Rock otkriće
Wet Leg band

Photo: Frances Beach

Wet Leg: Na krilima megahita

Kroz godine su, treba reći, veličali stvarno svakakve sastave, no u posljednje se vrijeme njihov ‘lov na talente’ pokazao prilično uspješnim pa su, primjerice, do vrlo zadovoljavajućih i sasvim zasluženih pozicija dobacili nedavni nam gosti IDLES i Fontaines D.C. Tom nizu kritičarskih i medijskih miljenika, točnije miljenica, prošle su se godine priključile i dvije djevojke s Isle Of Wighta, nadjenuvši si ime Wet Leg i naizgled niotkuda izbacivši megahit „Chaise Longue“.

Upravo taj, stvarno neodoljivi spoj power popa, bubbleguma i onih britpop skupina kod kojih su inteligentni, za citiranje kao stvoreni ‘one-lineri’ bili važni skoro kao sama glazba, prije nekoliko je mjeseci dobio svoj produžetak u obliku eponimnog prvijenca grupe, što istovremeno predstavlja i dobru i lošu vijest.

Rhian Teasdale i Hester Chambers su baš svaku pjesmu na albumu obogatile nekom u sekundi prepoznatljivom temom ili riffom na gitari i do vrha nafilale ironijom i pogledom na ljubavne veze i odrastanje koji slušatelja vraća kojih četvrt stoljeća unatrag, sve do tada još mladih Jarvisa Cockera, Damona Albarna ili Justine Frischmann iz Elastice.

U „Wet Dream“ Teasdale je tako hipsteru koji je poziva da kod njega pogledaju „Buffalo 66“ Vincenta Galla ubila svaku nadu riječima ‘what makes you think you’re good enough/to think about me when you’re touching yourself’, dok se u pomaknutom toku svijesti nazvanom „Oh No“ većinom nepovezanim premda znakovitim stihovima sasvim približila Florence Shaw iz Dry Cleaning, zakucavši niz snažnih i vrlo aktualnih parola poput ‘you’re so woke/diet coke’ ili ‘on my phone/all alone in the zone’.

Završna i tekstualno puno mračnija „Too Late Now“ počinje kao još jedna ‘odjeb je lansiran’ pjesma (‘if I thought that you were cool/we would have hung up more in school’) prije nego što se pretvori u pravi napad panike u kojem je od najcrnjih misli (‘I’m gonna drive my car into the sea’) sklonište potražila u pjenušavoj kupki (‘I just need a bubble bath to set me on a higher path’). Nišan znaju uperiti i prema sebi samima, pri čemu se od izgubljenosti izazvane ulaskom u ozbiljnije godine dosta učinkovito štite humorom (‘mummy, daddy, look at me/I went to school and I got a degree’). Općenito, stihovi Wet Lega djeluju poput scenarija jednog od onih inteligentnih sitcoma u kojima nema unaprijed nasnimljenog smijeha i u kojima ćete ponekad morati malo promisliti kako bi shvatili foru.

„Too Late Now“, donekle i „I Don’t Wanna Go Out“, pokazale su kako su itekako sposobne uhvatiti se u koštac i s nekim kompleksnijim emocijama i temama, zbog čega je dodatna šteta što album u glazbenom smislu nije ni približno toliko interesantan, usprkos sličnostima s još nekim važnim indie imenima posljednjih desetljeća kao što su Bikini Kill, The Breeders, Franz Ferdinand i Arctic Monkeys. Glavni problem je što im većina stvari zvuči previše slično, da ne kažemo poput kopiranja boljih trenutaka kao što su „Chaise Longue“, „Wet Dream“ i „Being in Love“. Samim time ovaj materijal puno bolje funkcionira ako ga se sluša pjesmu po pjesmu jer u cjelini postaje malo monoton i svakako predvidiv.

U konačnici, bit će jako zanimljivo pratiti što će se dalje događati s Rhian i Hester, odnosno hoće li i na idućim izdanjima zakucati hit poput „Chaise Longue“ i hoće li uopće nastaviti istim glazbenim putem ili će svoje gitarističke ‘hookove’ zamijeniti nečim potpuno drugačijim.

Trenutno se sve te opcije čine podjednako izglednima.

Ocjena: 7/10

*Prenosimo s portala Ravno do dna

Oceni 5