Potraga za Hiljadugodišnjim carstvom: Vojske Božije i vojske Satanine (3)
Engleska seljačka buna

Kraj pobune: Wat Tyler je ubijen, dok je kralj Richard II to posmatrao, nakon čega se obraća masi

Photo: wikipedia.org

Odsudna bitka između siromaha i njihovih tlačitelja

EGALITARISTIČKI MILENIJUM I

Neke napomene u vezi sa Engleskom seljačkom bunom

Kada su ljudi prestali da razmišljaju o društvu jednakih isključivo u kontekstu nepovratno izgubljenog Zlatnog doba i počeli o njemu da misle kao o nečemu ostvarivom u bliskoj budućnosti? Ako je suditi po raspoloživim izvorima, taj novi društveni mit iskristalisao se u burnim godinama oko 1380. Možda je prve konture poprimio u gradovima Flandrije i severne Francuske kojima je tada prošao talas velikih društvenih nemira; premda je sličnih hipoteza već bilo, preostaje da se one i dokažu. Ukoliko, pak, prelistamo istorijsku građu o Engleskoj seljačkoj buni iz 1381. i pročitamo izjave koje se pripisuju čuvenom Džonu Bolu, videćemo kako se između napisanih redova – neočekivano, ali sasvim jasno – ukazuju sve naznake tog mita.

To ne znači da je većina pobunjenika delovala pod neposrednim uticajem tog mita. Ogroman broj seljaka i gradskih zanatlija koji su ih podržavali, po svemu sudeći, imao je veoma ograničene i realistične ciljeve. U to doba, veze između vlastelina i njegovih seljaka izgubile su i ono malo patrijarhalnih obeležja što su ih nekad posedovale; seljaci ni su shvatali zbog čega bi morali da plaćaju teške namete i služe gospodaru koji ih nije štitio. Osim toga, jedna od posledica crne smrti bila je hronična nestašica radne snage; prostom puku je to, doduše, odgovaralo, ali nedovoljno da bi zadovoljilo sve njegove prohteve. Seljaci i zanatlije su već dugo bili ogorčeni zakonskim restrikcijama – a naročito odredbama unetim u Statut radne snage – koje su ih spre čavale da u pu noj meri iskoriste pred-nosti svog ekonomskog položaja. Nezadovoljstvo tim stalnim nedaćama bilo je dodatno uvećano neuspesima na boj nom po lju u Francuskoj i uvođenjem fiksnog poreza po glavi stanovnika. Pa opet, ma koliko običan narod bio gnevan i ozlojeđen, kada je buna konačno izbila, njeni su ciljevi ostali veoma celishodni. Povelja slobode koju je kralj obznanio na Majl Endu (da bi je potom ukinuo) daje prilično jasnu predstavu o njima: uvođenje gotovinskog zakupa umesto pređašnjih vlastelinskih dažbina, zamena kmetstva najam nim radom i uki danje restrikcija na slobodnu kupovinu i proda ju. U tom programu nema niče ga što bi ukazivalo na predstojeće čudesno uspostavljanje egalitarnog prirodnog stanja. Ali to ne znači da među pobunjenicima nije bilo sličnih ideja.

U čuvenom pasusu, Froasar navodi tekst koji se smatrao jednom od tipičnih beseda Džona Bola:

„Ako svi potičemo od jednog oca i jedne majke, Adama i Eve, kako vlastelini mogu reći ili dokazati da su veća vlastela od nas – osim time što nas teraju da kopamo i obrađujemo zemlju kako bi oni mogli da proćerdaju sve što mi privredimo? Oblače se u odeću od somota i satena, opervaženu veveričjim krznom, dok smo mi odeveni u rite. Uživaju u vinima, začinima i izvrsnom hlebu, dok mi jedemo raž, slamu i umoljčano brašno, pijemo samo vodu. Imaju predivne kuće i imanja, dok se mi mu čimo i argatujemo na ledini, po kiši i snegu. Ali sve ono čime zasenjuju svet imaju jedino zahvaljujući nama i našem radu.“

Da bi se takvo stanje stvari izmenilo, propovednik predlaže drastičan lek: „Dobri narode, stvari se u Engleskoj neće promeniti nabolje sve dok sve stvari ne postanu zajedničke i više ne bude ni seljaka ni vlastele, već svi budemo istog imovnog stanja.“

Engleski letopisac Tomas Volsingem, monah iz Sent Olbena, prenosi nam takođe sadržaj besede koju je Bol održao pobunjenicima u Blekhitu, povodom jednog stiha koji je još tada ušao u narodne izreke i ostao čuven do današnjih dana:

Dok je Adam kopao a Eva prela,

Gde tada beše silna vlastela?

