ti, Barte, krstiš? Pa to ti je naš stari običaj, a i rakija nije ni za šta drugo nego da se njome parket lašti. Hoćeš gutljaj? Dobro, dobro nemoj se odmah ljutiti i pričati tim svojim jezikom, čuješ da je zagušljiv.

E moj Dušane, vidiš li ti tamo sa neba šta je tvog Ibru snašlo? Spasili ste se vi mrtvi, vjeruj mi. Kladim se kako si tamo gore konačno naučio peći rakiju, a ja ću ovdje brojati svoje posljednje dane sa tvojom brljom na nepcu. Okus gorak i ljut, kao i moji osjećaji. Sav sam se, Dušane, pretvorio u tvoju rakiju, jednako sam loš, prazan, ljut i ogorčen. Od mene i psi bježe, a nekada ih nisam mogao sve nahraniti koliko ih je bilo.

Ovdje su ti ljudi poput lavine. Užarenih i užurbanih pogleda, ruše sve pred sobom za vlastitu korist i samo skupljaju stvari poput vjeverica. A i sam znaš, Dušane, kako smo se uvijek smijali vjevericama i mislili kako su glupe.

Mušica na slanoj rijeci

Ajd' barem je muva ušla. Malo života u ovoj beživotnoj sobi. Mala, iritantna crna tačkica dosadno leti po sobi. Kad se samo sjetim koliko sam ih se naubij'o u životu pa ni tri Balkanska rata ne bi stvorila takav genocid, ni uz pomoć Nizozemaca. Moji su dlanovi bili brzi poput rakete, a kasnije kad su mi refleksi i brzina sa godinama popustili, dobar je bio i subotnji Dnevni Avaz.

Još dok smo svi u selu čitali Borbu, nikada nismo ubijali muve, nego smo se, nakon šta smo pročitali članke, svi redom okupili kod česme i prepričavali, uglavnom hvalili ili kudili sve šta se u našoj bivšoj državi događalo. Poslije kad je Borba iščezla, a mi počeli čitati Večernje novosti, Dnevni Avaz i Večernji list, shvatili smo kako u njima ima toliko otrova da

su čak i muve bježale od njih. Kao da su osjetile da je ta propaganda smrtonosna. Muve su pametne pa su to znale, ali mi nismo bili svjesni kako će ta ista propaganda, smotana u malo veći i opasniji tuljac, jednog dana poklopiti i nas.

Česma u centru sela. Ta slika sive okrugle građevine koja je kao periskop virila iz najljepše zemlje na planeti, imala je najbolju i najbistriju vodu. Ne onu flaširanu, koju još moraš i platiti. Prizvala je iz mene mutne, vruće, bolne suze. Ovog puta ću ih pustiti nek' teku. Nek' krene iz nutrine taj izvor, nek' me očisti i nek' poteče kroz moje oči, razbije pendžer i krene ka sivilu neba pa da se poput vodopada sruši i poplavi ovu zemlju – koja se jedino protiv toga i bori – nek' krene duž civilizirane Europe. Nek' prekrije Alpe i sjuri se na nepostojeću Jugoslaviju, u moju Bosnu, u moj Jaovorlak i tad, kad više ne bude imala ni toka, ni ušća, nek' mi napuni moju česmu. Moju česmu punu suza, da se barem na taj način još jednom spojim sa svojim srcem.

Jer ono je ostalo na toj zemlji; krvavoj zemlji u kojoj više života nema. Moje srce od slanih suza, u srcu svega ostaloga i kuca do mojeg tijela šaljući mi tako znakove samo meni razumljive. Šalje mi poruke, pisma, govori mi šta je novog. Ali nema ništa novog jer tamo nije ništa ostalo. Samo izgorena crna trava, pokraj presušene česme pune otpalog lišća sa drveća koje tamo više ne stoji. Nema hlada, nema kafe u avliji, nema tufahija, ni Dušanove rakije. Samo pustinja, otrovno zgarište gdje se ni disati ne može.

Odbrojava... čeka tamo, kao i ja ovdje, kada će moje tijelo završiti sa agonijom pa da se opet spojimo i zajedno potražimo vječni mir ispod zemlje, kad već nismo uspjeli dok smo stajali na njoj.

