Voz za Vinkovce

Šine su sijale kao zubarski alat, kao brid noža, kao suza, skijaška staza. Caklile su kao pištolj koji je iz džepa Muhameda K. skliznuo na stolicu staničnog bifea.

Sačekao sam da Muhamed prođe pored limenog šanka i uđe u klozet. Brzo sam uzeo pištolj, stavio ga na koljena i pokrio rubom stolnjaka. Konobar nije ništa primijetio. Docrtavao je brkove na fotografiji selektora Miljanića koji se mrštio s naslovnice SN Revije. Polako sam izvukao okvir iz pištolja i izvadio jedan metak. Zaista je imao samo jedan metak, kako je cijelu noć i tvrdio: Godinama čuvam taj jedan metak. Ako ništa u životu nisam mogao da biram, bar mogu izabrati način na koji ću  umrijeti. Taj metak mi garantuje slobodu.

Na vrijeme sam vratio pištolj na stolicu. Stajao je iznad stola i gledao me kroz stakla naočala s debelim okvirima. Prije nego što je uzeo pištolj lagano se zakašljao, kao što govornici čine, spustio ga u džep, pomilovao i sjeo. Opipao sam metak u džepu pantalona.

Zategao je široku kravatu i nastavio gdje je stao s pričom. Želio je da razumijem zašto se baš noćas mora ubiti.

- Svega se dobro sjećam. Majka je klečala na pragu i plakala. Brat je stajao uz zid. Imao je na sebi plavu, radničku bluzu, koja je ostala iza oca. U njoj je uvijek radio oko kuće... Svega se sjećam, sasvim dobro. U gornjem džepu držao je kutiju s duhanom. I ona je ostala od oca. U velikom lijevom džepu nosio je eksere. Zveckali su dok je hodao. U desnom je držao krpu kojom je brisao ruke. Dva vojnika su mu vezala ruke iza leđa. Jako su stezali, brat je jauknuo. Tada sam i ja zaplakao... Onda su tri vojnika sa ogromnim puškama stala ispred njega. Kada su ih podigli, cijevi su stajale jako blizu bratovom licu, bijelom i oznojenom... Vidio sam da brzo trepće. Tada je puklo... Jako, kao da se kuća srušila. Brzo sam pobjegao u kuću. Kada sam se vratio, brat je ležao u travi. S licem prema zemlji. Kosa se poravnala s travom, ruke su bile ispružene pravilno pored tijela, a dlanovi rašireni i okrenuti ka nebu. Bio sam mali ali sam znao da živ čovjek tako ne leži. Jebo te život, da te jebo... - kao da stavlja uskličnik na psovku, Muhamed je dva puta, snažno, udario šakom o sto.

Zveknula je limena pepeljara sa logom Nektar piva, a konobar za šankom podigao je glavu.

- Ako ćemo lupat Muhamede, onda bolje da se razilazimo - rekao sam i pogledao u konobara.

Nije reagovao. Samo je podigao časopis na oči. Miljanić je imao ogromne modre brkove.

- Lupaćemo a ako treba i ubijat. Prvo sebe, pa druge!

- Valjda obratno.

- Ne, nego baš tako - rekao je ali ipak znatno tiše nego ranije.

- Da sam znao da ćemo ovako razgovarat, ne bih te ni zvao na piće. Ne bi, bogami...

Nije odgovorio. Zavalio se u stolicu i zurio u pločice na podu bifea. Prošlo je par minuta iza ponoći i uskoro će pored prozora proći posljednji voz za Vinkovce. Često sam gledao taj voz iako se nije dugo zadržavao na stanici. Jednom sam vidio kako neka mlada žena doji dijete pored prozora.

Slušao sam kako Muhamed diše i poželio da konobar pusti nekakvu muziku s radija ili bar vijesti. Ne bi mi, u tom trenutku, smetalo ni da je kroz vrata nahrupila grupa pijanih rudara. Ali, ništa, imao sam samo Muhamedovo disanje i pucketanje mraza u prozorima. Metak u džepu je šutio, fala bogu.

- Muhamede, nećemo sad sjedit i šutit. Davno je bilo to s bratom. Ne možeš čitav život mislit o njemu. Mora se živit. Hajd živio!

Nije odgovorio. Desnu šaku držao je u džepu s pištoljem, a na lijevu je naslonio čelo.

Nikada nisam upoznao nesretnijeg čovjeka od Muhameda K. U životu je imao dovoljno patnji za dvogodišnji scenario meksičke serije - bilo je u njemu umiranja od tuge, samoubistava, robije, progona, izolacija, života u ruševinama i šahtovima, velikih knjiga, priznanja, nagrada, novih padova...

Otac mu je umro kada je imao osam godina, pa se najstariji brat brinuo o porodici. Kada su Nijemci ušli u Derventu, brat je otišao u partizane i tri godine ratovao u okolini Prnjavora. Obolio je od tifusa i ilegalno prebačen kući da tamo ozdravi. Nakon oporavka nije se vratio u jedinicu. Nije mogao ostaviti majku da se sama brine za kuću i djecu. U odsustvu, osuđen je na smrt. Kada su partizani ušli u Derventu, uhapsili su ga, svezali i strijeljali u kućnoj avliji. Muhamed je s braćom i majkom posmatrao pogubljenje.

