Mjesto za žene
Viny 05 S

Photo: tpn.com

Voli li vas glazba koju vi volite?

Iako je glazba jedna od onih stvari koje bi trebale rušiti granice i graditi nove mostove, glazbena industrija bila je poprilično spora, pasivna i nevoljna zaviriti unutar sebe i preispitati stanje stvari u svojim redovima, što je dovelo do neizbježne eksplozije u posljednjih nekoliko godina. Čini se da svakodnevno iskaču priče koje potvrđuju da situacija nije baš bajna ni tamo gdje bismo to očekivali.

Crno-bijelo i pojednostavljeno, nitko ženama ne brani da se bave glazbom – djevojčice upisuju glazbene škole, svi znamo nabrojati hrpu respektiranih glazbenica, i Bloomberg, primjerice, izvještava da je u studenome 2020. Ariana Grande bila najveća pop zvijezda na svijetu, s gotovo 500 milijuna streamova na Spotifyju (gotovo dvostruko više od drugoplasiranih BTS, južnokorejske K-pop senzacije koja je industrija sama po sebi, i to industrija koju su stvorile mlade djevojke koje čine značajniji dio njihove publike). Ipak, ima mnogo suptilnih, a i ne toliko suptilnih pokazatelja da nešto tu ne štima.

Što kažu brojke?

Studija koja se fokusirala na Billboardovu godišnju listu Hot 100 u razdoblju 2012.-2018., kao i na nominacije za nagradu Grammy u istom razdoblju, donosi poražavajuću statistiku: na svakih pet muških izvođača dolazi jedna izvođačica, na svakih sedam kantautora samo jedna kantautorica, i na svakih 47 producenta tek jedna producentica. Istodobno, u pet glavnih kategorija za Grammy 90% čine muškarci. U intervjuima provedenim sa 75 žena koje su sudjelovale u istraživanju pokazalo se da su glavni razlozi za to činjenice da ih kolege nisu uzimale ozbiljno, dovodeći u pitanje njihove sposobnosti i znanje, da su njihovi doprinosi često ignorirani ili neprepoznati, da se njihovom vodstvu i viziji pruža otpor, te da se njihovi uspjesi povezuju s fizičkim izgledom i dostupnošću u seksualnom smislu, a dio njih čak izvještava i o strahovima vezanim uz osobnu sigurnost na radnom mjestu.

Sličnu situaciju u UK-u otkrio je članak objavljen u engleskom izdanju časopisa Marie Claire u rujnu 2019., opisujući pop glazbu kao industriju vrijednu 4 milijarde funti godišnje, u kojoj gotovo 70% zaposlenih čine muškarci, pri čemu postoci drastično rastu prema višim pozicijama te u kojoj su žene na svim pozicijama, od A&R menadžera, preko promocije i odnosa s javnošću, manje plaćene od svojih muških kolega.

Naravno da se ta neravnoteža reflektira i na izvođenje glazbe uživo, što zorno pokazuje line-up nesuđenog Reading & Leedsa 2020. No, europski su festivali ujedno i prvi koji su reagirali. Nakon BBC-jevog izvješća da su na britanskim festivalima 2017. godine 80% headlinera činili muškarci, kao i odbijanjem dijela muških izvođača da i dalje sudjeluju na takvim događajima, odgovorili su obećanjem uvođenja 50/50 zastupljenosti žena i muškaraca. Španjolska Primavera 2019. prva je postigla tu kvotu, a na istom putu bio je i otkazani Glastonbury prošle godine. Iako puko uvođenje takvih kvota i ubacivanje žena u line-up samo zato što su žene ne može biti rješenje čitavog problema, ipak je simbolički važno i sugerira prepoznavanje problema i želju da se njegovim dubljim uzrocima konačno pozabavimo.

Udari me poljupcem

Naravno da ni sama glazba nije pošteđena u najmanju ruku upitnih stavova prema ženama – povijest mizoginije u  popularnoj glazbi stara je koliko i sama povijest popularne glazbe, i nije zaobišla ni mnoge od njenih najvećih i najcjenjenijih aktera. Čak i umjetnici koje svi volimo, i muškarci i žene podjednako, ponekad nisu bili u stanju izdići se iz blata nekog oblika ženomrštva, što je, ako ništa drugo, dobar indikator vremena u kojima je ta glazba nastajala i stavova koji su tada bili prihvatljivi.

