Vodnici dadaističke čete

Dragan Aleksić

Otisnuvši se mlad u avanturu, Dragan Aleksić je bio na književnoj sceni desetak godina, kada je odlučio da treba zaraditi novce i posvetio se uredničkim poslovima, izašavši iz literature. Sve je počelo u Pragu oko 1921, na Jiržijovom Namjesti, između apartmana dva skandinavska konsula, u jednoj sobi punoj gimnastičkih sprava, gdje je održao salonsku konferenciju o Orgartu, kada mu je neki G. Brener, pažljivo slušajući svaku riječ, skrenuo pažnju da je Orgart već izumljen i da se zove dadaizam.

Vrativši se kući, Aleksić u Zenitu pompezno objavljuje dadaističke sastave, na opšte uveseljenje domaće literarne ekipe koja grca u ekspresionizmu. Već 1922. godine pokrenuo je dvije dadaističke revije Dada tank i Dada jazz. Konstruktivan mladić, bez glumačke nervoze i galantnosti obećanja,  u Pragu u Štjepanskoj ulici, u velikoj jugoslovenskoj sali, na javnom skupu manifestuje, sa Micićem i Poljanskim, dadaizam i zenitizam. Literatura treba da uzme metode politike. Ne treba da bježi ni od blefa. U politici je to osnovno sredstvo. Elasticirajmo se! - proklamiraju javno pred 1000 slušalaca. Aleksić čita programske riječi sa papirusa, koji je dugačak otprilike 25 metara i odmotava se unedogled, napominjući da je logika samo sredstvo za vaspitanje. Skup će se završiti opštom tučom.

Bilo je to vrijeme Krležinog gazdinstva u literaturi, razbuktale žurnalistike u kafanama, ekspresionizma u izlozima, s lokalnom bojom. Internacionalizam Micićev, ni komunistički ni socijalistički, bio je nejasna himera od koje će se Aleksić, kako kaže, uplašiti. A. B. Šimić, koga privatno stekne za pristalicu dadaizma, nastojao je da Zenit prikaže kao Aleksić-Micićev Šturm, Kreša Kovačić sve smatrao je za blef, Milan Begović za ludost i ograničenost, a Krleža — za pubertet.

U Zagrebu, zajedno sa Poljanskim, Aleksić će izdavati Kino-foi, prvu kinematografsku i filmsku reviju, a sa Boškom Tokinom 1924. režirao je film Kačaci u Topčideru. Deset godina nakon konferencije, godine 1931, u tekstu Vodnik dadaističke čete, opisaće kako se sve raspalo. Blagodareći nasljednicima, nadrealistima, njihovoj neaktivnosti, njihovoj povučenosti i rijetkosti u manifestacijama, piše Aleksić, list se obrnuo: i u Beogradu se počelo podržavati duboko umjetničko reakcionarstvo, kao početni kurs vrijednosti književnika.

Dvadeset procenata dadaističkih načela odgojilo je tri međuratne generacije, ali u stihovima i iskustvu mladih pesnika vedrina je izostala. Dadaizam je jednostavno bio nedostižan, niko ga nije mogao stići: nasrtljivost, elastičnost i nonšalans. Najzad, ko će dostići nerve jednog dadaiste?, pita se Aleksić.

Razočaran svime, Aleksić se povukao iz literature, ostavljajući zabilježen jedan istorijski apsurd: poslije deset godina borbi, 1931. godine, u literaturi su nastavili vladati oni isti koji su vladali i 1900. ili, najdalje, 1910. U posljednjoj rečenici svog testamentarnog teksta, Aleksić ipak koristi mogućnost da na sekund opet bude dadaista, i da vedro i ležerno kaže staru dadaističku: sve je svejedno!

Moni de Buli, dada-klovn

Već je primjećeno da je Moni de Buli na kraju iščezao iz literature, iz svijeta, kao neko ko je bio i ko nije bio tu. Njegovo djelo dolazi u ovoj literaturi kao munja za koju niko nije siguran da je stvarno sijevnula, mnogo prije oluje. Kao nepouzdani i trenutačni sjaj, koji i jeste i nije bio na dalekom horizontu, on se pojavljuje i u književnoj istoriji.