Turska sapunica

Gledam, evo, brate, ovaj televizor. Čudno kako se čovjek navikne na tako glupu stvar. U Jaovorlaku nije bilo televizije, nije bilo ni struje. A nije nam ni bila potrebna. Imali smo ispunjen život i nije nam trebala sprava kroz koju bi gledali u tuđe živote, izmišljene ili namještene. Nismo imali potrebe da svakodnevno gledamo u lažljive političare. Hvala lijepo, meni je bilo dobro i bez njih. Nisu nam trebale ni sve te reklame koje ti nametljivo nude samo ono šta ti ne treba. Nama su džepovi ionako bili prazni pa bi razočarali i najupornijeg čaršiliju.

Kako to da je neki proizvod odličan samo zato šta ga reklamira neki glumac ili sportaš? Pa molim lijepo, pitao bih ih znaju li oni išta o tome kako se nešta proizvodi. Lako je njima: dođu pred kamere uredne frizure i lažnog osmjeha i šutnu loptu. Znaju li nešto o toj lopti osim da je šutnu? Imaju li pojma koliko je dječjih ručica tu loptu šivalo, umjesto da se njome igraju, kako bi neka pohlepna i obla zapadnjačka nožica tu loptu šutnula i već sutradan tražila novu.

Čudan je ovaj svijet, jako čudan. Meni su cijelog života tupili kako je Zapad obećana zemlja, a da je u usporedbi sa našim selom i Skopje luksuznije bilo još 1963. godine. Ja ne mislim tako. Ja mislim kako sam jedan raj na zemlji zamijenio profiterskim paklom sa lošim TV programom.

A kad sam već kod TV programa, na njemu sve sami Turci. I to kakvi Turci – onakvi čiji se preci sada okreću u svojim grobovima diljem Europe. Ni Turčini nisu šta su nekad bili ili se turčijat redefinirao. Sad igraju nogomet za Švabe. Ej, bolan! Voze skupa njemačka kola, a di si ti vidio Turčina bez konja? Suzama vlaže svoje uredno podrezane brčiće, dok se prije od njihovog brka hladovina radila, sve zbog nesretne ljubavi prema jednoj ženi. Ej, bolan, jednoj? Pa Turci su prije imali po deset žena, za svako raspoloženje po jednu. Ako mu se baš mora plakat, mog'o si je izabrati i jednu od čije ljepote ili ružnoće suze same krenu. To su bili Turčini, a ne ovu kvarni sa TV ekrana.

Žena za pitu pravit

A opet, da nije bilo Turčina, ne bi bilo ni mene. Tu počinje moja priča. Ne od onih uplašenih Turčina šta jecaju preko televizije, već od onih pravih, stasitih od čijih se pogleda i tek skuvana kafa ohladi. Kad sam već kod tekućine, bolje da cugnem malo ove Dušanove brlje, da bolje riječi poteku jer akšamluk i ne može bez rakije.

Vrzmao se po Bosni, koja je onomad bila sastavni dio Osmanlijskog carstva, Mehmed paša. To šta se zvao Mehmed nije bilo slučajno – navodno je potekao iz duge linije mnogobrojnih potomaka Mehmeda II., vojskovođe koji je prvi u ime Turaka zauzeo Bosnu. I nemoj da te zbuni to ime, Mehmed, nikakve veze on sa medom nije imao, osim šta je bockao poput pčele, a umjesto meda radio potomke. Imao je, brat bratu, valjda petnaest žena. Za svako raspoloženje po jednu, a među njima bila je i Alija, majka mog šukundede. Ona je bila žena za pitu pravit.

Vidiš, u to doba vijesti nisu putovale žicom k'o danas, nego glasinama. U Alijinom slučaju mirisom. Lutao tako Mehmed divljom i zelenom Bosnom na svom doratu, prolazio čaršije, kasabe i sela. Brda, planine, šume i jezera. Prolazio klimavim drvenim ćuprijama iznad bistrih rijeka. Sve dok se nije približio Kaknju koji je tada bilo selo tek nešto veće od ove bolnice. Nije on zastao zbog debla nasred puta ili trgovaca u čaršijama. Zaustavio ga miris pite. Kad su njegove nosnice osjetile to milo i toplo strujanje tek ispečene pite, on stupi u kuću iz koje je miris dopirao. Paša k'o paša, nije morao kucati ni pozdravljati. Drugi su pozdravljali njega, a tako je postupila i Alija, postiđena jer je pitu pekla samo u spavaćici.

Paša je stao pred nju, zagledao se u njen kukasti nos i madež na obrazu u obliku bureka. "To mora da je znamen", govorio joj je poslije, kada je nakon prve bračne noći, još zadihan od vođenja ljubavi, u usta trpao komade još tople pite.

