The Rolling Stones "Hackney Diamonds"
The Rolling Stones 2023.

Photo: Mark Seliger

Vraški živahni fosili

ROLLING STONES

Hackney Diamonds

Polydor/Universal

****

Ako je sarkastična opaska Arsena Dedića "mlade valja kočiti, a starije sokoliti" ikada imala smisla, tada je to u slučaju novog albuma Rolling Stonesa ‘Hackney Diamonds‘. Jer 24. (britanski) studijski album Stonesa je – neka se nitko ne uvrijedi – bolji i uvjerljiviji od mnogih mlađahnih ‘wannabe’ Stonesa koji se pojave svake sezone.

‘Hackney Diamonds’ otvara prpošna ‘Angry’ – ujedno i najavni singl – naslonjena na dobro znanu formulu rockera Queena te, još i više, na poetiku koja je iznjedrila ‘Start Me Up’. Sasvim dobro za početak. Slijedi – kako to već voli producent Watt – ‘modernizirani’ rocker à la Stones ‘Get Close’. Nudi opaki reski riffovi sa saksofonskim solom, tipičnim gitarskim prepletima, potkom udaraljki, Eltonom Johnom kao gostom za klavirom te refrenom koji se iz prve lijepi za uho. Laganica ‘Depending On You’ okađena je pak countryjem s obilatom potporom nježnih gudača i pedal-steel gitare. Mogla se naći i na ‘Sticky Fingers’, ali – po strukturi broja – i na ‘Aftermathu’.

‘Bite My Head Off’ donosi naklon prema punku ili, ako hoćete, buntovnoj mladosti s prepoznatljivim višeglasjima i gitarskim ‘prženjem’ s distorziranim i ‘clean’ solom uz Paula McCartneya koji je – kao da je riječ o ‘Helter Skelter’ – svirao bas. Aloooo? Vremešni Paul i Stonesi kao punkeri? No skladba ne djeluje kao vic već kao pravi prpošno gnjevni rock broj!

‘Whole Wide World’ je još jedan broj na tragu himničkih klasika pogonjen repetitivnim riffom uz sjajan te zarazno melodičan refren i netipičan gitarski solo, a ‘Dreamy Skies’ prava country/honky tonk/bluesy balada à la Rolling Stones u lijenom ritmu valcera i s jecajima slide gitare. ‘Mess It Up’ – jedan od dva albumska broja s Charliem Wattsom – otvara pak klasičan riff Stonesa kao zaštitni znak iz davnina no uz pravi gitarski raspašoj u refrenu i pri kraju nabrijane skladbe. Kao dokaz da Ronnie i Keef i dalje imaju dovoljno špirita. Unatoč artritičnim prstima ovog potonjeg.

Charlie Watts je – kao i Bill Wyman na basu – prisutan i u ‘Live By The Sword’ uz još jedno gostovanje Eltona Johna za klavirom. Skladba je – nekako mi se čini – građena oko gitarskog riffa kao križanac ZZ Topa i funkom ozračenih Stonesa iz osamdesetih uz furioznu završnicu. ‘Driving Me Too Hard’ je pak pravi ‘klasik’ naglašeno gitarskog zvuka Stonesa na tragu sedamdesetih i možda Springsteena. Keith Richards je preuzeo vokal u nježnoj ‘Tell Me Straight’, dok se Jagger prihvatio usne harmonike u ‘Rollin Stone Bluesu’ Muddyja Watersa; zgodnom podsjetniku na korijene banda. Ili na album vremešnih blues standarda ‘Blue And Lonesome’.

Uvodna ‘Angry’ i sjajna ‘Sweet Sound Of Heaven’ – zapravo veličanstvena gospel-honky tonk balada s gostima Steviem Wonderom i izvrsnom Lady Gagom – već su, rekoh, ranije objavljeni kao najavni singlovi o kojima sam već pisao. No oba broja – a posebice ovaj potonji – su reprezentativna izdanja na tragu bolje prošlosti. I baš se dobro uklapaju u željeni profil albuma. Kao dokaz da i u poznim godinama (i života i karijere) one temeljne vrijednosti Stonesa i dalje drže vodu. Poput Keithovih riffova, Ronnievih sola, višeglasja Jaggera i Richardsa te nepatvorene energije (ili kemije) koja se ne događa samo na pozornici već, očito, uz pomoć basiste i producenta Andrewa Watta, i u studiju. Zbog ovog veoma dobrog albuma, ali i glasina da je stara škvadra snimila još dosta toga – nastavak sigurno slijedi. A ima i zašto.

*Prenosimo s portala Mixer

Oceni 5