Rođen 1904. godine, u literaturi je bio dvadesetih godina, nekad između 1923. i 1928. godine, kada objavljuje svoje pjesničke knjige Krilato zlato (1926) i Antena smrti (1927). Tih godina se, kako bilježe očevici, kretao po Beogradu nevidljiv i tanak, crn i blijed, sa zapaljenim pogledom, sve dok ne bi progovorio, kada bi potekla bujica, nezaustavljiva, koja se izlivala s takvom silinom da bi bilo teško pohvatati riječi, koje su se prosipali kao klikeri. Naglo je ulazio u razgovor i naglo izlazio iz njega, nikada ozbiljan, ni normalan, ni običan, tako da je iz svake riječi stajala neobična ozbiljnost. Čak i njegovo ime, Moni de Buli, mnogima se činilo samo kao klovnovska igra riječima, kako se potpisivao taj trgovački sin, Solomon Buli.

U predgovoru svoje prve zbirke Krilato zlato viče da on nije književnik, nego da je razbojnik, što bi trebale zapamtiti ariviste, profesorske njuške i svi vatrogasci duha: meni je potpuno vuršt, piše, još bolje, meni je drago što neću ući u istoriju srpske književnosti. Nakon što on ode 1932. godine u Pariz, biće potpuno zaboravljen sve do 1968. godine, kada će Radomir Konstantinović u Delu objaviti esej o njegovoj poeziji i vratiti ga iz izgnanstva. U ovaj jezik vratiće se i on iste godine, napisavši tekst Sedmica sa sedam nedelja, javljajući se tim podsjećanjima u godini svoje smrti. Tada će iskoristiti priliku da obznani još jednom da je poezija za njega bila vječito praznovanje, ostavši vjeran lakrdiji i hinjeći senilnost, toliko da se u tom testamentarnom tekstu ne sjeća ni šta je gdje objavio, kao da nikada ustvari nije ni pisao.

Kako sam ističe, njegove prve knjige, dolazeći u nevrijeme, imale su pretenziju... Koješta, kakve pretenzije! Moni de Buli, ustvari, nema nikakvih pretenzija, tvrdi, njegova dužnost je samo da razara. Neko lukav je poslao njega, kao demona da vojuje za pobjedu mraka, za trijumf crnim plamenom gorućeg srca. Upravo će Konstantinović primijetiti njegovu duhovnu neobaveznost i neprivrženost ničemu, razum koji ozbiljnost stalno okreće na vic. Sanjajući sedmicu sa sedam nedjelja, on u svemu ostaje neupleten, ravnodušan, distanciran, nikada ničim obuzet, za razliku od nadrealista koji luđački ne daju nikome da ostane po strani. Ta glava koja ide samo desno-lijevo, lijevo-desno, kao sat koji tikataka, to je Moni De Buli, dada-klovn koji se ne ukazuje tako često u ovoj literaturi.

Godine 1932. odlazi u Pariz gdje surađuje u francuskim časopisima, a potom se posve prepušta trgovini. U Parizu se sreo sa Bretonom i odlučio ga je prevariti. Šef nadrealizma mu je dao prazan papir i odredio Benjamina Pereta da kontroliše mladog pjesnika, da li može napisati automatski tekst, bez učešća razuma, bez zastajanja, kako bi provjerili je li taj čudni stranac autentični nadrealista. Nisam ni za trenutak zastao, kaže Moni, nisam ni riječ precrtao, cijeli čaršaf od hartije sam ispisao u jednom dahu, izgledalo je kao da moju ruku vodi neka tajanstvena sila, a sve je bilo strogo kontrolisano. 

Moni de Buli je osjećao da nije pametno žrtvovati svoj život jednoj jedinoj ideji, jer knjige koje su pisane krvlju, primijetili su, osrednje su i vrlo glupe knjige, a ne gode baš ni zdravlju autora.

(Nastaviće se)