Album tjedna: Vruća roba Vojka V

 „Grezi“ ulični govor, gangsta „japajakanje“, obilata doza sočnih riječi od kojih se crveni svaki sjemeništarac… „samo“ su ambalaža za odlične tekstove koji izdajničko ocrtavaju stvarnost. Bez izravnih parolaških kopči uz pričanje sugestivnih priča slikovitih poput precizno domišljenog filmskog scenarija s Vojkom V kao sjajnim glumcem sa stotinu različitih lica. I glazba i tekst su do bola originalni, istovremeno i gangsta-prčeviti i autoironični, zamišljeni kao samostalne epizode serijala koji se, kad odsvira zadnja pjesma, zaokružuje u logičnu i dramaturški sjajno osmišljenu cjelinu. Sa mali milijun lucidnih rješenja.

U uvodnoj „Ne može“ to je, recimo, „dijalog“ s drugim glasom (možda i kao alter-egom) koji svojim kratkim upadicama nakon svake lajne, daje posebnu draž i dramaturšku čvrstoću repanju. U „Zovi čovika“ je to sjajno posvajanje makedonskog 7/8 ritmičkog predloška, dok je  „Pasta italiana“ urnebesna „esktenzija“ Huljićevog broja. Istovremeno i hommage „omrznutom Tonču“ i ironična (u slučaju Huljićevog gostovanja i autoironična) tema realizirana kao sjajna kolaboracija i s Krešom Bengalkom. Uz vraški duhovitu završnicu u kojoj je Tonči odsvirao i solo na svom „huljofon“ moogu.    

„Rođendan“ je jedan od vrhunaca albuma snimljen u kolaboraciji s Krešom Bengalkom, Vukom Orebom i Antoniom Makinjom pa je i svojevrsni „who is who“ splitske rap scene. Slojeviti tekst – uz odličnu glazbenu podlogu - u donjem sloju razotkriva malograđanski rođendanski „hype“ i forisranje statusne simbolike. „Ceca u Parizu“ je skockana kao   bezgrješan spoj „agresivnog“ gangsta narativa i prateće glazbe sa završnim miksom Cecine „Fatalne ljubavi”. „Cilit beng“ (mi) je još jedan vrhunac albuma: vraški duhovita „storija“ o „odrastanju“ i zaronu u svakodnevne (obiteljske) rutine što je posebno naglašeno „sudarom“ s gangsta-poetikom i dramatičnom glazbom. Sasvim sigurno ono repretirajuće „bang bang“ daje toj (auto)ironičnoj temi dodatni začin.  „Popaj“ se maestralno poigrava s brojnim klišejima pa i electro-popom u uvodu dok je povezivanje komičnog lika iz svijeta stripova s oporim gangsta „kurčenjem“, još jedan dokaz Vojkove umješnosti spajanja „nespojivog“.

A onda (još jedan) mega-svjetski (kazao bi Rambo) broj: „Kako to“. Neobičan „laganini“ uvod i rasna (pop) melodija u kojoj se vokalni umetak „kako to?“ vješto koristi kao repetirajući „loop“ imaju  sjajan tekst o „hrvatskom stanju uma“ lišenog i mrve sumnje u vlastitu nesposobnost, lijenost i neobrazovanost uz „zaključak“ koji veli „jel moguće da… netko me sabotira, i protiv mene lobira/ Neko me sabotira; možda je Vlada, možda su Srbi, možda masoni…“.   

Nastavak koji slijedi nije ništa slabiji… Sa ponovo autoroničnom „Machare“ (s odličnim „fake“ uvodom Stipe Srdele) i sjajnom gotovo ambijentalnom glazbom, „Marjanom“ s dramatičnim vokalom i „sudbinskim“ narativom koji je u zgodnoj opreci s „banalnom“ temom, „Dump Around“ koja bi – obdarena „bljakavim“ umetcima i jazzy natruhama - mogla imati i podnaslov „Diareja blues“ ili manifestnim „Hip hopom“. Zaključna „Bach“ – koja je odgovorna i za bachovski barokni image Vojka V na ovitku albuma – sjajna je na klasiku naslonjena tema. I – sa svojom himničkom atmosferom – idealna završnica sjajnog albuma.