Kako Amfilohije dere jarca
Amfilohije Radović

Photo: Portal Analitika

Vlast, crkva i slaba država

Ako je neupućen čovjek čitao naslove provladinih medija i javne pohvale junaštvu državotvornog represivnog aparata, mogao je steći utisak da je Vlada Crne Gore upravo rekla ,,ne“ Staljinu. Nažalost, bila je to tek još jedna epizoda sapunice o burnoj romansi DPS-a i Amfilohija, čiji smo i zaplet i kraj već toliko puta vidjeli.

Kad država zaćuti

Što se desilo? Amfilohije je opet prekršio zakon. Privelo ga je da im ispriča zašto je to učinio, potom žurno pustilo. Dok su mediji veličali neviđeno junaštvo crnogorske vlasti, ljudi u nezavisnom i profesionalnom tužilaštvu znojili su se od muke.

Građani Crne Gore, uključujući tu i komandanta njene mornarice, koji su naredbe prekršili jednako kao Amfilohije i njegova bulumenta, za to su ekspresno kažnjeni. Brza presuda – nekome karantnin, nekome zatvor. Nekome – komandantnu mornarice – i javno sramoćenje.

Amfilohije i njegovi su pušteni bez kazne. Nesretno tužilaštvo ne usuđuje se oglasiti: još vaga. Jer slučaj je, nije li, iznimno kompleksan: je li Amfilohije naredbu prekršio ili je prekršio?

Onda se ušlo u igru natezanja oko toga hoće li SPC poštovati naredbe o zabrani okupljanja za Uskrs. SPC je jasno stavila do znanja da ih ne zanima šta o tome kaže vlast. Poručili su: dobro, nećemo okupiti narod i širiti zarazu, ali ne zato što to zapovijeda vlast, nego zato što tako kažu medicinari. Amfilohijevi su dobro vodili računa o tome da niko niti ne pomisli kako su se povinovali zakonu države.

Što je uradila država? Čestitala srpskoj crkvi na “civilizovanom” odnosu.

U međuvremenu je Amfilohije, očito fasciniran hrabrošću DPS-a, procijenio da ih nije dovoljno ponizio, pa je u uskršnjoj poslanici, iz dubine duše, hraknuo na vlast i s prezirom ih šutnuo – što su oni, kako bi se reklo, svojim cjelokupnim zalaganjem, itekako i zaslužili.

Što bi rekli provladini mediji: kakva odlučnost, kakav trijumf države, koja je Amfilohiju napokon rekla “dosta”!

Zlostavljanje

Ono što Amfilohije radi DPS-u danas se popularno zove bullying – dakle zlostavljanje kojim se potvrđuje vlastita dominacija, a onaj koga zlostavljaju biva ponižen.

Slaba država koju je stvorio i odgojio DPS nije imala snage ukloniti, čak ni zaustaviti, niti jednu od Amfilohijevih divljih gradnji, niti jedan od njegovih zločina nad duhovnim nasljeđem Crne Gore. Nije ta država imala snage sankcionisati čak ni sveštenike koji su skrivili smrt drugih ljudi. Ta vlast, koja je izbrisala granicu između sebe i države, Amfilohijeve najgore uvrede na račun Crnogoraca i muslimana proglasila je porukama ljubavi i tolerancije. Da li je neko zaista očekivao da će ta malokrvna država imati snage da, recimo novčano, jer niko pri zdravoj svijesti ne bi čovjeka od osamdeset godina poslao u zatvor, kazni Amfilohija?

Naravno da ne. DPS-u, nakon svakog – a takvima nema broja - javnog poniženja koje im priredi Amfilohije, preostaje da pričaju lovačke priče o tome kako su Ristu stali na rep. Preostaje im da to što su Ristu, koji se pritom vidno dosađuje, uručili nekakav bezvrijedni papir, predstave kao svoju Bitku na Neretvi.

Logika nereda

Ovako, dragi moji suverenisti.

