Riječki ljubavni rulet
Hndz 03 S

Photo: Pinterest

Vrlo valovito začeće

1.

– Ja sam začeta u "šestici" – pohvalila se Ivana otpuhujući dim visoko iznad glave.

Ivan se zagledao u njene grudi koje nisu bile prekrivene plahtom. Činilo mu se da iz Ivaninih bradavica još frcaju neke iskrice, ali nije u to bio posve siguran. Nije bio siguran ni da je dobro čuo što je rekla. Sigurno je tek da oni leže u velikom bračnom krevetu njegovih roditelja nakon još jednog nesigurnog seksa.

– Dobro ne baš u "šestici", ali recimo da je tamo sve započelo – nastavi Ivana, prevukavši sada rub plahte preko grudi.

Ivan više nije vidio te magične bradavice, ali je bio sve sigurniji da se opet priča o začeću. Siguran je da ga je izvadio na vrijeme, ali opet s coitusom interuptusom nikad ne možeš biti posve siguran. Kao ni s Ivaninim prebrojavanjem sigurnih dana.

– Misliš da si na rubu kritičnih dana? – uozbiljio se Ivan i pogladio djevojku po kosi.

Ivana je uvijek bila na rubu kritičnih dana, ili je bar tako to doživljavala. Svaki je odnos doživljavala kao riječki rulet, neku inačicu ruskog ruleta u kojoj nitko ne umire, ali bi se netko mogao poroditi.

– Valjda nisam, ali opet bolje da ti nije pobjeglo – uzvrati ona hineći zabrinutost.

Ivan nije bio posve siguran ni u što osim, činilo mu se, u to da njihova dva tijela savršeno pristaju jedno drugom. Kao dvije perfektne puzzle. Sjeo je na krevet s namjerom da ode pod tuš pa, tko zna, možda odigraju još jednu slagalicu.

– Nije, nije – uvjeravao je Ivan partnericu, govoreći da je sve u redu.

Vraćao se uskoro iz tuša ogrnut samo velikim ručnikom boje pistacchia s upitnikom iznad glave i pitanjem na usnama.

– Nego, ono nešto o začeću, malo prije, kada si govorila – zastao je na trenutak.

– Da, palo mi je na pamet.

– Čekaj, šta ti je palo na pamet, spominjala si nekakvu "šesticu".

– Pa da, "šestica". Pomislila sam onako, seks uvijek može završiti onako, znaš već...

– Začećem, znam, o tome često pričamo – nastavi Ivan.

– Ponekad i dva puta u istoj večeri – nasmije se ona.

– I tri – nasmije se sada i Ivan te poljubi djevojku u oko.

– Dakle, mene ne bi bilo da se moji starci nisu našli u "šestici", tako su mi bar rekli kada sam ih jednom pitala.

– U busu?

– Ne u busu "šestici" nego u toj nekoj "šestici", nekom bircu na Korzu.

– A tako – zamisli se Ivan kojeg je počelo kopkati pitanje gdje li je on začet.

I kako. Je li starom špricnulo slučajno ili namjerno. Je li "kraljica majka" navukla starog ili on nju? Pitanja su se Ivanu rojila glavom, ali su morala malo pričekati razrješenje enigme "šestica".

– Polako. To je bio neki klub, što li, ta "šestica"?

– Ne baš. Koliko sam shvatila, to je bila slastičarna s nekim narančastim čupavim stolicama, pila se marelica sa šlagom, moji spominju neke kreme u čaši, rigojanči i uvijek se pritom smiju.

– I kažeš, tamo su se oni pohvatali, u narančastoj slastičarni? Pa gdje je to?

– To ti je bilo negdje pored knjižare Edit na Korzu, ali mislim da se oni nisu tamo pohvatali nego su tamo profurali, to je bila neka ono, romantika, socijalne šprehe, možda neki kiss, a kasnije se dogodilo ono presudno.

– Aha, znači poslije je išla cugica, klopica i realizacija?

– Tako nekako. Ali kažu, da nije bilo "šestice" ne bi bilo ni mene.

– Znači ti si plod kreme u čaši i marelice sa šlagom – prasne Ivan u smijeh, a Ivana mu smjesta zabije jastuk u glavu.

– Budalo.

– Bar si ispala slatka i mekana.

2.

Dva dana kasnije, nakon što su vikend proveli razdvojeni na opće zadovoljstvo, obitelj Furlan našla se na okupu. Ivan se pretvarao da je dan proveo na faksu, dok se njegovi roditelji uopće nisu pretvarali da im je ponedjeljak najgori dan u tjednu. Kao i svakog ponedjeljka jeli su se špageti s umakom od rajčice. Navodno se nekada, u vrijeme prije supermarketa, ponedjeljkom nije moglo kupiti meso pa se u mnogih obitelji ustalio taj jednostavni menu za početak tjedna.

– Kojim dobrom si odlučio s nama večerati?

– Imam neka pitanja.

– Koliko ti treba? Je li ti stotka dovoljna – uhvati se spremno glava obitelji za lisnicu.

– Daj stotku – brzo spremi sin roditeljsku donaciju, ali se ne pomakne sa stolice.