Prema Volsingemu, Bol je pošao od toga da su u početku sva ljudska bića stvorena slobodna i jednaka. Ali rđavi ljudi su, protivno volji božijoj, nepravednim tlačenjem zaveli ropstvo. Sada je, pak, nastupilo Bogom određeno vre me, kada obični ljudi, uko liko to žele, mogu da zbace jaram koji su tako dugo nosili i povrate slobodu za kojom su oduvek čeznuli. Stoga bi valjalo da budu odvažni i ugledaju se na mudrog domaćina iz jevanđelja koji je u svom ambaru skladištio žito, ali je čupao i spaljivao kukolj koji mu je gušio letinu; jer doba žetve je prispelo. Kukolj su bila krupna vlastela, sudije i advokati. Njih treba istrebiti, baš kao i sve druge koji se u budućnosti mogu pokazati opasnim za zajednicu. A onda, kada veliki budu posečeni, svi će ljudi uživati ista prava, istu vlast i slobodu.

Premda nema načina da doznamo da li je Džon Bol zaista dr žao slične besede, osnovano se može pretpostaviti da je učenje ko je se u njima izlaže bilo široko rasprostranjeno u vreme bune. Učenje o prvobitnom egalitarnom prirodnom stanju bilo je sigurno dovoljno poznato u

Engleskoj. U Razgovoru bogataša i siromaha, napisanom u prvoj deceniji XIV veka, možemo pročitati da su „po prirodnom i bo žijem za konu sve stvari zajedničke“; ovo je dodatno naglašeno pozivanjem na drevne autoritete, krivotvorenu Petu poslanicu Klementovu i Dela apostolska. Najpravoverniji propovednici su se u vezi sa istom temom pozivali na Svetog Ambrozija: „Zemlja je stvorena za sve, za bogate i za siromahe. Zbog če ga biste samo vi, bogataši, ima li prava na nju? Priroda ne prepoznaje bogate, već svima daruje svoje plodove kao da su siromasi.“ U akademskoj formi isti je stav izneo čak i Viklif u raspravi De civili dominio, napisanoj u Oksfordu 1374. godine. U njoj je tvrdio da je vladavina nedostojnog čoveka uzurpacija tuđih prava jer se protivi osnovnim zakonskim načelima i božanskim naumima, dok pravedan čovek, koji se odriče vlasti u Hristovo ime, stiče za uzvrat potpunu vlast nad čitavim svetom, kakvom nisu raspolagali ni naši praroditelji pre Pada. Viklif zatim nastavlja sa vlasti tom vari jacijom teme koju su nakon Gracijana obrađivali mnogi sholastičari:

„Kao prvo, sve bi dobre stvari što ih je Bog stvorio trebalo da budu zajedničke. Dokaz za ovo je sledeći: svaki bi čovek morao biti dostojan milosti božije; ako je, pak, dostojan milosti, on je gospodar sveta i svega što u njemu postoji; prema tome, svaki bi čovek trebalo da bude gospodar čitavog sveta. Ali zbog velikog mnoštva ljudi, to se neće ostvariti ukoliko svi ne budu zajednički raspolagali svim stvarima: stoga bi sve stvari trebalo da budu zajedničke.“

