Sjećamo se "Amelie"
Amelie 4

Photo: IMDb

Vremena su teška za sanjare

FILM: Le Fabuleux Destin d'Amélie Poulain; fantastična romantična komedija; Francuska, 2001. 

REŽIJA: Jean-Pierre Jeunet 

ULOGE: Audrey Tautou, Mathieu Kassovitz 

OCJENA: **** ½

Objašnjenje je bilo kako film nije ozbiljan kad je Cannes zanijekao "Amelie" ("Le Fabuleux Destin d'Amélie Poulain", 2001.) da bude dio službene konkurencije festivala i uđe među konkurente za Zlatnu palmu. Malo više od pola godine kasnije, "Amelie" je bila dovoljno ozbiljna da bude uvrštena među nominente za zlatni kipić u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. "Amelie" je bila nominirana za čak pet Oscara - najbolji film izvan engleskog govornog područja, scenarij, scenografija, fotografija, zvuk). Rijetkim "stranim" filmovima je dotad pošlo za rukom sakupiti toliko nominacija, čime se "Amelie" nadovezala na "Život je lijep" i "Tigra i zmaja".

Oscara je, međutim, na kraju dobila "Ničija zemlja". Navodno je i Danis Tanović izjavio da je film Jean-Pierrea Jeuneta bolji od njegova, ali naslov "No Man's Land" je izgovoren nakon onoga "... and the Oscar goes to...". Jedna nesreća za drugom ispočetka je pratila "Amelie", ironično za film u kojem titularna protagonistica pokušava donijeti sreću sebi i drugima.

No, vrlo brzo se početna nesreća pretvorila u sreću kad se "Amelie" polako ušuljala u srca publike pa i kritike koja bi kucala baš poput njezina da je neki Jeunet ("Delicatessen", "The City Of Lost Children", "Alien: Resurrection") iz stvarnosti vizualizirao otkucaje.

Rijetko tko ne voli film koji se trenutačno nalazi na 108. mjestu IMDb-ove top-250 liste, iza "Lica s ožiljkom" i "Taksista", a ispred, primjerice, "Lawrencea od Arabije", "Metropolisa", "Za dolar više", "Apartmana", "Dvostruke obmane", "Vrućine", "Umri muški", "Rašomona", "Djece raja", "Nepomirljivih"...

"Amelie" je danas još uvijek u srcu mnogih. Danas, kad nam je potrebna više nego ikad kao "feel good" bajka za "feel bad" vremena. Rečenica iz Jeunetova preslatkog remek-djelca, izgovorena prije 19 godina, odjekuje snažnije no prije – "vremena su teška za sanjare".

Sanjarenje je sinonim za Jeunetovu fantaziju otkako je vjetar "rasplesao" čaše na stolnjaku u prvim kadrovima filma. Sanjarenje o "boljim vremenima" koja nas čekaju "jednog narančasto obojenog dana" i povlačenje u (svoju) maštu. Ondje Amelie boravi od djetinjstva, usamljena bez prijatelja i majke na koju je "nebo poslalo samoubojicu". Teška kap kiše. Preteška.

Bijeg u dječje snove i maštu je lijek, prema receptu dr. Jeuneta. Na (n)ovo gledanje priča o Amelie je toliko imaginativna da bi lako mogla biti i imaginarna. Predočivo je i da je čitav film Amelieina dječja projekcija nje same u odrasloj dobi, odnosno da se odvija u glavi klinke koja voli maštati, jesti maline na prstima i fotografirati svijet oko sebe, uživati u "malim užicima" i kad odraste (staviti ruku u vreću zrnja i slično).

Divna Audrey Tautou glumi Amelie kao djevojčicu s očima laneta koja nije nikad odrasla, a u (zvjezdanu) ulogu Tautou projicira dječju nevinost i neiskvarenost, lišenu svega najgorega iz svijeta odraslih, uključujući politiku i društveni "multi-kulti" realizam Pariza. Francuska prijestolnica je prikazana nadrealno bajkovito, kao iz neke alternativne stvarnosti "Matrixa" i preteče "Oblika vode" (zeleni tonovi), ne turistički blještavo, bliže "Moulin Rougeu" iz iste 2001. nego "Midnight In Paris".