Gledao je u njene male grudi, pogrbljena leđa i kvrgava koljena. Gledao je on tako u nju, ona u njega pa mu u nedostatku boljeg rješenja pruži pladanj pite. On pohlepno zgrabi vrući komad, to blaženstvo od tijesta i sira, i proždre ga brzo žvačući. Sve je u tom trenutku stalo. I ratovi i rijeke. Mehmed je zaustavio vrijeme u skromnoj Alijinoj kuhinji. "Jo", rekao je grubim zapovjedničkim glasom i pružao svoje prljave crne ruke ka pladnju.

"Izvolite, gospodaru", skromno reče Alija, jednom rukom pružajući pladanj dok je drugom rukom skrivala golotinju koja je bježala iz njene spavaćice.

"Uhmmm...", čulo se Mehmeda kroz mljackanje dok mu se mast slijevala niz bradu poput jutarnje rose na egzotičnom kaktusu. "Gdje ti je babo?" upitao je kroz puna usta. Alija mu odgovori da je u polju, sada još uplašenija nego šta je bila prije. "Obuci se i odiodmah po njega. Poruči mu da si od danas Pašina žena. Pašina žena za pravit pite." Alija, skrušena, ali i ushićena, odjuri u polje po oca. Zaboravila se obući; pola ju je tadašnjeg Kaknja, šta doduše baš i nije bilo puno naroda, vidjelo u spavaćici. Ali nije za to marila. Još prije samo sat vremena mijesila je pitu za radnike u polju, a sada je bila Pašina žena. Bila je rođena kao seljanka, a postat će gospodarica.

Jadna moja Alija, kako je samo naivna bila. Ništa od gospodarenja nije vidjela. Gospodarica je, kao i dotada, bila jedino tepsijama i tijestu. Paša je spavao sa njom samo jednom, a bio je pijan i iznemogao, i gladan pite, a kasnije je tvrdio da ga je silovala. Toliko je bilo dovoljno da na svijet dovede mog šukundedu Safeta.

Safet, osnivač mog sela Jaovorlaka. Safet je po rođenju bio neželjen kod Paše Mehmeda. Sva njegova kopilad diljem Otomanskog carstva bila su mu bolja od mog Safeta. A njemu je brzo postalo jasno da mu je otac više neprijatelj nego prijatelj. I dok su sva druga njegova braća dobivala darove iz pljačkaških pohoda, Safet je bio poput muške pepeljuge. Nije ni čudo šta je zbog kućanskih poslova koje je morao raditi, malčice naginjao na žensku stranu. Njega se nije moglo potjerati u selamluk nit’ vilama, a ista alatka ga nije mogla istjerati iz haremluka.

Najčudnije i najzlatnije dijete u Bosni

On sam se nije žalio, prosto je obožavao ženske poslove šta je uvelike koristilo Aliji koja je tako imala više vremena da mijesi pite nezasitnom Mehmedu. Bilo je tu i lijepih trenutaka dok su zajedno pjevali sevdalinke i prali rublje na potoku, a rano proljetno sunce grijalo im mrzle ruke. Ili dok su dugim zimskim noćima smišljali nove recepte za pite. Alija je obožavala Safeta i svakodnevno Alahu zahvaljivala šta joj je podario takvog ćudljivog sina. Oduvijek je željela kćerku, a Safet je bio najbliže curetku koliko jedan dječak može biti. Safet je, isprva potajice, a zatim javno počeo nositi haljine. I pustio je kosu i lice prekrivao boščom pa je uvijek kod stranaca prolazio kao curica. Oni koji su ga znali, vazda su ga tukli zbog tih njegovih sklonosti.

Kada je Safet napunio dvanaest, govorkanja o Alijinom silovanju Mehmed paše bila su sve glasnija. Govorili su ljudi da kad žena siluje muškarca plod tog neprirodnog čina i mora biti nastran. Paša je bivao sve ljući i ljući, dok mu se pola Bosne smijalo. Više nije bio toliko gladan Alijine pite, a tukao ju je sve više i više. Alija nije nikada plakala, na svoj je način voljela Mehmeda jer joj je, svojevoljno ili ne, podario Safeta – najčudnije i najzlatnije dijete u Bosni, i ona je bila ponosna.