Ako krenemo od prvih slova pop-rock abecede, Beatlesa i Stonesa, i tu ćemo naći stvari koje će nas zapanjiti i približiti nam dilemu koja se javlja u fanovskom odnosu prema nekom bendu, posebno kako odrastate i postajete svjesniji svijeta oko sebe. Bendovi kroz koje ste zavoljeli glazbu i otkrivali sebe isti su oni koji su vas u nekom trenutku iznevjerili, i taj odnos s godinama postaje sve kompliciraniji i zahtjevniji. The Rolling Stones su tako istodobno bend iza beskrajno romantične “Wild Horses” koja je testament potpune predanost muškarca ženi koju voli, kao i iza “Under My Thumb” u kojoj je protagonistica kroz supresivnu seksualnu taktiku svedena na ulogu pripitomljene životinje. “Rubber Soul” Beatlesa sa svojom paletom nezavisnih, snažnih i slobodoumnih protagonistica mnogo je učinila u pogledu oslobađanja žena od konzervativnih i limitirajućih postavki vremena u kojem je nastala, a istodobno imamo i mračnu, toksičnu stranu percipirane muškosti – prijetnje smrću u “Run For Your Life” i palež nakon što susret nije završio onako kako je to zamislio muškarac u “Norwegian Wood”.

Taj se popis punio i punio, i od ‘60-tih naovamo u svim glazbenim žanrovima možete pronaći pjesme u kojima su žene nepravedno tretirane i koje su za to bile prozivane. Neke su od njih stvarno  užasavajuće, kao što je npr. “Cocaine Blues”, pjesma koju je Johnny Cash prvi put izveo na svom poznatom koncertu u zatvoru Folsom, u kojoj protagonist upuca svoju nevjernu djevojku pod utjecajem droge i alkohola i ne pokazuje znakove kajanja ni nakon presude za ubojstvo, ili npr. “He Hit Me (And it Felt Like A Kiss)” potpuno ženskog benda The Crystals, snimljena pod rukovodstvom sada zloglasnog Phila Spectora, producenta koji se najprije proslavio inovativnim produkcijskim tehnikama, a kasnije brutalnim ubojstvom glumice Lane Clarkson za koje je i osuđen 2009. godine. Kao što i sam naslov kaže, pjesma je napisana iz perspektive žene koja fizičko zlostavljanje od strane svoga partnera opravdava njegovom ljubavlju.

Neil Young je, pored sve svoje genijalnosti, snimio šovinističku “A Man Needs A Maid”, u kojoj traži ženu koja će mu čistiti i kuhati, dok je David Crosby u svojoj “Triad” iznio čestu mušku fantaziju o menage-a-trois, nagovarajući dvije žene da mu se pridruže argumentom da ih samo konzervativni odgoj sprečava u tome. Naravno, stvari nikad nisu toliko crno-bijele, pa je i sam Young često pojašnjavao da zapravo ne želi kućnu pomoćnicu, a dublje značenje pjesme može se pronaći u njegovom strahu od toga da ponovno bude povrijeđen u romantičnoj vezi. Analogno, Crosby je reflekirao hippie filozofije svoga vremena, tako da ih obojicu zapravo možemo optužiti samo za nespretno izražavanje. Ipak, za one koji neće kopati dublje, a takvih ima mnogo, i put do pakla je popločan dobrim namjerama.

Žanr u kojem je mizoginija posebno eksplicitna i koji je specifičan problem unutar većeg problema jest rap, proizašao iz afroameričke i latinoameričke hip-hop kulture. Iako se dio reperskih “prijestupa” mora gledati kroz prizmu verbalnog hvalisanja i provokacije, kao i možda djelomično pravdati time da je usmjeren ili na humor ili na društvenu kritiku – ipak je to žanr u kojem je vrlo uobičajeno prelaziti sve granice dobrog ukusa, a ponekad i razuma. Primjere nalazimo posvuda, od klasika kao što su “Straight Outta Compton” N.W.A.-a i njihovih generalizacija u “A Bitch Iz A Bitch”, pa sve do prelijevanja u bjelački rap, kao što je to na praktički cijeloj diskografiji Eminema, kojeg su zbog toga tužile i vlastita majka i bivša supruga. Mogu li težak život i poremećeni obiteljski odnosi opravdati toliku brutalnost u njegovim riječima, pitanje je kojim su se mnogi pozabavili, posebno s obzirom na njegovu ogromnu popularnost i među muškarcima i među ženama, kao i neupitni kulturalni utjecaj.