Naravno, Viklif nikada nije nameravao da ovu teoriju praktično primeni na svetovno društvo. Izrekao ju je samo jednom, i to na la tinskom jeziku; čak i tada se ogradio od nje, dodajući da se u svakodnevnom životu pravedan čovek mora pomiriti sa postojanjem nejednakosti i nepravde, i pustiti nedostojne osobe da na miru uživaju u svom bogatstvu i moći. Premda su Viklifovi napadi na bogatstvo i razuzdani život sveštenika nesumnjivo bili iskreni, ove njegove na pomene o za jedničkoj svojini teško bi se mogle smatrati ičim ozbiljnijim od vežbi iz formalne logike. Pa ipak, izvučene iz sholastičkog konteksta i lišene naknadnih ograda, te napomene se ni po čemu ne razlikuju od mističko-anarhističkih gledišta sledbenika Slobodnog duha. Bilo bi zaista začuđujuće da se u gomili studenata iz svih društvenih slojeva okupljenih u Oksfordu nije našao niko ko bi te ideje preuzeo i širio ih dalje, u uprošćenoj formi propagandnih slogana. I doista, Lenglend je, pišući neposredno po izbijanju velike bune, u svom Rataru Perici opisao kako su teorije o prirodnom stanju sa univerziteta prodrle u široke mase i kakav je bio njihov učinak:

Zavist za ovo doču, i naloži fratrima da u školu pođu,

Da Logiku i Pravo izuče, Filozofiju takođe,

Te da pastvi o Platonu besede i pomoću Seneke dokazuju

Kako bi sve stvari pod nebom zajedničke trebale biti.

Vere mi, laže taj što neukima tako zbori,

Jer Bog dade ljudima zakon, a Mojsije im ga prenese,

Da ne poželiš ništa što je bližnjega tvojega.

Pa ipak, tokom čitave svoje duge istorije, fantazija o egalitarnom prirodnom stanju nikada nije poprimila obeležja dinamičkog društvenog mita; ona ih ne bi zadobila ni ovom prilikom da nije bila osnažena društvenom kritikom nešto lični je i emo tiv nije pri rode. U svom iz vanrednom zbor niku srednjovekovnih beseda po čivši pro fesor Dž. R. Aust pokazao je ka ko su čak i naj pravover niji pro povednici, obrušavajući se na grehove svih dru štvenih slojeva, najžešću kritiku ipak usmeravali na bogate i moćne. Naročitu težinu imalo je tumačenje Strašnog suda kao dana osvete siromaha – tumačenje koje je razvijano i dorađivano počev od XIII veka, ali ga je na naj upečatljiviji način izložio rektor Kembridža Džon Bromjard u svom priručniku na menje nom pro povednicima. Sledeći odlomak Austovog sažetka i prevoda ovog teksta daće nam uvid u emotivni naboj Bromjardove argumentacije:

„Sa leve strane, pred prestolom Najvišeg sudije, stoje ’surovi vlastelini koji pljačkahu božiji narod teškim porezima, globama i nametima [...] zli sveštenici koji odbijahu da hrane sirotinju dobrima Hristovim kao što im beše dužnost, zelenaši i nepošteni trgovci [...] koji varahu hrišćane [...]’ Među pravednicima, s desne strane, nalazi se mnoštvo onih koji ’bejahu tlačeni, pljačkani i izrabljivani od tih zlikovaca’. Onda potlačeni, u prisustvu božijem, iznose strašnu optužbu protiv svojih tlačitelja.“

A oni će smelo izneti optužbu pred Bogom i zaiskati pravdu, obraćajući se Hristu sudiji, navodeći jedan za drugim zla koja su im počinjena. „Plodove rada našega [...] oni oduzeše da bi udovoljili svojoj pohlepi. Nateraše nas da gladujemo i argatujemo kako bi oni mogli lagodno živeti od našeg znoja i naših dobara. A mi živesmo tako jadno da jedva imadosmo hrane da sastavimo pola godine, skoro ničega do suvog hleba, mekinja i vode. Uz sve to, umirasmo od gladi. A oni se gostiše hranom što nam je oduzeše, po tri ili četiri puta na dan [...] Gladovasmo i žednesmo i smrzavasmo se bez igde ičega. A ti pljač kaši, što tamo stoje, ne davahu nam ništa od naših dobara kada u svemu oskudevasmo, niti nas hraniše niti odevaše, već tim dobrima hraniše svoje pse i konje i majmune – bogataše, moćnike, izelice, pijandure i kurve svoje – njih hraniše i odevaše, a nas pustiše da crkavamo u nemaštini [...]

