Selvedin Avdić: Kap veselja (Sandorf, 2018)
Apokalip1

Photo: William Klein

Vrijeme poraza, sažvakanosti i crnila

U svom majstorskom eseju “Kafka - za i protiv” Ginter Anders piše kako je Kafka “realistični basnopisac”. Iz toga Anders, tumačeći Kafkino djelo i život, izvodi zaključak kako pomjerenost Kafkinog svijeta i utisak koji njegova književnost ostavlja, ona gotovo opipljiva praznina i metafizičko prisustvo straha, ishodi iz nemogućnosti ovog pisca da uđe u svijet onakav kako ga većina somnabulanata doživljava. Tačnije, njegovo obitavanje van svijeta i konvulzije u mučnom nastojanju da nekako probije tu opnu izmještenosti, ostavljaju dojam one neuhvatljivosti Kafkinog djela koja se na različite načine (od religijskog registra do proročkih slutnji jevreja srenjoevropskog kruga prednacističke Evrope) i danas tumači i pokušava dokučiti. Tragom te agonije, nastaje književnost koja svijet, zahvaljujući toj distanci i nemogućnosti da stupi u svakodnevicu života, vidi zapravo onakvim kakav on zaista jeste. Anders svoju tezu “radikalizuje” do te mjere da tvrdi da je Kafkin svijet zapravo posve realna slika, koju većina njegovih stanovnika nije u stanju dokučiti, jer im taj svijet kako su ga zamislili i izgradili izgleda posve logično, dok svijet Kafkine književnosti baš zato što je istinska slika tog svijeta, doživljena u bjesomučnoj borbi sa sobom da se nekako stupi u taj krug običnosti, postaje groteskan, alegorijski i nedokučiv.

Vrištanje sivila

Pisac Selvedin Avdić već svojim prvim romanom “Sedam strahova” kao da je negdje u dubini svog stilskog postupka i postavljanja kompozicije pripovijesti krenuo tragom istih ovih Kafkinih pokušaja. Dakle, dati jedan svijet koji će svojom pomjerenošću biti vjerodostojniji i dublji od bilo kakve druge dokumentarističke ili angažovane prozne tlapnje tako uobičajene u recentnim ovdašnjim književnim prilikama. I upravo, to je osnovni sukob ovog romana i njegove recepcije u bh. književnosti. “Sedam strahova” je u jalovosti akademizirane kritike i njenog redovnog previđanja suštine sveden na tipičnu poslijeratnu proznu koja eto lamentira malo nad našom tranzicijskom bijedom i govori o ratnim zločinima. Istina, Avdićev roman sadrži sve navedeno, ali ovaj pisac za razliku od niza drugih mrčitelja hartije koji stvari u svojim romanima postavljaju do gnjavaže anegdotalno i doslovično, u svojoj prozi, konačno neko, gradi jedan svijet koji prije svega nastoji umjetnički dosljedno i pomjereno tretirati svoju temu. Pokazujući time da svaka tema, bez obzira na njen angažovani ili neangažovani okvir, zahtijeva, prije svega, uvjerljivu pripovijest, koja će reći mnogo toga i o mučnosti svakodnevice, ali neće ispuštati iz vida mogućnost da ispriča priču. Književnost, ne znam da li ste znali, jeste upravo pričanje priča. Kako jednom reče Sinan Gudžević, u Sandžaku pisca zovu “lažov”, što će reći da čitalac od autora ne traži da mu ispiše sadržaj televizijskog dnevnika, već da ga uvede u jedan drugačiji prostor, otvori jednu novu perspektivu i da mu jednu laž koja će možda jače zazvoniti u tami bića negoli stotine i hiljade pročitanih novinskih stranica i izvještaja.