Beta muškarci – alfa seksisti

Na potpuno suprotnom kraju spektra od takve otvorene alfa-mačističke agresije stoji na prvu loptu za žene poprilično siguran indie rock, napučen umjetnicima koji se doživljavaju vrlo drukčijima – to su, stereotipno gledano, dobri dečki, često povučeni, sramežljivi, osjetljivi, usamljeniji, prosvjetljeniji i progresivniji od alfa-mužjaka rock’n’rolla i rapa, čak i feministički nastrojeni, pa zbog toga možda i nepravedno prozivani beta-mužjacima. Upravo zbog toga, vrlo suptilna i vrlo nenametljiva inačica mizoginije toga žanra imala je mnogo vremena da se pošteno skuha, implicitna i teška za detekciju, upakirana u velike romantične geste, uvijek tiho prelazeći granice dopuštenog, gradeći i hraneći mušku fantaziju o ženama čija je jedina uloga biti ispunjenje te fantazije, uz primjese nezdrave opsesije i ideje neograničene seksualne dostupnosti i posjedovanja druge osobe. Te su vizije možda i kulminirale u fenomenu Manic Pixie Dream Girl, arhetipnom, plošnom i pojednostavljenom ženskom liku u filmovima kao što su ElizabethtownGarden State ili 500 Days Of Summer, koji nema unutarnjeg života i vlastitih ambicija, već je projekcija muških fantazija o ženskom savršenstvu i ideal bez prave dubine, bez kompleksnosti i nesavršenosti stvarne osobe.

Drugo lice problematike, oportunizam koji dolazi u obliku osjetljivoga muškarca, nedavno je sumirao Ariel Pink u odvratnoj izjavi: “Beta-muškarci su prokljuvili stvar tako da ne moraju loviti ili silovati svoj plijen”. U takvim narativama, intelekt, empatija i prijateljstvo od strane muškarca su neiskreni i samo alat kojim će od žene dobiti ono što želi. Primjera ima mnogo, od nedavnog uspjeha bendova poput Cigarettes After Sex, na krilima singla “Affection” u kojem protagonist jednostavno ne mari što njegova pažnja i osjećaji nisu ono što druga strana traži, do klasika žanra kao što je Weezerov “Pinkerton”, album o čijoj se mizoginiji, pa u produžetku i homofobiji i rasizmu, raspravlja i više od 25 godina nakon njegovog izdavanja.

Ako niste sigurni jesu li u nekoj pjesmi prijeđene granice onoga što bi trebalo biti dopušteno, pokojna novinarka i kritičarka Ellen Willis osmislila je vrlo jednostavan test koji možete provesti: zamijenite rod glavnoga protagonista. Kako vam se sada čini?

Nejasne granice – kako kome

Bez obzira na bezbroj mogućih kandidata, pjesma kojoj je pripala nesretna titula najkontroverznije pjesme desetljeća jest priglupa party himnica “Blurred Lines” Robina Thickea. U nekoj najblažoj verziji mogla bi se kritizirati kao ljigava, otrcana i šovinistička, ali ogroman val neodobravanja na koji je naišla jasan je pokazatelj da smo kao društvo ipak zabrinuti oko toga što znači pristanak na seksualni odnos i pogotovo na koji način muškarci tumače situacije u kojima se čini da su granice između pristanka i odbijanja “zamagljene”. To znači da je pojam “kultura silovanja”, iako iskovan u SAD-u još ‘70-tih godina, i dalje vrlo aktualan problem koji ne samo da nismo u potpunosti riješili, već se njime nismo zapravo ni ozbiljno pozabavili.

Ako utipkate “no means yes” u internetsku tražilicu dobit ćete poplavu memeova, natpisa na majicama i transparentima koji ismijavaju taj problem, iako je i famozna “no means no” parola u međuvremenu već zamijenjena s “only yes means yes”, kojom se nastoji istaknuti da je sve osim eksplicitnog pristanka neprihvatljivo, pa i to da izostanak pristanka također znači nepristanak, kao i sve moguće verzije dvoumljenja ili nesigurnosti. Činjenica da je to još uvijek potrebno naglašavati je vrlo zabrinjavajuća i odraz kulture u kojoj i dalje postoji ozračje u kojem su prisutne značajke kulture silovanja: stereotipiziranje muškaraca kao seksualno agresivnih, objektiviziranje žena i mitovi o seksualnoj dostupnosti kao normi, okrivljavanje žrtava stigmatizacije žrtava u sudskim procesima i medijima, minimalnih kazni za počinitelje, itd.

Za Hrvatsku to trenutno znači da, čak i nakon posljednjih izmjena Kaznenog zakona, postupci u takvim slučajevima traju prosječno od tri do pet, a ponekad i 10 godina, te da se najčešće izriču minimalne zatvorske kazne od tri godine (iako je maksimalna propisana kazna 10 godina). Također, procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj seksualnog nasilja dolazi od 10 do 20 neprijavljenih.

Zbog svega toga, teško je na “Blurred Lines” gledati kao na nevinu zabavu – dodiruje vrlo bolnu točku zapadne civilizacije u kojoj još uvijek nismo naučeni pričekati i pitati ako nismo sigurni, čak ni kao znak minimalnog poštovanja prema drugoj osobi.