– Ne mogu ti dati više – pogleda ga otac Ferdo.

– Oke je stari, i ne treba mi više.

– Nego?

– Druga je stvar u pitanju.

– Koja sine?

– Kako da kažem, ne znam ni sam, nismo o tome nikada pričali, o seksu mislim.

Mama Ljerka blago porumeni, a Ferdo se spremno uključi u razgovor.

– Mislio sam da ti već znaš sve o tim stvarima.

– Ma znam zapravo, ali sad me jedna stvar muči. Radi se o začeću.

Mama Ljerka posve porumeni, čaša s vinom koje je natočila da smiri nervozu ispala joj je iz ruke i uz očekivani tresak razbije se o pod.

– Začeće kažeš. Da li mi to razgovaramo o unucima? – nije se dao smesti tata Ferdo.

– Ne još. Ili bar ja mislim da još ne razgovaramo o unucima. Zapravo nisam siguran – spetlja se Ivan.

Mama Ljerka ustane od stola pravdajući se da ide po metlu i brzo se skrije iza vrata da čuje hoće li postati baka.

– Ti si još s onom curom, je li? Ona Ivana s Pećina – nastavi Ferdo ne sluteći što zanima njegovog sina jedinca.

– Jesam, ali ne radi se o njoj.

– Auu, znači napumpao si drugu, jastrebe – prokomentira otac, a na rubu usnica pobjegne mu smješak.

Mama Ljerka tu ispusti metlu čija je drška kratko, ali bučno odzvanjala s pločica.

– Ma nisam ja nikoga napumpao, daj se smiri – naljuti se Ivan.

– Onda o čemu pričamo? Pa nije valjda netko napumpao tebe? Tu bogami nema začeća. Bar zasad – podigne glas nervozni otac.

Mama Ljerka otvori ormarić s lijekovima, dohvati kutijicu s onima za smirenje, brzo istisne tabletu Helexa, prepolovi je i popije sa čašom vode.

– Znao sam da se s vama ne može razgovarati – pojada se Ivan i napravi kretnju kao da će ustati od stola.

– A nećeš razbojniče – okrene na šalu stari Furlan i zatraži objašnjenje.

– Pa daj mi da dovršim, dakle. Zanima me, ako se sjećate, gdje sam ja začet, okej?

Mama Ljerka uzme i drugu polovicu tablete.

– Začet si na Điđijevom stolu – odgovori odlučno Ferdo Furlan i kratko se nasmije.

Mama Ljerka se nakratko onesvijesti i padne pored ranije položene metle na kuhinjski pod.

3.

– šta da – napisala je u poruci Ivana iste večeri.

– da, luđak, skoro je staru u grob stjerao – otpiše Ivan.

– je ti stara sad ok?

– ok je digla se, ali ono, šok je bio

– jeote

– i ja tebe r

4.

Điđijev stol, ispostavilo se, bio je komad namještaja s naglašenom socijalnom funkcijom u centru Rijeke početkom osamdesetih godina. Izvorno, bio je to stol od punog drva, težak, masivan, pravi direktorski stol po kojem se moglo jako udarati šakom. Pripadao je nekom socijalističkom moćniku dok mu nije dosadio i dok nije rashodovan pa uz nemale muke bar četvero nosača iznesen iz kancelarije. S vremenom je stol mijenjao vlasnike, sve nižeg ranga, dok u posljednjoj inkarnaciji nije dospio u redakciju Vala na adresu Korzo 2/I, pored bivšeg ureda kasnijeg njujorškog gradonačelnika Fiorela La Guardie, koji je u susjednom ulazu radio od veljače 1904. do 1906. godine kao američki konzularni agent.

Stol koji su bivši korisnici redom proglasili starom kramom, u skromnom sobičku s pogledom na Korzo smjesta je postao središnji komad namještaja. Udahnut mu je novi život, a kao najveći od tri rashodovana stola pripao je službeno glavnom uredniku, a neslužbeno svima ostalima. Jedini telefon, bakelitna "Iskra" bila je upravo na tom stolu.

Stol je ime dobio po jednom od urednika koji ga je uzaludno svojatao jer je u redakciji uvijek bilo daleko više ljudi nego stolova.

5.

Ferdo Furlan, tada dvadesetogodišnjak, ispratio je svog brata Viktora na odsluženje vojnog roka nekoliko godina nakon Titove smrti. Sustav regrutacije JNA bio je nemilosrdan I Viktora Furlana je poslao ravno u makedonski grad Štip, u kasarnu poznatu upravo po krilatici i kratici "šuti, trpi i pati". Na ispraćaju s riječkog kolodvora obećao je bratu da će ga pretplatiti na riječki list Val kako bi u dalekom Štipu imao neki kontakt s rodnim gradom.

Pokucao je na vrata redakcije Vala u kasnim popodnevnim satima. Mala prostorija bila je puna ljudi koji su bučno raspravljali, a u kutu iza oblaka dima za masivnim stolom sjedio je neki mrgud. Kasnije će doznati da je to Điđi.

– Dobar dan, ja bih uplatio jednu pretplatu na Val – započne Ferdo.