Svojim novim romanom “Kap veselja” Avdić tematski okvir i pomjerenu atmosferu svog prethodnog romana sada razvija još uspješnije i suptilnije. Ozračje je poznato, postsocijalistički radnički grad, “kolijevka proletarijata”. Sivilo se oteže i vrišti sa zidova, iz vazduha i kad sunce sija, sipi nekakva bolesna vlaga. Kulisa je neprestano zamagljena, a iza uglova i iz mraka pomaljaju se kreature i aveti. Šef sale hotela “Metalurg”, sveznajući pripovjedač, bibliofil i znalac svih gradskih priča, kroz prozor svog ureda gleda na grad. Već danima grad opsjeda brujanje nepoznatog porijekla. Onog trenutka kada Miran, junak ove priče, nakon godina izbivanja, nestanka nakon rata, stupa ponovo u svoj grad, brujanje iznenada, kako je i došlo, prestaje. I priča može da počne. Avdić “Kap veselja” ispisuje u dva uporedna pripovijedna toka. Jedan je glas sveznajućeg vrckavog pripovjedača iz hotela “Metalurg”, a drugi je Miranova priča o povratku. Kombinujući i naizmjenično smjenjujući te dvije perspektive, Selvedin Avdić majstorski gradi priču koja otkriva snažnu i sivilom zagušenu postapokaliptičnu sliku grada, ali i priču o jednoj pjesmi i nadanju, o ljubavi i demonologiji svakodnevice.

Određujući svoj roman prostorno na dvije ključne lokacije - hotel “Metalurg”, kao slika i prilika opustošenosti i avetne praznine postsocijalizma, i ulaz Miranove zgrade, kao stjecište poluludih ljudi-zombija - autor na mikroplanu ispisuje prozni iskaz koji uvjerljivo, uz neizostavno prisustvo i teret sveprisutnog i nevidljivog zla koje se manifestuje u sjajno izgrađenoj atmosferi romana “Kap veselja” zrcali vrijeme jednog poraza, sažvakanosti i crnila. Ali i možda očajnički pokušaj da se taj grad, takav ruiniran, nekako pojmi i razumije. Da se zaroni u njegov mrak, da se sa njim hrve i povređuje i da se ispita ono slomljeno ljudsko u njemu. Ili kako to kaže sveznajući pripovjedač iz hotela “Metalurg”: “Živjeti posvađan s gradom najbolji je način da se on razumije. Ne treba mu povlađivati, laskati njegovoj okrutnosti, praviti se da ne vidimo opasne mane, treba mu se suprotstaviti, naljutiti ga da se napne do pucanja ne bi li pokazao svoj bijes u punoj snazi i tako otkrio slabosti. Tada treba staloženo kročiti u mrak između pukotina”.

Pandemonijum

Iz tih pukotina i podzemnih tunela, u kojima ljudi iščezavaju, tih adresa koje su, kako jedan pjesnik pjeva, postale mozak, Avdić stvara nekoliko sjajno karakteriziranih likova, koji kao mali pandemonijum marširaju ovim romanom. Počevši od lika Honde, bivšeg bajkera, i stanovnika nastanbe u stablu trulog drveta na rijeci, preko usjedilice Dragice koja je uho cijelog ulaza i Arhitekte, ostarjelog ljubavnika, koji i dalje po navici svakog dana kupuje svoje paklo prezervativa, pa sve do bivšeg kriminalnog istražitelja Lombrosa, koji vidi zvijeri svuda oko sebe i bilježi ih i opisuje u svom Leksikonu zvijeri, i Miranove ljubavi Verene, žene tranzicijskog bogatuna Kralja banana. Kolorit je to likova u svim nijansama bodljikave žice i smoga. Gotovo svi oni, svako u svom rastrojstvu, obilježeni su osjećajem nekakve jezive prisutnosti pokrova straha, koji iz svega izbija, i koji je u Avdićevom romanu izgrađen gotovo sa atmosferom Lynchovih i filmova Andreja Tarkovskog (a ko je gledao “Mulholland Drive” i “Slatkera”, biće mu jasno o čemu se radi). Uopšte, filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju.

Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama.

Konačno, apokalipsa završetka, posljednjih scena ovog romana, taj očajnički bijeg u brda, pokazuju da je “Kap veselja” Selvedina Avdića roman kakvog se ne bi postidjele ni mnogo veće književnosti. Dakako, teško je da će ovaj roman dobro kotirati na pijaci “regionalnih” književnih nagrada, ali koga briga za to. “Za šest minuta grad će progutati zemlja. I mi ćemo sve jasno vidjeti, kao da gledamo u vlastite dlanove.”

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora

Oceni 5