#MeToo u glazbi

Iako je #MeToo pokret započeo već 2006. na MySpaceu, eksplodirao je 2017. nakon što je glumica Alyssa Milano, potaknuta optužbama na račun Harveyja Weinsteina, pozvala žene koje su doživjele seksualno uznemiravanje ili nasilje da u svoje statuse stave taj hashtag, kako bi ljudi doživjeli magnitudu problema o kojem se radi. Do kraja istoga dana, #MeToo upotrijebljen je 200 tisuća puta, a do kraja sljedećeg preko 500 tisuća puta, računajući samo Twitter. Na Facebooku je u prva 24 sata objavljen 4,7 milijuna puta. Pojavile su se i njegove inačice na mnogim drugim jezicima te je uslijedila lavina optužbi na račun visokopozicioniranih muškaraca u filmskoj industriji, medijima, financijskom sektoru, obrazovanju, crkvi, politici, vojsci, medicini, sportu, IT sektoru, a, naravno, nije bila pošteđena ni glazbena industrija.

Prvi slučaj koji je podigao veliku prašinu u području glazbe, čak i prije pokreta #MeToo, bila je tužba iz 2014. u kojoj je Kesha tužila svog producenta Dr. Lukea za “seksualno, fizičko, verbalno i emocionalno zlostavljanje zbog kojeg je gotovo izgubila život”, tvrdeći da je to zlostavljanje trajalo cijelo desetljeće s ciljem da on održi potpunu kontrolu nad njezinim životom i karijerom i tražeći da je sud oslobodi od ugovora s njim i sa Sony Musicom. Naravno, on je odmah tužio nju za klevetu i nepoštovanje ugovora. I sudovi u New Yorku i u Los Anglelesu presudili su u njegovu korist, no ta je presuda izazvala burnu reakciju javnosti – njezini fanovi krenuli su u organizirane prosvjede i pokrenuli kampanju u kojoj sakupljaju sredstva za otkup njenog ugovora sa Sonyjem, a mnoge glazbene zvijezde dale su joj svoju podršku, uključujući Lady GaguArianu GrandeAdeleMiley CyrusTaylor SwiftFionu AppleLorde i mnoge druge.

Treba napomenuti da je Keshin slučaj odbačen, kao što se to često događa, na osnovu tehnikalija – sutkinja u New Yorku odbacila je njezine optužbe za silovanje na osnovu toga što se zlostavljanje događalo izvan New Yorka i na osnovu zastare, a optužbe o emocionalnom zlostavljanju proglasila nedovoljnima da bi predstavljale ponašanje koje se u civiliziranom društvu ne može tolerirati. Ako se to dogodilo u slučaju žene čija je karijera vrijedna 60 milijuna dolara, sa svom njezinom moći, socijalnim kontaktima i javnim profilom, užasavajuće je zapitati se što se događa u slučajevima u kojima se radi o “običnim” ženama.

Sljedeća “bomba” stigla je u obliku dokumentarca kuće Lifetime “Surviving R. Kelly”, emitiranog 2019. u obliku šest jednosatnih epizoda koje su istraživale sve optužbe protiv njega u trakavici koja je započela još ‘90-tih godina, kad je kao 28-godišnjak nelegalno stupio u brak s tada 15-godišnjom Aaliyah koja je lagala da je punoljetna. Brak je razvrgnut kad se istina saznala, a Aaliyah je kroz cijelu svoju karijeru, koja je završila tragičnom smrću u avionskoj nesreći 2001., izbjegavala govoriti o prirodi njihove veze. Od tada, tužbe su se nizale jedna za drugom, uglavnom od strane maloljetnih žena koje su surađivale s njime, da bi završavale nagodbama u nepoznatim iznosima i izjavama o tajnosti.

R. Kelly je uhićen tek te 2019., uz 22 optužbe za federalne zločine, uključujući cijeli dijapazon seksualnih zločina, trgovanje ljudima, dječju pornografiju, otmicu, prisilni rad, reketarenje i ometanje pravde. Iako je dio tih optužbi već bio poznat javnosti, dokumentarac je rasvijetlio i činjenicu da velik broj njegovih suradnika u glazbenoj industriji ne samo da je znao što se događa, nego su mu i pomagali. Nakon što mu je odbijena jamčevina zbog straha od zastrašivanja svjedoka, u čikaškom zatvoru čeka suđenje koje je zakazano za rujan 2021.

Unatoč svemu, R. Kelly je paralelno s optužbama i suđenjima gradio karijeru koja je na vrhuncu bila vrijedna između 100 i 200 milijuna dolara, prodao preko 75 milijuna ploča i osvojio tri Grammy nagrade, što ga čini najuspješnijim R&B izvođačem u povijesti, a izdavači su mu bili vjerni sve dok ga, dva tjedna nakon emitiranja dokumentarca i ogromnog pritiska od strane javnosti, RCA Records konačno nije otpustio, otkazujući i sve planirane koncerte.

