Vrganji alla Gubec

Njegovo se ime u novije vrijeme ne spominje jer se iz radničke i građanske prešlo u stališku Hrvatsku; mi stariji koji smo o njemu učili od malih nogu znamo skoro sve o njemu, oni mlađi koji ne znaju, a zanima ih neka se posluže Wikipedijom. Gupčeva pobuna protiv feudalaca i plemića, nekad spominjana kao vrlo znamenita, afirmativna i borba protiv nepravde, danas bi bila čisti terorizam.

Osim onih koje znamo, dvije su manje poznate zanimljivosti vezane uz njega i Seljačku bunu. Prva je da se seljaci zapravo nisu pobunili zbog visokih nameta nego zbog prava feudalaca na prvu bračnu noć (od lat. jus primae noctis) što je značilo da je gospodar nametao culagium poznat i pod francuskim nazivom droit du seigneur (gospodarevo pravo), odnosno pravo gospodara nekog imanja na razdjevičenje djevica. Bio je to osnovni uvjet da seljak od gospodara dobije odobrenje za vjenčanje (a trebalo je još i platiti!) te je bila tu još i crkvena vlast koja je također tražila naknadu prije nego što se mladoženji dopusti da ostvari brak s mladom.

Druga je zanimljivost da je Gubec u svojem u svojem pravom imenu imao slog „broz“ što nas podsjeća na još jednog znamenitog Zagorca čije se ime danas ne smije spominjati, i treće: veliki vođa seljaka obožavao je vrganje. U tadašnjoj neimaštini gljive su imale veliku ulogu u seljačkoj prehrani, a u zapisima tadašnjih kroničara pronađen je i jedan vrlo jednostavan, ali izuzetan recept za pripremu vrganja kojima se hranila brojna Gupčeva vojska. Ja sam ga minimalno modificirao:

SASTOJCI (za 2 osobe)

• 1 kg vrganja
• 400 g tjestenine
• 30 g putra
• 1 dl maslinovog ulja
• 5-6 češnjeva bijelog luka
• 1 vezica peršina
• 2 čili papričice
• 1 VŽ brašna
• ½ l pilećeg temeljca
• sol, papar

PRIPREMA

U tavi sam rastopio putar i ulio ulje. Ubacio sam sitno sjeckani češnjak i kad je pustio miris na sve dodao na veće komade narezane gljive. Pirjao sam (ne poklopljeno) sve oko dvadesetak minuta do pola sata na umjerenoj vatri dolijevajući temeljac, već prema potrebi. (Važno je da vrganje ne kuhamo, nego da ih baš pirjamo u vlastitom soku. Kako se sok reducira dodajemo pomalo temeljac.) Za to vrijeme kuhao sam tjesteninu. Pri kraju, posolio sam i popario pa sve zagustio brašnom i ugasio plamen. Nakon pet minuta ubacio sam tjesteninu, promiješao i vruće, ukrašeno krupnije nasjeckanim peršinom i čilijem, servirao na plitke tanjure.

Kao prilog uz Ambrozove vrganje preporučujem običnu zelenu salatu, a za piće neki zagorski glavoboljček, ritoznojček ili gemišt, tek zbog pravog štimunga. Parmezan? Ne, velika je šteta pokvariti fantastičan i jedinstven okus vrganja. Dobar tek!

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad