Buđenje iz ravnodušnosti
Sarajevo

Photo: onartandaesthetics.com/

Vraćanje Sarajevu

Hvala što ste me pozvali na ovaj razgovor. Prijatelj moj, Sead Fetahagić, zamolio me da prihvatim taj poziv i ja sam to učinio, iako sa izvesnom strepnjom: sve teže se govori. Sve smo udaljeniji od pravoga nastojanja za pravim govorom. Najveći izraz toga je u svojevrsnoj „politizaciji“ govora, odnosno tendenciji da se politički govor apsolutizuje, da se učini jedino mogućim govorom.

Valjda ne treba ni da napomenem da je ova epoha u kojoj živimo (ili, tačnije: u kojoj pokušavamo da živimo) epoha velikih potresa, lomova i slomova, koji zahtevaju politički govor. Posebno u ovim nesrećnim našim zemljama. Govorio sam politički, u Sarajevu, o Sarajevu. Dolazim iz zemlje u kojoj se o Sarajevu više ćuti nego što se govori, i u kojoj je govor, politički, o Sarajevu, nužan onoliko koliko je nužno samoosvešćenje čitavoga jednog sveta. Ali, Sarajevo, ono koje znam, Sarajevo ljudi sa kojima sam imao sreću da se družim, dakle, sreću da govorim, nikako se tim govorom ne može dokučiti. To Sarajevo koje znam, to je dr Kasim Prohić, sjajan tumač Adorna i Lukača, majstor jedinstvenog Logosa, i to je dr Midhat Begić, prvorazredni esejista čiji je Izraz postao jedno od najvažnijih središta naših misli, Izraz oko koga smo se okupljali kao i oko Odjeka Čede Kisića. I to je Foht, estetičar, i Huso Tahmiščić. To je živa misao u nastajanju, misao koja izmiče politizaciji govora onako kako je nesvodljiva na stav.

Nacionalizam je postao apsolutno zlo ovih prostora. On se uvukao svuda i u sve

Ova politizacija jeste veliki redukcionizam na delu, u smislu ovoga svođenja mišljenja na stav, odnosno ove nemogućnosti govora, odnosno nemogućnosti razgovora. Tamo gde je ovaj redukcionizam na delu, govor je nemoguć. Ali, ako nas nema bez govora, ne znači li to da smo i mi sami tu nemogući? I, dalje: ako je taj redukcionizam danas ovde toliko moćan, da li ga zaista zahteva samo ovaj naš svet (tačnije: naš-ne-naš svet) velikih lomova i slomova? Sve češće pomišljam da se njime iskazuje i pokušaj našeg bekstva od nas samih, kroz ovaj pokušaj bekstva od govora kao bekstva od neizvesnosti, bez koje nema mišljenja, bekstva od ličnosti. Kao da se u redukciji govora na ekskluzivno politički govor sreću, pa i poistovećuju, volje sveta i ova želja za bekstvom od ličnosti, kao da se nasilje sveta nad ličnošću pounutrašnjuje, izrođavajući se u nekakvo željeno samonasilje.

Ne treba, nadam se, ni da naglasim: da je ličnost nužno politička onako kako je nužno svetska, i da je stoga njen govor nužno i politički govor. Nije reč o izboru izmedu političkog i nepolitičkog (ili, ako hoćete: antipolitičkog) govora; reč je o vraćanju političkog govora stvarnome govoru, koji nikako nije samo politički. Reč je o našem vraćanju nama samima. Najzad (ili pre svega?) reč je o vraćanju razgovoru. Mogu da kažem: reč je o vraćanju Sarajevu.