Jednog kišnog dana kroz selo su prolazili janičari kako bi uzeli danak u djeci, adžamioglan, iako se to nije smjelo reći na glas još od Mehmeda IV. Otimali su oni samo mušku kršćansku djecu, ali je Mehmed paša imao zadnju riječ. Oštrooki janičari isprva su ga zamijenili za neku ružnu djevojčicu, kojoj je i brada rasla, pa osim pokojeg gadljivog pogleda nisu više obraćali previše pažnje na njega. Kada je sve već bilo gotovo, sva djeca utovarena u kola, a Alija odahnula, pojavio se Mehmed paša. Izmamilo je to odmah podsmjehe, kako kod janičara tako i seljana koji su nekako prebrzo zaboravili na svoju tugu zbog oduzete djece.

"Ti!" viknuo je Mehmed sav crven u licu, masne crne guste kose koja mu se slijepila po čelu. "Ti!" ponovio je još glasnije i prstom upro u Safeta. "Ti isto ideš."

"Mehmede", reče stidljivo jedan od janičara.

"Paša Mehmed", ljutito ga ispravi dok su mu munje sijevale iz očiju.

"Ali nju ti neće nitko htjeti u postelji, pa čak ni na slami."

"Budalo", vikne Mehmed, "nije to nikakva kuja pa da je psetari vuku. To je Safet, moj sin."

Bilo je to prvi i posljednji put da je Mehmed Safeta priznao kao sina.

"Nemoj, Mehmede, molim te", vrištala je Alija, ali to je Mehmedu bilo previše, uz sav taj smijeh i larmu. Alija je kumila i molila, ali uzalud. Rekla je Mehmedu da više nikada njene pite neće dobiti i otrčala kući ne bi li koji topli komad donijela Safetu za put.

Posljednja Alijina pita

Trčala je Alija tako kroz blatne ulice dok su se janičarska kola polako sa djecom udaljavala ka Istoku, prema nepoznatim predjelima carstva.

Kiša je ponovno počela padati, ali Safetu nije smetalo. On je pogledom upijao nebo, zrak, kasabu, kuće i polja znajući da posljednji put vidi mjesto za koje je vjerovao da će mu biti dostatno za čitav život. Osvrtao se oko sebe dok mu je kiša močila crnu kosu, kukasti nos i staru Alijinu haljinu koju je nosio. Piljio je u blatnjavu cestu koja se sužavala u kvrgavi šumski put i tada ju je ugledao kako trči za kolima u rukama noseći pitu.

Trčala je Alija natrag prema kolima bosih nogu šta je brže mogla. Njeni krikovi i miris pite privukli su djecu na kraj kola dok su gledali Alijinu zavidnu sportsku disciplinu. Plakala je Alija, sve teže dišući, a plakao je i Safet. Čak su i janičari zaustavili kola, ne bi li olakšali Alijine muke, ali umjesto da skupi svu preostalu snagu i jednim olimpijskim sprintom nadoknadi razdaljinu, ona odjednom stade na udaljenosti od dvadesetak metara.

Gledala je svojim plavim očima u njegove plave oči. Između njih se pojavila nekakva drugima nevidljiva plava spona preko koje su se razumjeli bez riječi. Svi oni zajednički trenuci, sav smijeh, radost i suze – sve je to bilo tu, u toj nebesko plavoj sponi. Sve je bilo tu i više ništa.

Negdje iz pozadine začuo se topot konja. Onog gospodskog, ne seljačkog za rad u polju. Iza nje se pojavio Mehmed i stao iz ruku otimati pitu. Gurnuo je Aliju u blato i pogledao Safeta očima punih mržnje. Crna se linija počela ovijati oko plave spone poput zmije, ali nije ju prekinula. Mehmed pohlepno stade trpati pitu u sebe, dok su komadi padali po blatnom tlu poput kiše od tijesta. Odjednom mu bijes u očima zamijeni iznenađenost, praćena suzama i boli. Mehmed se stade gušiti u bolnoj agoniji, ispljunu pitu i zakašlja se kao da je ostao bez zraka. Pade na koljena i sruši se u blato, grčeći se dok su janičari u panici trčali prema njemu.

Djeca poiskakaše iz kola i razbježaše se na sve četiri strane Bosne. Među njima i Safet. Prvi poriv bio je da potrči majci, ali Alijino odmahivanje glavom bilo mu je dovoljno da se okrene na drugu stranu i pobjegne u mračnu šumu.

Bila je to posljednja Alijina pita. Najmirisnija i najbolje pečena pita ikad. Otrovana. Nikada nije bila namijenjena Safetu. Pita je pronašla svoj cilj, Mehmed je po posljednji put uživao u životu, a Alija je znala da je time njeno vrijeme na ovom svijetu isteklo. Za Safeta je ono tek započelo. Nije mogla pustit da se plava spona prekine.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015