Ubrzo, majka se razbolila i umrla. Muhamed je govorio  - od tuge, teške. Porodica se raspala.   Muhamed je uspio završiti srednju školu, a onda i studije jugoslovenske književnosti. Zaposlio se u novinama. Kada je u jednom članku kritikovao rasipnost političara, osuđen je za neprijateljsku propagandu na pet godina zatvora. Na robiji je dobio vijest da mu je pijani kamiondžija pregazio sina. Stražari su ga pratili na sahrani i stajali s njim pored rake. Na godišnjicu sinove smrti, supruga mu je skočila s trećeg sprata hotela. Ovaj put, uprava zatvora nije mu dozvolila da prisustvuje sahrani zato što je odbijao sva pomilovanja.

„Кako da me pomilujete, kad nisam kriv. Il sam kriv il nisam”. govorio je sudijama.

Kada je napokon izašao na slobodu, niko nije smio da ga zaposli, a oduzet mu je i stan u kojem je živio s porodicom.

Gledao sam njegovo široko lice. Nikada ga niko nije vidio neurednog, čak ni dok je spavao po šahtovima i napuštenim kućama. Pričao je da je godinu dana nosio samo jednu košulju. Svaku noć ju je prao u javnim klozetima i do jutra sušio na radijatoru.

Odjednom je podigao glavu i rekao:

- Najvažnija je sloboda.

- To si shvatio u zatvoru?

- Ja sam i u zatvoru bio slobodan - viknuo je i raširio oči iza stakala.

Konobar je svoje umorne oči na kratko podigao iznad časopisa.

- Mene su uhapsili jer su mislili da su mi uzeli slobodu, a ja sam tek u tamnici bio slobodan. Slobodan čovjek ne može se utamničiti ako ima maštu. S maštom se mogu proći svi zidovi, karaule, psi tragači, kapije i ključari. Ideš, nevidljiv, zamišljaš da sjediš u kakvoj kafani... Tamo bih sjedio s prijateljima, štipao bih fine, netaknute djevice, plesao s njima milujući im tek naznačene grudi i one bi me otpratile do Zida i ja bih ih izljubio, jutro je već bilo na pomolu, počinjao je dan, moja nova sloboda, moje sunce, moji golubovi, oblaci, maslačak u travi, lišće, zrak, govor robijaša, svađe...

- Hoćemo li kući Muhamede? Hajde, ispratiću te.

- Nemam ja kuće. Tamo gdje ja idem, niko ne može da me prati - sijevnuo je očima.

- Imaš kako nemaš. Dobio si garsonjeru, ne moraš više spavati u parku.

Ugasila mu se ona iskra u oku. Ponovo je oborio pogled i spustio glas.

- Jedne oktobarske noći u parku sjedio sam na klupi i palio komade kartonske kutije kako bih ugrijao promrzle cjevanice. Noć je, duboka noć. Vidi li me tko, misli li netko na mene, svjedoči li itko o ovome što mi se događa? Promatram prozore, oćutkujem u mašti toplinu kuće, čujem zveket tanjira i kašika... Ne, noć nije imala svjedoka! Oko mene je bio zgusnut, težak mrak, u duši, paučinom iskrižanom, živio je moj ponos. Tako je i danas, nema s tim ništa krov nad glavom. Svuda oko mene je noć, bez svjedoka...

Ipak je ustao i s mukom obukao mantil. Izašli smo na hladan zrak. Noć je bila gusta, nebo bez zvijezda.

- Nema još voza za Vinkovce - rekao sam samo da prekinem tišinu.

- Doći će. Uvijek dođe. Bar je to sigurno - rekao je i krenuo.

Rukom mi je mahnuo da ga ne pratim. Nema veze, znao sam da će ova noć proći bez samoubistva. Gledao sam kako odlazi, pored pruge, šina koje se ukrštavaju pa razilaze. Dugački mantil motao mu se oko nogu. Mrak ga je naglo progutao. Izvadio sam metak iz džepa i bacio ga u šiblje s druge strane pruge. Nisam čuo kada je pao... Iza leđa su škripnula vrata. Otpravnik vozova izašao je iz kancelarije, stavio šapku na glavu, zategao uniformu i pogledao na sat. Konobar je stajao uz izlog kafane. Dah mu je maglio staklo.

Posljednji voz za Vinkovce ulazio je u stanicu. Kasnio je čitav sat, u minut. Šine su stenjale pod njim. Imao je plave zavjese na prozorima koje su uokvirivale zlatnu svjetlost. Podsjetila me na vruće mlijeko. 

Ovu priču mi je ispričao Nedžad Fejzić. Lako je moguće da je njegova verzija bila bolja, ali nažalost, nisam imao diktafon. Zato sam Muhamedove riječi tražio po rijetkim intervjuima. Bife na željezničkoj stanici više ne radi, nema ni voza za Vinkovce, pa sam pisao po sjećanju. Ako je izdalo, ne zamjerite.

Važno je prepisati i ovo:

- Kad umrem, kupit će mi mali buket cvijeća i zadjenuti za tablu, ponekad će se sjetiti kakvog datuma pa da mi preko radiovalova kakvo zamuckalo pročita kratku priču i to je sve. Konačno, sudbina umjetnika je u krajnjoj instanci programirana Nebeskim računarom i on, kako god bljesne, tako i zgasne. Na sličan način kako je smrt mnogo jača od života, tako je glasanje slabije od zaborava.

Ovako je u martu 1995. godine svoj posljednji intervju završio književnik Muhamed Kondžić. U razgovoru s Nedžadom Fejzićem i Muhidinom Džankom pokušao je predvidjeti dešavanja nakon smrti. Bio je pesimističan, gorak, ali ipak ne dovoljno...   

* Priču iz knjige "Podstanari i drugi fantomi" prenosimo sa dozvolom autora