Još nešto o razgovoru

Jedno malo dodatno preciziranje. Prvo, ne nalazimo se na nivou samo pisaca, nego uopšte na jednom nivou svih koji imaju potrebu da govore i razgovaraju, da opšte. To je prvo. Naravno da je pitanje literature, angažovane ili neangažovane, jedno od projekcija mogućih egzistencijalnih stavova svih, bez obzira da li u literaturi ili van literature. Mene lično ovde ne interesuje trenutno stara tema angažmana i dezangažmana pisca, mene interesuje izvestan fenomen koji me sve više primorava da ga malo dublje uhvatim, a to je sledeće. Jedno je nužnost političkog razgovora, a drugo je zloupotreba te nužnosti, odnosno pretvaranje, apsolutizacija političkog razgovora tako da izvan političkog govora, ako je to govor, a ja ću reći zašto pravim tu ogradu, da izvan tog političkog govora nema drugog govora, odnosno da nas izvan politike nema. Kad se grosso modo gleda istorija i društvo, recimo, na sartrovski način, način ranoga Sartra i ovoga kasnijeg Sartra, onda je blizu pameti da ti kao čovek učestvuješ i radiš politički. Ali, takode je blizu pameti da, ako je to primat u tvome govoru, ako si ti takođe, recimo, i smrtno biće, a ne samo političko biće, odjednaput se dešava da tebe kao smrtnog više nema. Kad kažem političko, ne mislim samo na velike teme, kao što su bile ove oko katastrofe naše zemlje, nego mislim na sadašnje groznice političkih deoba, partijskih diskusija, programa, ne-programa i anti-programa.

Nacionalizam isključuje razgovor. Nacionalizam je terorizam

Ljudi su se tu opredelili definitivno, i kad uđete u razgovor s nekim onda vam je uglavnom kao kod Joneska, u Rinocerontima, svaki ima gotov stav, ima apriornu misao, to je jedan stravični apriorizam na delu, odnosno jedan teror nad mišljenjem ili slobodom ličnosti — ne da vas slušam i da vas čujem šta vi to meni kažete, da razmislim, da odgovorim ili ne odgovorim. Dakle: da razgovaramo. Nego – ja tebi da kažem i doviđenja! Dakle, iza toga stoji izvesna vrlo jaka stvar, postoji nova, neću reći klasa, ali strahovito jak sloj, međunarodni naravno, zanimanje i profesija političar. Sve manje je to pitanje svesti i savesti, kao ono o kome smo govorili u literaturi, nego je to pitanje profesije i izvesne tiranije nad svima. Nema lekara, nema zubara, nema inženjera, ima političar! Oni su na prvim stranama, i kad su sjajni, kad su na prvim stranama, ja ne volim, ja volim svet u kojem su oni na poslednjim stranama. Dakle, mi moramo da se naučimo da razgovaramo. I zato ja to govorim u ovoj sredini, ne na uštrb političke svesti, nego naprotiv, za njeno vraćanje u jedan totalitet govora, za jedno vraćanje nečemu o čemu ste me vi lepo podsetili i moram da kažem – uzbudili oko Kasima (podsećam vas da sam pisao predgovor za Kasimovu knjigu Figure otvorenog značenja). 

Problem otvorenosti je jedan krupan problem. Nije to onako: sad sam ja otvoren, pa smo svi otvoreni, pa sad svi pričaju tu priču. Ljudi teže nekoj definiciji, nekom zatvaranju, čak i nekoj kategoričnosti. Naravno, i nekoj isključivosti. Sve to spada u to. Ali, treba da imaju i odnos prema tome. A taj odnos prema tome, to je ono fundamentalno, preduslov za razgovor, za razgovaranje, za opštenje, a ne za sudaranje glavom o glavu, stavom o stav, kao u antičkoj tragediji. To je divno kad gledaš u pozorištu, ali kada stav na stav ide, onda mi to znamo, i ja to odlično znam, pre svega Sarajevo je za sve nas bila u tom smislu, između ostaloga, jedna ogromna škola.

Prema tome, nije antiteza ova – s jedne strane angažovanje, a s druge strane dezangažovanje. To ne postoji, to je za mene jedna strašna konstrukcija. Svaki angažman podrazumeva i izvesni dezangažman. Ako sam angažovan kao pisac, ako sam dobro razumeo, onda se dezangažujem kao neposredno politički čovek. Ako sam angažovan politički, kad to u jednom trenutku prevagne, zahvaljujući hiljadu moćnih faktora, jačih nego što je moja svest i moja volja, onda se dezangažujem kao pisac.

U vreme Sarajeva bilo je trenutaka kada sam ja smatrao i govorio (u dva maha i ovde sam to govorio) da čovek koji ne očajava nije čovek.