O, pravedni Bože i moćni sudijo, stvari nisu bile pravično raspodeljene među nama. Njihova sitost beše naša glad, njihovo veselje naša tuga, njihove viteške borbe i turniri naša stradanja [...] Njihove gozbe, naslade, ačenja, neumerenost i obest behu naša gladovanja, kazne, nevolje, jad i nemaština. Ljubavne pesmice i smeh sa njihovih igranki behu izrugivanje našim mukama, našem jadanju i pritužbama. Oni običavahu da pevaju: ’Lako ćemo! Lako ćemo!’, dok mi stenjasmo: ’Jao, nama! Jao, nama!’“

„Nema nikave sumnje“, dodaje Bromjard, „da će pravedni Sudija uslišiti zahteve onih koji ovako negoduju.“ Strašnoj optužbi onih kojima je učinjena nepravda odgovaraće strašna sudbina namenjena njihovim tlačiteljima: „Mnogi od onih ko ji se ov de na zemlji na zi vaju plemićima pocrveneće od srama na dan Strašnog suda.“

Izlišno je reći da cilj ovakve besede nije bio izazivanje društvenih nemira. Kada je upućivana bogatima, ona je imala za cilj da u njima pobudi osećanje pravičnosti i navede ih da budu milosrdniji i velikodušniji prema siromasima; kada je upućivana siromasima, cilj joj nije bio da ih digne na noge, već naprotiv, da ih primiri i ponudi im utehu. Bilo kako bilo, ovaj prikaz Strašnog suda daje nam tekst čitave optužnice potlačenih protiv „moćnika“ – i či ni to u sklopu velike eshatološke drame. Sve što je preostajalo da se učini kako bi se to pro ročanstvo pretvorilo u najeksplozivniji vid revolucionarne propagande bilo je vremensko lociranje Strašnog suda u blisku budućnost – trebalo ga je prikazati kao nešto što se ne od igrava u da lekom i neodređenom vreme nu, već ne posredno predstoji. Upravo to je uči njeno u besedi koju Volsingem pripisuje Džonu Bolu. Da bi se u celosti shvatilo značenje te besede, treba se prisetiti jevanđeoskog konteksta parabole o žitu i kukolju – konteksta sa kojim su srednjovekovni slušaoci nesumnjivo bili upoznati. Jer, prema tumačenju koje Hristos daje apostolima, parabola predstavlja eshatološko proročanstvo i bavi se čudesnim potresima koji će uslediti u Poslednjim danima:

„Koji sije dobro sjeme ono je sin čovječij; a njiva je svijet; a dobro sje-me sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla; a neprijatelj koji ga je posijao je đavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anđeli.

Kao što se da kle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na pošljetku ovoga vijeka. Poslaće sin čovječij anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i koji čine bezakonje. I baciće ih u peć ognjenu; ondje će biti plač i škrgut zuba. Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje.”

Obznanjujući da je ovo proročanstvo na pragu obistinjenja i da je vreme što ga je Bog odredio za žetvu najzad prispelo, beseda u stvari poziva obične ljude, kao sinove Carstva, da pristupe uništavanju demonskih sila kako bi svet uveli u Milenijum. U onim zagonetnim stihovima pripisanim Bolu – ali ko je bi, poput beseda, pre trebalo smatrati delom nepoznatog autora – iskorišćena je simbolika iz Ratara Perice da bi se njome prenela ista revolucionarna poruka. Tu se može prepoznati isto željno iščekivanje odsudne bitke između siromaha, viđenih kao vojske božije, i njihovih tlačitelja, viđenih kao vojske Satanine. Tom bitkom će svet biti pročišćen od greha, a nadasve od grehova poput Pohlepe i Požude koji su se po tradiciji pripisivali bogatašima; „zakatančena istina“ će biti puštena na slobodu, a „prava i iskrena ljubav“ vraćena u svet. To je doista osvit Milenijuma, ali Milenijuma koji neće biti samo ono Carstvo svetaca kakvo je predskazivano u tradicionalnoj eshatologiji već i vaspostavljanje prvobitnog egalitarnog prirodnog stanja, drugog Zlatnog doba. Stihovi takođe naglašavaju kako je suđeno da se sve to desi upravo sada, u ovom trenutku: „Gospode, podrži nas, jer kucnuo je čas.“