– Ne može – odreže Điđi.

– Meni je to za brata u vojsci. Imam novac.

– Ne može, prošlo je radno vrijeme.

– Ali ipak još radite – zamuckujući će Ferdo – tko su svi ovi ljudi?

– Nemam pojma – odreže opet Điđi.

Điđi doista nije znao tko su svi ti ljudi. Neki su ipak bili suradnici, u kutu je bila grupa fotografa amatera koji su od Valovog suradnika pokašavali dobiti fiksir za razvijanje negativa, a desno od vrata su se naguravali kolporteri koji su preuzimali svežnjeve novina i predavali utržak. U suprotnom uglu sjedio je Miško, grafički urednik s nogama na stolu i pivom u ruci.

Ferdo je prepoznao i jednog glumca te nekoliko rockera. Sjetio se svog brata koji s nosom u prašini šuti, trpi i pati u Štipu pa još jednom pregrize jezik i pokuša uplatiti pretplatu.

– Ne može čovječe, pretplata se uplaćuje kat iznad, u blagajnu SSOa, a oni više ne rade – objasni mu urednik Điđi.

– A mogu li ja vama ostaviti novac i podatke pa da vi to sutra riješite – zamoli Ferdo mrguda za masivnim stolom.

– Možda i možeš. A mogu li ja tebe nešto zamoliti?

– Šta?

– Da mi skokneš na Korzo, i u Krašu kupiš litru votke i litru juicea.

Pa dobro, zaključi Ferdo, za brata se vrijedi potruditi, a i mrgud je izašao u susret pa će sutra odnijeti novce u blagajnu. Izvadi 1000 dinara za pretplatu i preda ih uredniku Vala.

– Odlično – uzvrati Điđi, spremi 500 dinara u džep, a 500 vrati neznancu.

– Što s tim – zbuni se Ferdo.

– Pa odi u Kraš i kupi nam votku i sok.

– Ali...

Dva sata i dvadesetak ljudi kasnije još je jednom Điđi izvadio 500 dinara i poslao Ferda u Kraš. Druženje je potrajalo valjda do odlaska posljednjeg gradskog autobusa kada su se posljednji gosti razišli. Ferdu je čak neki šaljivdžija na leđa zalijepio papirić s porukom "ja sam pijani Burduš" s kojom je prešao pola Korza, ali se ovaj nije ljutio. Kako i bi kada je upoznao više zanimljivih ljudi nego cijele prošle godine.

6.

S vremenom će Ferdo napredovati u neformalnoj Valovoj hijerarhiji što je u praksi značilo da ima pravo na kopiju ključa od ulaznih vrata. Vrijednost za Ferda doslovce neprocjenjiva, jer je to značilo mogućnost telefoniranja u svako doba dana i noći. Još važnije, značilo je da povremeno može, ako s Korza ne vidi svjetlo u redakciji, dovesti u dugim zimskim večerima i Ljerku, studenticu književnosti.

Ljerka je, sjeća se Ferdo, blago porumenila kada ju je prvi puta jedne zimske nedjeljne večeri odveo u redakciju.

Kada su se raskopčali i pohvatali na Điđijevom stolu bila je već posve rumena, a kada je razgolićena na razbacanim papirima začula zvuk ključa u vratima – gotovo se onesvijestila.

– Ima nekoga već unutra – čulo se kroz vrata, a zatim se sve smirilo.

Ljerka i Ferdo nastavili su svraćati na Điđijev stol brižljivo poštujući nepisani kućni red da se ne provaljuje ako je već u vratima ključ s unutarnje strane. I da se ne zove u inozemstvo, jer bi to stvaralo prevelike račune redakciji, a i na vrat navuklo određene državne službe.

7.

Ivan se nije mogao načuditi priči koju je čuo, ali je prolazeći Korzom počeo redovito podizati glavu dok prolazi pored "starog Kraša". Pomislio bi na svoje roditelje koji su prije rata ovuda prolazili i držeći se za ruke gledali u prozore na prvom katu u nadi da svjetlo neće gorjeti. I da u ključanici neće biti ključa koji vrišti: Zauzeto!

Pored "starog Kraša" postavljena je ploča koja podsjeća na službovanje Fiorela LaGuardie u toj zgradi, ali da se Ivana pita valjalo bi označiti i bivše prostorije Vala. Bar kao mjesto njegovog začeća.

8.

– Jeote, pa to je bio kupleraj nasred Korza – zaključi Ivana.

– Aha, stari kaže da su ih vlasti svako malo htjeli zatvoriti, jer da je "dosta bilo tog kažina u Valu". Nisu ni znali koliko su u pravu.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo iz zbRIke priča “ZP Vrlo valovito” u izdanju Gradske knjižnice Rijeka (2017). Zbirka priča "ZP Vrlo valovito" pojavljuje se sa zakašnjenjem od tridesetak godina, jer priče tematiziraju Rijeku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Stoga je autor zbirku nazvao “zbRIka” te joj dodao prefiks ZP referirajući se na prvi, također zakašnjeli, album Termita izdan tek 1996. pod imenom LP u vrijeme kada se long play ploče nisu više prešale.

Oceni 5