Zaplet, zanimljivo, počinje kad Amelie pronađe blago iz djetinjstva koje je sakrio neki dječak i odluči ga pokušati naći.  To je okidač za njezina dobra djela i usrećivanje drugih, posredno i sebe s obzirom da dobročinstvom malih čuda poboljšava svijet i pronalazi (novu) svrhu u životu, veći smisao, konačno i vlastitu sreću nakon što shvati da je sreća "poput Tour De Francea" – "čekaš, a ona prođe pokraj tebe".

"Kao malom vrijeme nikad proći i odjednom ti je 50", konstatira odrasli klinac koji je spremio najvažnije stvari iz djetinjstva u jednu kutijicu i svega se sjetio kad ju je, zaslugom Amelie, pronašao u telefonskoj govornici i otvorio. "Sigurno je moj anđeo čuvar", opiše on anđeosku Amelie koja će se zaljubiti u srodnu dušu, Nina (Mathieu Kassovitz), zaposlenika sex-shopa s neobičnim hobijem skupljanja odbačenih fotografija iz fotokabine na željezničkom kolodvoru i pretvaranja u kolaže.

Koliko je Amelie zaljubljena, ilustrira kadar kad Nino dođe u kafić gdje ona radi kaokonobarica. Vidjevši ga Amelie se doslovno rastopi po podu kao da je romantični T-1000 iz "Terminatora 2". Filmske asocijacije i referencije krase Jeunetov sinematični film koji je u svakom drugom kadru, na zlatnoj sredini hollywoodske fantazije i francuskog arta, multipleksa i singl-kina, spreman podsjetiti zašto smo zavoljeli filmove od djetinjstva i zašto ih još volimo kao odrasli sa srcem i očima djeteta.

Možda najdarovitiji moderniji francuski vizualist s osjećajem za (s)likovno, Jeunet je režirao jedan od vizualno najenergičnijih filmova "made in France". Zaigranost je odlika francuskih filmova još od Godarda, Truffata i "novog vala" s preuzetom "voiceover" naracijom Amelie u opisivanju situacija i likova, što vole, što ne vole; ona "mrzi kad u starim filmovima vozači ne gledaju cestu" poput Spencera Tracyja u "Ocu moje nevjeste".

Sve je u pokretnoj slici, čak i statične fotografije ne miruju, već govore. Sve je i u gledanju – Amelie će prevesti slijepca preko ulice sve do stanice podzemne željeznice i oslikati riječima sve što usput vidi. Jeunet je na neki način snimio film o gledanju... filma. Film o filmu.

Redatelju je u gledalačkom iskustvu nemalo pomogao direktor fotografije/kamerman Bruno Delbonnel (surađivali i na "Zaruke su dugo trajale"; "Sjene tame", "U glavi Llewyna Davisa", "Velike oči") da Jeunetov jedinstveni vizualno-stilski potpis bude vidljiv i ako žmirite gledajući.

Čudnovati rakursi, dinamični rezovi... estetski su similarni četvrtom "Alienu", samo tonalno, scenografski itd. prozračniji i romantičniji, ali i montažno dinamičniji i urnebesniji. Ogledni primjer te tvrdnje je scena kad se Amelie pita "Koliko parova sada doživljava orgazam" i prije njezina odgovora "Petnaest" Jeunet i njegov vjerni montažer Herve Schneid nanižu kadrove 15 prizora seksanja diljem Pariza.

Za insertiranjem kadrova Jeunet često poseže u filmu, a to su obično kadrovi kad su Amelie i(li) Nino ubačeni u crno-bijele filmove ili filmske scene, npr. on kad kasni i ona zamišlja da ga je "banda pljačkaša možda uzela za taoca". U jednom trenutku Amelie je (odjevena kao) Zorro, maskirani osvetnik. Ona je utjelovljenje (ovog) filma, filmofilka koja petkom ide u kino.

"Volim se okrenuti i gledati im lica u mraku. Zamjećujem detalje koje nitko ne vidi", verbalizira Amelie sve ono što su filmofili mislili, a nisu izrekli dok se na ekranu vrte kadrovi Truffautova "Julesa i Jima". Gledanje je, kao čin, sastavni dio "Amelie" uz maštanje i sanjarenje – filma, lica u kinu, filmičnog svijeta oko sebe. Vremena su teška za filmofilske sanjare kojima korona pokušava oduzeti kino. Zato sanja(j)mo s Amelie.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora

Oceni 5