Vjeruj u ljubav, jer ljubav je sve

Vijest o smrti Olivera Dragojevića očekivano je izazvala reakcije i u Srbiji. Većinom, pune toplih riječi i uspomena na pjevača čije su skladbe impregnirale sjećanja milijuna građana negdašnje države ali i njenih kasnijih razdruženih članica. Ne bez vraga jer Olivera – unatoč odluci da ne nastupa u Srbiji – nitko „tamo daleko“ nije zaboravio. A i kako bi kad njegove pjesme, one stare runjićevske i one nastale u posljednjih dvadesetak godina, u Beogradu trešte iz kafića, vrte se na radijima i postaju, u pravom smislu riječi, „južnjačka utjeha“. I za sve one kojima je dalmatinska obala ostala zapisana kao nostalgična razglednica vlastite „bolje prošlosti“ i za publiku koja se na Olivera navukla tek poslije „Cesarice“.

No, kao još jedan dokaz da su društvene mreže postale psihijatrijski kauč sa kojeg ozbiljno poremećene osobe rigaju mržnju, uvrede i zlo, bilo je i opakih, podlih i do bola neukusnih komentara. Na njih je kratko i jasno odgovorio veliki srpski glumac Nikola Kojo napisavši „Ovakvo smeće živi pored vas. Mislite o tome. Zbogom divni Olivere, koje god da si vere i nacije“.

Dok je još svježe pamćenje na umobolnu „poruku“ koju je putem društvenih mreža povodom smrti poznate „srebreničke majke“ Hatidža Mehmedović objavila Šešeljeva doglavnica, te na neke jednako zle i podle komentare na račun hrvatske nogometne reprezentacije, nimalo ne sumnjam da je lijepi broj domaćih ovisnika o smeću s weba, došao na svoje. I našao razloga da na „ljutu ranu“ doda svoju „ljutu travu“. Naravno, nimalo ne sumnjam ni da je i dobar dio onih „finih“ i „uljuđenih“ građana s prave strane krive Drine, u trenu začepio nos duboko uvjeren da eto srpsko internetsko „đubre“ zaudara više od našeg društvenim mrežama posredovanog „smeća“.

Malo sutra! Ne samo stoga što ste i u „domaćim“ reakcijama na Oliverovu smrt mogli pronaći i idiotske komentare da je bio „više jugoslavenski nego li hrvatski pjevač“ (sic!) već i zbog hejterske paljbe po mrežama tjedan ranije po novim „vješticama iz Ria“ te svima koji su se drznuli zucnuti išta na temu Thompsona i njegovih bliskih veza s nogometnom „repkom“.

Prošlen nedjelje u ranim jutarnjim satima u Širokom Brijegu je završen šesnaesti West Herzegovina Festival koji je i ove godine okupio „zvjezdanu“ ekipu. S Ninom Badrić, Vojkom Vrućinom, Kriesom, Vatrom, te Bajagom kao glavnim glazbenim adutima koji su se priključio „demo snagama“  i sa impresivnim popisom gostiju i članova glazbenog, filmskog i literarnog žirija. Ili, kako mi je to kazao jedan širokobriješki taksista, „čovječe, ovih je dana u Širokome više poznatih ljudi nego li u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu zajedno“.

I nije baš mnogo pretjerao jer na poziv Gorana Bogdana u Širokom su bili i glumci Vedran Mlikota, Nina Violić, Armin Omerović i Tarik Filipović, „kum“ Mate Bulić, „izabrao“ Đelo Hadžiselimović, pisci Emir Imamović Pirke, Tanja Mravak, Josip Mlakić… Baš kao i ozbiljna glumačka reprezentacija iz Srbije u kojoj su bili Dragan Bjelogrlić, Branislav Bane Trifunović, Nikola Đuričko… Odakle sva ta silna imena u inače usnulom hercegovačkom gradiću poznatijem po franjevačkom samostanu „na brigu“, Blagi Karačiću i babi Penavuši ili – ako ćete- po Šušku i Tuti nego li kao vrelo ili pozornica multi-kulti i alternativne scene?

U prvom redu zbog samog Gorana Bogdana a onda i gostoljubljivosti Širokoga u kojem su od prvog festivalskog uprizorenja – kao zvučna pljuska silnim stereotipima – bili dobrodošli svi Gogini gosti i prijatelji bez obzira na nacionalnu, vjersku, estetsku ili bilo koju drugu orijentaciju. Ako mi je za prvog posjeta festivalu i „pala vilica“ od iznenađenja što tri tisuće lokalne čeljadi pjeva ekavske tekstove S.A.R.S.- a, već sam iduće godine Široki doživio kao prostor na kojem je posve normalno vidjeti nekog „desničarskog“ barda zagrljenog s piscem kojem inače dobacuju da je „jugonostalgičar“ i „komunjara“, pjevati uglas sa srpskim bendovima ili bez straha parkirati automobil beogradske registracije, a da ga se ne shvati kao legitimnu metu za vandalska iživljavanja.

Tako je, rekoh, bilo i ove godine sve do same festivalske završnice. Jer činilo se, baš kao u pjesmi Partibrejkersa, da „jedan poziv menja sve“. Sat prije najavljenog Bajaginog nastupa policija je naime zaprimila dojavu o postavljenoj eksplozivnoj napravi. Kraj priče? E, nije već njen divan nastavak sa happy endom. Umjesto da se Festival okonča, nakon sat-dva prisilne pauze, Bajaga je s Instruktorima došao na pozornicu i odradio sjajan višesatni nastup, publika – koje je bilo čak više nego li prije dojave – s oduševljenjem je reagirala na svaku pjesmu i iznudila bis koji se protegnuo do četiri sata ujutro, a Festival završio woodstockovskom Bogdanovom porukom – samo ljubav! Ujedno i kao znakoviti odgovor moronima, hejterima svih boja te „psihijatriji“ skrivenoj pod „nikovima“ ili iza anonimnih poziva, koji su ga – kao i obraz Širokog Brijega ili pak Olivera – htjeli okaljati.

Ljubav je eto postala riječ koja je na čudan način tog sudbinskog ranog nedjeljnog jutra spojila i odlazak Olivera i širokobriješki festival. Slučajno? Nije. Jer volio bih vjerovati da je Oliverova himnička „Vjeruj u ljubav“ kao i Bogdanov ili Kojin poklič „samo ljubav“ možda naivan no ipak onaj jedini pravi ljudski odgovor na svo crnilo i mržnju. Bez obzira s koje strane silnih granica i provalija oko nas dolazila.

* Tekst objavljen u tiskanom izdanju “Slobodne Dalmacije”  prenosimo sa dozvolom glavnog urednika