Pitanja koja ovdje sigurno treba postaviti jesu sljedeća: kako se uspjelo dogoditi da glazbena industrija stvori i hrani takvo čudovište u razdoblju od više od 25 godina i kako to da baš nitko nije reagirao? Goleme svote novca, poslovne i kriminalne veze, nedostatak empatije za žrtve, prešutno odobravanje kakvo i inače imamo za slavne glazbenike od kojih očekujemo ekscesno ponašanje? Vjerojatno sve od navedenog, a mnogi tvrde da se u sve, pored ukorijenjene mizoginije, umiješalo i pitanje rase i klase, te da stvari nikad ne bi otišle toliko daleko da su Kellyjeve žrtve bile bjelkinje srednjeg ili višeg staleža. Novinar Jim DeRogatis, koji ga je pratio kroz cijelu karijeru, dio krivnje prebacuje i na svoje kolege, koji su sve odbacivali kao glasine i nisu nikada odlučili detaljnije provjeriti što se zaista događalo.

Okaljana ljubav

Nedavno je pak izašla na vidjelo još jedna slična priča, priča kojoj se nitko zdrave pameti ne bi trebao previše čuditi – glumica Evan Rachel Wood optužila je Marilyna Mansona za seksualno, fizičko i emotivno zlostavljanje za vrijeme trajanja njihove veze. Ono što je specifično u ovoj priči jest da on zapravo nikada ništa ni nije previše pokušavao sakriti – iznimno provokativne izjave i isto takvo ponašanje bili su dio njegovog imidža, od BDSM-a, droga, sotonizma, golih žena koje su vukli na psećim uzicama na koncertima, pa do njegove autobiografije The Long Hard Road Out Of Hell koja je puna sličnih uznemirujućih scena. U jednom je intervjuu pričao o tome kako je nakon prekida Wood u jednom danu nazvao 158 puta dok se samoozlijeđivao i okrivio nju za to, te nastavio objašnjavajući da je pjesma “I Want To Kill You Like They Do In The Movies” refleksija njegovih fantazija o drobljenju njezine lubanje maljem.

Nekako čak ni to nije bilo dovoljno da se u tom trenutku cijela prostorija odraslih ljudi, od glazbenih novinara i urednika, šefova izdavačkih kuća i radijskih DJ-jeva ne zapita zašto ga i dalje promoviraju. I nisu bili jedini, isto su radili i MTV i radio stanice koje su njegove spotove i pjesme vrtjeli do besvijesti, časopisi koji su ga nastavili intervjuirati i agenti, producenti i promotori koji su nastavili raditi s njime, otpisujući sve kao teatriku. Također, ako ste tada smatrali da je groteskno da takav otvoreno nasilni i degradirajući stav prema ženama privlači toliko fanova koji ga doživljavaju kao nešto kul, napeto, seksi ili uzbuđujuće subverzivno, bili ste u pravu. Mnogi će se složiti da je došlo vrijeme da se zapitamo zašto se toliko toga tolerira, a u krajnjoj liniji i financira i podupire, pod krinkom rock’n’roll eskapizma.

Za kraj, također vrlo nedavni slučaj, koji će se nakon prethodnih činiti kao kamilica, ipak je vrlo dobra polazna točka za pitanje postavljanja granica, posebno ako govorimo o odnosu u kojem, kao glazbeni konzumerist ili obožavatelj, financijski i emotivno ulažete u nekog umjetnika. Naime, vrlo obožavani i nesumnjivo genijalni alt-country kantautor Ryan Adams nedavno je, od strane više žena koje su s njim bile ili u romantičnim ili prijateljskim odnosima, optužen za manipulativno i emocionalno zlostavljajuće ponašanje. Njegov interes za karijere perspektivnih kantautorica pokazao se mnogo problematičnijim od običnog pokroviteljstva – ono što je počelo kao ponuda za umjetničkom suradnjom vrlo brzo bi se pretvorilo u Adamsove romantične ili seksualne ponude, koje bi, u trenutku kad bi bile odbijene, kod njega izazvale vrlo osvetoljubivo ponašanje, od verbalnih uvreda, preko opsesivnih poziva i prijetnji samoubojstvom i tužbama, pa sve do namjernog ometanja njihovih karijera.