Dugo se smatralo da su sve tri velike seljačke bune u XIV veku – buna u primorskim oblastima Flandrije 1323–1328, Jacquerie iz 1358. i Engleska buna iz 1381. – imale isključivo ograničene ciljeve društvene i političke prirode. U stvari, to bi pre važilo za bune u kontinentalnim delovima Evrope nego za onu u Engleskoj. Premda su i u njenom slu čaju ve ćinu pobunjenika specifične nevolje navele da istaknu specifične zahteve, čini se izvesnim da oni nisu nimalo oskudevali u milenarističkim nadama i stremljenjima. Sa sociološkog stanovišta u tome nije bilo ničeg čudnog.

Engleskoj buni veoma značajnu ulogu odigralo je niže sveštenstvo, a naročito otpadnici i raščinjeni sveštenici poput Džona Bola; kao što smo videli, takvi ljudi su uvek bili spremni da preuzmu ulogu božanski nadahnutih proroka kojima je namenjena misija da ljudski rod sprovedu kroz narečene potrese Poslednjih dana. U isto vreme, ova buna je osobena po tome što ni je bila samo ruralna već i urbana. Podstak nuti, kako se čini, verom u kraljevu svemoć i dobru volju, seljaci iz Kenta i Eseksa pošli su ka Londonu; ali kada su tamo stigli, građani su se takođe digli na noge, sprečili zatvaranje kapija pred nadolazećom ruljom i priključili se pobunjenicima – što je, svakako, dalo nov pečat čitavoj pobuni.

Froasar je bez sumnje s pravom napomenuo da su Bo lovi najodu-ševljeniji sledbenici bili građani Londona koji su „zavideli bogatašima i vlasteli“. U to doba, London je već imao svoje podzemlje kakvo je odavno postojalo po gradovima Francuske, Nemačke i Nizozemske. Sačinjavale su ga kalfe isključene iz gildi, kojima je zabranjeno da osnivaju vlastita udruženja, nekvalifikovani radnici, raspušteni vojnici i dezerteri, pre-kobrojno stanovništvo u vidu prosjaka i nezaposlenih – bilo je to pravo gradsko podzemlje koje je večito živelo u bedi i na ivici gladi, neprestano se uvećavajući usled priliva novih došljaka sa sela. U takvom okruženju, gde su fanatični proroci bili u stalnom kontaktu sa dezorijentisanom i očajnom sirotinjom sa margina društva, pobuna koja je ionako pretila da uzdrma čitavu društvenu strukturu zemlje morala se ispoljiti kataklizmičnom snagom i na najsilovitiji mogući način. U takvoj sredini zaista se moglo poverovati da sve stvari bivaju nove, da su društvene norme prestale da važe i da nikakvih barijera više nema. Mogla bi se čak izneti hipoteza da su milenaristička iščekivanja stajala u pozadini nekih iznenađujućih uzgrednih učinaka pobune: spaljivanja Savojske palate i uništenja njene riznice, iz koje građani Londona nisu hteli ništa da uzmu, nekih očito neostvarivih zah teva upućenih kralju u Smitfildu, a mo žda i onog priznanja Džeka Stroua (pod pretpostavkom da ga je zaista dao) iz kojeg proizlazi da su na kraju sve velmože i sveštenici, sa izuzetkom nekih kaluđera-prosjaka, imali da budu pobijeni.

U svakom slučaju, u takvoj situaciji moralo je biti lako obznaniti i poverovati da su putevi ka egalitarnom, pa čak i komunističkom Milenijumu širom otvoreni. A slična situacija će se ponoviti u daleko većim razmerama kada četrdesetak godina kasnije bude izbila husitska revolucija u Češkoj.

Oceni 5