Prvo. Nije bio potreban novi zakon o slobodi vjeroispovijesti da bi država uklonila limenku na Rumiji. Ona je to i po postojećim zakonima bila dužna, da ponovim: bila dužna učiniti. Pa nije. I po onda postojećim zakonima, država je bila dužna zaustaviti svaku divlju, pa i ,,sakralnu” gradnju te masakriranje kulturnog nasljeđa. Pa nije. Bila je dužna spriječiti i sankcionisati sve nezakonite radnje kojima je SPC crnogorske sakralne objekte prebacivala u svoje vlasništvo. Pa nije. Uzgred: što bi sa onim obećanjem da će odgovorni za to biti kažnjeni… Prohujalo s virusom?

Sve se to, ponovimo, ne moglo, nego moralo riješiti i po onda postojećim zakonima.

Drugo. Ne postoji garancija, a naročito DPS nije garancija, da Crna Gora neće postati „pravoslavna država“ – dakle militantna, velikosrpska, proruska utvrda. Ili bi trebalo reći: opet postati, jer ona je to pod vlašću DPS-a do pred kraj devedesetih bila.

Ono što ja vidim kao opominjući, ili katastrofični scenario, za druge je obećavajuće. A tih drugih je u Crnoj Gori - mnogo.

Njih je tako mnogo da su, u posljednje dvije, dvije i po decenije, sve progresivne odluke u Crnoj Gori, sve odluke koje su vodile u smjeru modernizacije crnogorskog društva, donešene na jedvite jade, minimalnom većinom, a ponekad su bile i oktroisane. Poseban problem je to što su, kada su jednom donesene, upravo zbog ogromnog otpora na koji su nailazile, plus nemoći države, plus odsustva istinske volje države, takve odluke sprovedene ili djelimično, ili nisu sprovedene.

Život mimo zakona

Otud je od prvoga trena bilo jasno da Amfilohijevi protesti nemaju ama baš nikakve veze sa navodno spornim zakonom, osim što je donošenje zakona iskorišteno kao povod za njih. Naime... Šanse da, iščitavajući zakone Crne Gore, naiđete na neki koji se dosljedno sprovodi (osim onog o pušenju), nešto su manje nego izgledi da šetajući Podgoricom sretnete Jetija.

Moj susjed 30 godina drži krave, na pet metara od prozora spavaće sobe mojih roditelja, koji žive u kući blizu moje. Kada dobijem neku zgodnu književnu nagradu, ili mi stignu prevodi mojih knjiga na njemački, engleski ili perzijski, ja to lijepo stavim pod ruku pa preskačući balege odnosem kući. Što je dobro: jer ako bih se zanio iluzijom o vlastitoj bitnosti i zaboravio ko sam i odakle sam, smrad štale u naseljenom mjestu je tu da me vrati u realnost.

Postoji čitava biblioteka zakona koji kažu da štala tu ne bi smjela biti. Ova država nije u stanju natjerati mog susjeda da krave skloni iz naseljenog mjesta, kamoli natjerati Amfilohija da učini bilo šta.

Ima tu mnogo onoga: da je babi ono, bila bi djed. Da crnogorska vlast nije sustavno slabila državu, zapravo od početka gradila slabu neoliberalnu državu – a to je činila da bi obezbijedila neometanu krađu - ne bi, koliko juče, Amfilohije uspio tu državu zateturati. Zakon o slobodi vjeroispovijesti je trebalo donijeti u prve tri-četiri godine nakon referenduma, kada su indipendistički pobjednici, po inerciji, po pravilu da stado prati jačeg, bili na vrhuncu moći, a unionisti ako ne u nokautu, ono u nokdaunu.

No nije bilo tako: u to doba pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine, koju dugujemo Svetome Augustinu.

Država bez daha

Treće. Kao što rekosmo, malokrvnu državu Crnu Goru nije stvorio Amfilohije, nego DPS. Neoliberalni koncept ekonomije koji je rukama i nogama, stanovništvu naviklom na državni intervencionizam, nametao DPS, podrazumijeva slabu državu. Slaba država im je, rekosmo, bila nužna da ih ne bi ometala u ”prvobitnoj akumulaciji kapitala” bez kraja.