Te optužbe dolaze od njegove bivše supruge, glumice i pjevačice Mandy Moore, kantautorice u usponu Phoebe Bridgers s kojom je bio u romantičnoj vezi, ali i od, primjerice, obožavateljice koja ga je kontaktirala online. Sve su žene mnogo mlađe od Adamsa, a jedna od njih je u vrijeme kad se njihov odnos razvijao bila i maloljetna. Iako manje mučne od prethodnih optužbi, ipak nisu zanemarive. Tako se, u nastavku, alfa i omega naše glazbene kritike, meni inače vrlo pozitivan Aleksandar Dragaš, u svom tekstu za Jutarnji pita zašto nitko više ne piše o Adamsu i ne recenzira njegov novi album, iako su ga donedavno svi obožavali, nudeći kao opcije političku korektnost i licemjerstvo. Ne isključujem da je kod nekih glazbenih novinara i to u pitanju, možda baš zato što se u posljednje vrijeme pojavilo toliko mnogo slučajeva zlostavljanja u glazbenom svijetu pa nitko ne želi nepotrebno riskirati svoju reputaciju, no ipak mislim da je tu u pitanju nešto mnogo dublje i osobnije. Naime, većina onih koji kod nas pišu o glazbi ne dolaze iz svijeta profesionalnog novinarstva niti su za svoje tekstove plaćeni (ako izuzmete nekoliko akreditacija za koncerte godišnje) pa zbog toga njihov odabir o čemu žele ili ne žele pisati ostaje sasvim osoban.

Za mene, radi se prije svega o razočaranju – ponašajući se na način koji je vrlo oprečan onome što u svojim pjesmama poručuje, Adams je jednostavno izgubio sav umjetnički kredibilitet u mojim očima i sva njegova autentičnost sada se čini vrlo lažnom i vrlo umjetnom. Zaista sam voljela njegov rad, ali vjerojatno mu se više neću vraćati jer mu jednostavno više ne vjerujem. Ako je gubljenje slušatelja cijena koju će on platiti za, ako ništa drugo, bar nedolično ponašanje, onda neka tako i bude. Glazbeni svijet u današnje vrijeme zapravo ne oskudijeva genijalcima poput njega, pa je možda i došlo vrijeme da od njih tražimo i nešto više, ili, kako bi to njegovi Amerikanci savjetovali: Put your money where your mouth is.

Pošto komad mesa?

Seks prodaje, naravno, prvo je pravilo reklamne industrije, ma o kojem proizvodu se radilo, pa tako i kad se prodaje glazba. Iako je istina da su svi glazbenici pod stalnim povećalom javnosti, za žene u glazbi to znači konstantnu težnju fizičkom savršenstvu koje nikad ne može biti dostignuto, kao i izloženost stalnim komentarima na račun svog izgleda. Stoga nas i ne bi toliko trebale čuditi brojke koje govore o malom broju žena koje se probiju u glazbenoj industriji, budući da za sve to treba imati zaista debelu kožu.

Zanimljiva stvar dogodila se na prijelazu u novi milenij, točno 1. siječnja 2000., kad je tada već etablirani umjetnik i predvodnik neo-soula D’Angelo objavio videospot za pjesmu “Untitled (How Does It Feel)”. Mnogi se šale da bi se nakon toga apokaliptični scenarij milenijskog buga zaista i bio ostvario da je kojim slučajem Internet tada bio ovako robustan kao što je danas. Naime, videospot u jednom kadru na, mnogi će se složiti, vrlo ukusan i umjetnički smislen način prikazuje voajerističko istraživanje gornjeg dijela njegovog golog tijela i, upareno sa senzualnom glazbom i poprilično jasnim tekstom, daje jedinstveni performans koji slavi seks kao intiman i lijep čin, nikad se ne spuštajući u “nedopušteno” područje ispod njegovih bokova, i namjerno ostavlja gledatelje/ice jedan-na-jedan s D’Angelom i mašti da sama odradi svoje.

Iako golo žensko tijelo ne smeta nikome, čak i kad je otkriveno mnogo više, taj je videospot naišao na podijeljene reakcije – većina žena ga je obožavala, većini muškaraca je smetao. Ako se zapitate zašto, to zasigurno nije zbog toga što su se bojali da ga je netko iskoristio da bi zaradio – raširena muška homofobija je tu zasigurno imala svoje prste. Ono što se dalje dogodilo s njegovom karijerom samo pokazuje koliko je zahtjevno ono što glazbenice svakodnevno prolaze – postao je, prije svega, seks-simbol, što je potpuno zasjenilo njegovu glazbenu karijeru. Na turneji za “Voodoo”, njegov drugi album s kojeg je i skinuta ova pjesma, žene su histerično vrištale, hvatale ga za različite dijelove tijela, bacale mu gaćice i na svakoj pjesmi zahtijevale da se skine, zbog čega su na kraju i otkazana zadnja tri tjedna te turneje. Nakon toga, D’Angelo je otkazao i planove za svoj treći album i povukao se s glazbene scene, a uslijedili su i problemi s alkoholom, drogom, zakonom, prometna nesreća, uhićenje. Mnogi bliski njemu to su pripisali njegovoj nemogućnosti da se suoči s javnom slikom koju je “Untitled” stvorila o njemu, a koja je bila toliko daleko od njegovih umjetničkih aspiracija. Trebalo mu je 14 godina da se vrati na scenu, iako je “Voodoo” bio iznimno hvaljen album koji se danas smatra klasikom. Ukratko, ljudi su ga smatrali komadom mesa, zanemarujući njegovu umjetnost. Koliko se puta isto dogodilo ženama u glazbi?