Ja bih mu umesto nacije pokazao groblje – evo ga sutra na njemu! Ali, on neće da gleda u grob, nego u naciju. Nije lud da gleda u grob!

Nije bilo pitanje političkog stava, još manje ideološkog, u vezi sa katastrofom koju smo doživljavali u Sarajevu i sa Sarajevom, nego je bilo pitanje totalne ljudskosti – ljudskost je bila u prvom redu u pitanju. I ako je tako, onda nisi morao da imaš misao i stav, morao si očajavati nad onim što se dešavalo u Sarajevu. E, sad, je li očajavanje program? Nije! Je li očajavanje ljudskost? Jeste! U tom trenutku, za mene, ono je bilo kriterijum, kriterijum ljudskosti. Ne program, koji je potreban, ja ga ne negiram, ali očajavanje je bilo nužno! Ja sam gledao ljude ravnodušne, ja dolazim iz sredine koja je bila ravnodušna i koja je i sada ravnodušna prema nekim stvarima koje su se dešavale u ovoj zemlji na svega sto, dvesta kilometara od njih. I glavni razgovor je bio oko toga da ga probudim iz te ravnodušnosti, da ga prizovem natrag. Mogu li to učiniti isključivim političkim govorom? Ne! Mogu da mu kažem svoju misao, ali šta od njega zahtevam? Zahtevam da on progovori. Kako da progovori? Pa da mi kaže nešto iza čega stoji živa egzistencija čoveka, umirućeg pod ovim svodom. Jer, svi ti koji su ravnodušni, to su besmrtnici. Treba ga podsetiti da je smrtan!

O nacionalizmu

Kratko ću reći nešto o nacionalizmu. Toliko puta je već to rečeno, da mi je doista teško da ponavljam. Nacionalizam je postao apsolutno zlo ovih prostora. On se uvukao svuda i u sve. Kada on kaže da te ne razume, jer govori drugim jezikom, a vrlo dobro te razume, on je čovek koji neće da te razume. On je čovek koji neće da razgovara. Tu onda nema nikakvog razgovora, pa ni političkog. Nacionalizam isključuje razgovor. Nacionalizam je terorizam. On ne da govor. Govor je a priori suprotan nacionalizmu, zato što je nacionalizam apriorizam. I na to ja mislim kad kažem ono: stav. On je ušao u svoj stav. Ja ponavljam – tendencije ka stavu postoje, nije to nešto protiv čega moraš biti kao protiv takvog, ali svesti živu ličnost i biće na stav, onda je to totalna greška, onda to vodi tom namernom razbijanju jezika, a to, po mom mišljenju, savršeno korespondira sa razbijanjem zemlje, zajednice i društva.

Naravno, da tu ima raznih mogućnosti da se manipulira nekim specifičnostima ove ili one vrste. Mi znamo razne specifičnosti i nisu one male, ali očigledno je da se želi onemogućiti komunikacija, dakle jedno opštenje. E, sada, pitanje je ne šta mene spolja onemogućava da korespondiram, nego koliko sam ja to spolja interiorizovao, koliko je ono postalo kao ja, jer nisu to ljudi koji tako govore zato što hoće da ti podvale, svestan da hoće da ti podvali – sem velikih majstora. Ali ostali, to je jedan teror. I on ne može više da govori o drugim stvarima, nego jedino o problemima nacije i jezika. Ali, ja bih mu umesto nacije pokazao groblje – evo ga sutra na njemu! Ali, on neće da gleda u grob, nego u naciju. Nije lud da gleda u grob! Ako gleda u grob, mora da gleda u problem egzistencije. Ako gleda u problem egzistencije, mora da se malo zatrese…

O budućnosti

U mom kraju, o kojem ja često govorim, mada ne spadam u populiste, kada seljaku ponestane svake nade, kada mu se čini da u nekoj situaciji više nema nikakvih izgleda, onda on kaže: “Iskočiće, valjda, nešto!”

*Uvodno izlaganje na sesiji Kruga 99 održanoj 23.09.2001, objavljeno u specijalnom broju “Revije slobodne misli 99” posvećenom okruglom stolu o delu Radomira Konstantinović

Oceni 5