Pojava korona virusa i energične mjere koje je država poduzela praktično su ispraćene aplauzima velikog dijela stanovništva, koje je sada, prvi put nakon 2006, dobilo dokaz da država postoji i u stanju je da efikasno djeluje.

Zato je Amfilohijeva diverzija bila tako razorna a reakcija vlasti bijedna i destruktivna i po državu koju navodno brane i po njih same: Riki je ponovo, i ne trudeći se, očitim učinio nemoć države. Amfilohije i njegovo bezakonje je cijena bezakonja DPS-ovih tajkuna, partijskih finansijera, rođaka i kumova.

Četvrto. Slaba država ne može efikasno obaviti takozvani nation building – kojemu je, ako ikad, bilo vrijeme nakon obnove nezavisnosti. Ekonomski model je odredio katastrofalan kulturni model. Kada se DPS, na posljednjem kongresu, sjetio nation buildinga, bilo je kasno. Bilo je kasnije od kasno. Prošlost je, kao što znamo, moguće retuširati – no propuštene šanse su propuštene šanse, ma kako ih ti predstavljao. Kao rezultat svega toga, Crna Gora danas ,,snaži nacionalni identitet“ razvijajući neoliberalne fantazije kakve su ,,kulturne industrije“ i ,,kreativne industrije”, konceptima koji su primjenjivi u razvijenim, odavno-konsolidovanim-danas-dekadentnim-kulturama… No, sigurna katastrofa u maloj kulturi siromašne zajednice pod konstantnom prijetnjom asimilacije.

Sindrom litija

Koliko je Amfilohijev nacionalistički srednjevjekovni kulturni model efikasniji, upravo superioran u odnosu na postnacionalne neoliberalne kreativno-industrijske budalaštine DPS-a, pokazale su litije. To ne vidi samo onaj ko neće da vidi. Koja je količina gluposti i nerazumijevanja realnosti potrebna da bi se populaciji koja liječi rak tako što ljubi ikone nametala posve joj tuđa kultura tržišta i efikasnosti?

Nakon što je DPS trijumfalnom kraju priveo deindustrijalizaciju Crne Gore, riješili su da industrijalizuju baš kulturu? Ma bravo, majstori. Nuditi kreativne industrije učesnicima Amfilohijevih litija, to je DPS-ova verzija znamenitih riječi koje (ni)je izgovorila Marija Antoaneta: ,,Neka jedu kolače”.

Peto. Nakon kuge, u Evropi je uslijedila renesansa. Između ostalog i zato što su ljudi bili u prilici da se praktično i nepobitno uvjere u svu bijedu religijskih dogmi. Ništa slično neće se desiti u Crnoj Gori. Ova će se zemlja nakon korona virusa vratiti tamo gdje je tokom litija odlučno zakoračila: još dublje u prošlost.

Umjesto u renesansu, u restauraciju. Čega? Punu, trijumfalnu restauraciju srpskog nacionalizma i društva u čijem je centru crkva. Taj povratak u prošlost je samo naizgled u suprotnosti sa neoliberalnim politikama vlasti. Razarajući državu i društvo, akumulirajući kapital u džepovima nekolicine, uništavajući srednju klasu i sprovodeći deindustrijalizaciju, neoliberalizam praktično vodi restauraciji feudalnog poretka sa 5G mrežom.

Šesto. Ako DPS dobije sljedeće izbore, biće to posljednji put i samo zbog deus ex machina pojave korona virusa. Neovisno od toga, ta partija niti hoće niti može obuzdati ni tajkunsko-rođačko ni Amfilohijevo bezakonje, niti dalju regresiju države i društva. Bezuslovna podrška građanskih suverenista DPS-u nije imala efekta. Trpiti jedno da bi se obuzdalo drugo bezakonje je ne samo etički dubiozno, nego i očito nedjelotvorno. Neko je rekao: bijeli glasački listići?

*Tekst prenosimo iz dnevnog lista Pobjeda

Oceni 5