Mike Stock, jedan od najuspješnijih kantautora i producenata svih vremena, koji je napisao i/ili producirao bezbroj hitova, uključujući 18 broj 1 singlova u SAD-u i UK-u tijekom ‘80-tih i ‘90-tih, o današnjim trendovima u pop glazbi kaže: “Nekad je ambicija kreativnih snaga u glazbenoj industriji bila pokušati nadvladati konkurenciju što boljom pjesmom. Danas je to natjecanje u tome tko može dublje potonuti, što ima efekt približavanja popa pornografiji, prava bitka do dna.”. Iako će se svi složiti da je seksualnost uvijek bila dio pop kulture, Stock vrlo dobro sumira i problem takvog tretmana žena: “Očekuju li dečki da se djevojke tako oblače i tako ponašaju? Smatraju li djevojke da se tako moraju ponašati, kako bi se svidjele dečkima? Ako se djevojke tako oblače, moraju li dečki pozitivno reagirati? A ako dečki pozitivno reagiraju, moraju li djevojke nastaviti na isti način? I tako se to vrti u krug.” Protuargument je da smo svi u svakom trenutku nekoliko klikova udaljeni od prave pornografije, što je, naravno, istina, ali ona još uvijek nema isti tretman u socijalnim krugovima, bilo stvarnim ili virtualnim – rijetko tko će se tom temom baviti u nekom neobaveznom razgovoru ili podijeliti na svome profilu link na pornografski sadržaj. Što, naravno, opet ne znači da se ni to neće promijeniti u nekoj bliskoj budućnosti.

Da sve ne bude tako crno, posljednjih nekoliko godina glazbena industrija svjedočila je i ženama koje su se probile ponajprije zahvaljujući vlastitom talentu, a koje pokazuju otpor takvim standardima, svaka na svoj osebujni, autentični način. Jedna od njih je zasigurno Lizzo, koja je, pored puno odlične glazbe, u fokus donijela i važnost pozitivnog odnosa prema vlastitom tijelu, pa kakvo god ono bilo. Njezine poruke o prihvaćanju svoga tijela dolaze sa svih strana, od njezinih videospotova i javnih nastupa u kojima se ne libi na svoje punašno tijelo navući što god joj padne napamet, kao ni mrdati stražnjicom ili složiti seksi koreografiju, pa sve do njezinog angažmana na društvenim mrežama gdje dijeli svoja iskustva o mnogim problemima s kojima se susrela. Njezina iskrenost u svemu je vrlo osvježavajuća budući da ne zazire od razgovora o maltretiranju koje je trpjela zbog svoje debljine, ni razgovora o negativnoj slici koju javnost ima o ljudima koji se ne uklapaju u predviđene “okvire”.

To je otvorilo raspravu o mnogim predrasudama koje društvo ima prema ljudima prekomjerne težine, od kojih su možda najopasnije pretpostavke da su to lijeni ljudi koji se ne brinu za sebe ili svoje zdravlje, da je višak kilograma na neki način i moralna mana, da se nečiji život mora staviti na čekanje dok osoba ne smršavi, a tek onda zapravo počinje živjeti punim plućima, da takvi ljudi ne mogu biti lijepi ili seksi, da su njihovo samopouzdanje, vrijednost ili uspjeh u bilo kojem području života neodvojivo vezani uz njihovo tijelo. Nitko to ne sažima bolje od same Lizzo: “Ne mislim da je ljubav prema sebi izbor. Mislim da je to odluka koju morate donijeti da biste preživjeli.”

Još jedna žena koju svakako moramo spomenuti u ovom kontekstu mlađahna je Billie Eilish, koja je postala planetarna superzvijezda zahvaljujući ponajprije uspjehu svog odličnog debitantskog albuma. Zrelost koju pokazuje u glazbi na mnogo načina pokazuje i u svom pogledu na svijet, pristupajući problemu omalovažavanja ljudi zbog njihovog fizičkog izgleda na potpuno drugi način od onog na koji to čini Lizzo – svoje tijelo stavlja potpuno izvan konteksta svoje umjetnosti, niti ga potpuno zanemarujući, niti ga potencirajući, i tako ga zapravo pretvara u potpuno neutralan faktor, u nešto što niti pridonosi niti odmaže njezinoj karijeri, u nešto što u krajnjoj liniji nije i ne bi trebalo biti toliko važno. Eilish se ne oblači kao ostale pop zvijezde njezinih godina, njezin je modni izričaj autentičan i prkosan – najčešće se pojavljuje u širokim T-shirtovima i baggy hlačama ili kostimima, sa zelenim pramenovima u kosi i nemoguće dugim noktima, bilo da ju paparazzi slikaju u šetnji ili na dodjeli Grammyja. Nosi ono u čemu se osjeća ugodno i ne želi da ju itko pretvara u seksualni objekt, kao ni da ju se zbog fizičkog izgleda posramljuje ili ponižava.

No, to ne znači da ju itko pušta na miru – upravo suprotno, interes javnosti za njezino tijelo pretvorio se gotovo u opsesiju i svatko u anonimnosti društvenih mreža ima neki svoj komentar, a mnogi od njih nisu primjereni. Unatoč njezinom ogromnom kreativnom i komercijalnom uspjehu, javnost joj nikako ne oprašta činjenicu da joj nije ponudila i stavila na raspolaganje ultimativnu robu u ženskom pop svijetu. Sve to njezinu ustrajnost čini još hrabrijom i provokativnijom: “Ako nosim ono što je udobno, nisam žena. Ako se riješim slojeva odjeće, drolja sam. Želite li da budem manja? Slabija? Mekša? Viša? Želite li da budem tiha? Izazivaju li vas moja ramena? Moje grudi? Jesam li ja svoj trbuh? Moji bokovi? Tijelo s kojim sam rođena, to nije ono što ste željeli?”, reći će u snažnom kratkom filmu “Not My Responsibility” kojeg je objavila kao odgovor na pritiske javnosti, te na kraju zaključiti: “Je li moja vrijednost temeljena samo na vašoj percepciji? Ili vaše mišljenje o meni nije moja odgovornost?”.

Ne sjećam se kad je posljednji put netko tako artikulirano progovorio o mizoginiji u svijetu glazbe, i s posebnim užitkom pratim njezine uspjehe – prva je žena i najmlađa osoba koja je osvojila Grammy nagrade u 4 glavne kategorije u istoj godini, jednu za najboljeg novog izvođača, jednu za snimku godine, jednu za pjesmu godine i jednu za album godine, što je najbolji mogući F U svima koji su je pokušali posramiti, zaboravljajući pritom i jednu nimalo nebitnu činjenicu – samo joj je 19, a djevojčicama koje nose majice s njezinim likom još mnogo manje.

Nije lako biti feministkinja, ni ako ste muškarac ni ako ste žena, posebno na brdovitom Balkanu, i posebno ako ćete u svakodnevnom životu biti dosljedni svojim principima – sve dolazi sa svojom cijenom. Američka aktivistica, komičarka i spisateljica Lindy West, pišući o odnosu pop kulture prema ženama, lijepo je to sažela: “Feminizam je samo dugačko, sporo spoznavanje da stvari koje ti voliš mrze tebe.” Bez sumnje, ima u ovome citatu mnogo istine, koja je za mene osobno, kao ogromnog glazbenog fanatika od malih nogu, veoma bolna. Glazba je, otkad znam za sebe, bila moje utočište, dom daleko od doma, mjesto na kojem sam uvijek nalazila utjehu i razumijevanje. I kad, naizgled, nije bilo nikoga oko mene tko bi me razumio, uvijek bih uspijevala pronaći neki glas s ploče za koji mi se činilo da čita moje misli.

Čak i u svojim najranijim uspomenama nalazim neku poveznicu s glazbom. Iako nikad nisam zanemarivala važnost formalnog obrazovanja, oduvijek mi se činilo da kroz glazbu učim o mnogo važnijim stvarima. U školi smo učili o matematici, povijesti, kemiji, sociologiji, ali glazba koju sam slušala govorila je o ljubavi, prijateljstvu, predanosti, slobodi, jednakosti, ljudskosti, integritetu, empatiji, svrsi, revolucijama, promjenama, ljepoti, o stvarima za koje se isplati živjeti i umrijeti. Još kad sam imala 10 godina, Springsteenov stih “We learned more from a three-minute record, baby, than we ever learned in school” urezao mi se u pamćenje iako sam ga tada jedva mogla razumjeti, da bi se i toliko godina kasnije, unatoč svemu što je život donio u međuvremenu, još uvijek činio kao univerzalna istina. Tako da, za mene, a i mnoge slične meni, odustajanje od glazbe nije opcija. Učiniti je ljepšim, sigurnijim i prihvatljivijim mjestom za žene jedina je alternativa, i nažalost nema jednostavnog način da se to učini – jedini način da glazba postane takva jest da svijet koji odražava i sam postane takav.

*Prenosimo sa portala Vox Feminae

Oceni 5