Za domaćice spremne

Skoro već cijelo stoljeće, još od davne 1923., Sjedinjene Američke Države razdire jedna strašna politička kontroverza, prijedlog amandmana njihovom Ustavu koji je toliko sumanuto radikalan –  da ni do dana današnjeg nije usvojen. Ako ne znate o čemu govorim, onima slabijeg srca bih preporučio da prestanu čitati istog trena: čak i ako bi uspjeli izbjeći infarkt, spoznaja o tome do koliko mračnih dubina može sezati najkrvoločniji mogući anarhistički aktivizam bi vas mogla odvesti ravno u ralje ludila, jer riječ je o nečemu toliko izopačenom da se čak i najekstremniji članovi Radničke fronte rijetko odvaže reći to naglas i na svojim najkonspirativnijim sastancima. Smatrajte se upozorenima!

A sada, za one najhrabrije među vama... slijedi ključna rečenica iz tog dijaboličnog dokumenta. Duboko udahnite, jako duboko, pa pročitajte ako se samo usudite:

"Sjedinjene Države, kao ni bilo koja od tih država, neće uskratiti jednakost prava po zakonu na osnovu spola."

I to je doslovno to. Bez zajebancije! Jednakost žena i muškaraca pred zakonom, to je sva jebena mudrost tog "radikalnog" amandmana koji – ni više od stoljeća i pol (!) nakon pojave prvih američkih organizacija sufražetkinja – nikako da se uvrsti u Ustav Sjedinjenih Američkih Država.

S tim da je u ne tako davnoj prošlosti čak i malo falilo da dođe do usvajanja Equal Rights Amendmenta ilitiga skraćeno ERA. Naime, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća još se i činilo da je postignut široki društveni konsenzus oko potrebe za amandmanom te se očekivalo da će ga ratificirati dvije trećine država, koliko je bilo potrebno da stupi na snagu… A onda je krenuo nacionalni pohod konzervativne aktivistice Phyllis Schlafly koji će promijeniti sve.

Ili tako bar glasi uvriježeno povijesno tumačenje, s kojim se neće nužno složiti sve akterice tog doba. Pa tako jedna od glavnih oponentica Schlafly, slavna feministkinja Gloria Steinem, danas tvrdi: "Zapravo, ja ne vjerujem da je ona promijenila ičiji glas. Nitko nema dokaza da je promijenila iti jedan glas. Osiguravajuća društva su se protivila amandmanu o jednakim pravima jer da su morali početi izrađivati različite tablice po spolovima, to bi ih koštalo milijune i milijune dolara. Schlafly je samo dovedena u zadnji tren kako bi izgledalo da su žene protiv jednakih prava, dok je ta prava u stvarnosti podržavala ogromna većina žena." I usto dodaje kako Mrs. America, netom prikazana miniserija o sukobima Phyllis Schlafly i feminističkih aktivistica sedamdesetih oko ERA-e – "i nije baš neka vrhunska serija".

Ha, ovisi kako se uzme, ali s tom ocjenom bih se možda i... mogao donekle složiti? Mislim, nemojte me krivo razumjeti, nije meni Mrs. America uopće loša serija: dosta mi je dobra, u nekim momentima čak i vrhunska... Ali nije bez svojih manjkavosti.

Među koje, međutim, ne ubrajam prikaz same Phyllis Schlafly. Kužim zašto nekima nije najbolje sjelo što nas serija navodi da u nekim trenucima čak i suosjećamo s jednom od rodonačelnica najgorih suvremenih kulturalnih ratova (kod nas ponajviše manifestiranih u ujdurmama oko definicije braka i Istanbulske konvencije)... Ali, realno: koja je alternativa? Kako jedna dramska serija uopće može išta valjati – a da ne humanizira svoju glavnu junakinju, barem u nekoj mjeri?

E pa, reći ću vam: alternativa je The Loudest Voice, prošlogodišnje TV-nedjelo o Rogeru Ailesu, pokojnom poglavaru Fox Newsa. Shvatljiv je bio poriv autora te serije da uskrate gledateljima i trunku simpatije za čovjeka koji je bio ne samo arhitekt najvećeg zla današnjeg američkog medijskog krajolika, nego i serijski seksualni zlostavljač, ali... Prikazujući Ailesa kao apsolutno antipatičnog i u ama baš svemu odvratnog monstruma, The Loudest Voice je bježao od jednog od najbitnijih pitanja: kako to da je bio tako uspješan monstrum? Što se ipak ne može postati bez određenog šarma i društvenih vještina, a koji su potpuno izostali u izvedbi Russella Crowea po mesarski suptilnom scenariju.

Uglavnom... Da, Phyllis Schlafly je bila bezočna manipulatorica – ali je bila i vješta organizatorica koja je praktički ni iz čega stvorila cijeli jedan nacionalni pokret, što god mislili o njemu (a osobno, nadam se da je to jasno, mislim samo najgore). Da, bila je besramni bullshit artist i lagala kad joj je god to odgovaralo – ali je bila i svjesna neizmjernog značaja pribranosti i nonšalantnosti u političkoj debati i znala je kako uzburkati emocije svojih protivnica, izbaciti ih ravnoteže tako da one budu te koje će u očima dobrog dijela javnosti izgledati "nerazumno" (u seriji je, između ostalog, pokrivena i notorna debata s Betty Friedan u kojoj je ova izgubila živce i viknula joj da bi je najradije "spalila na lomači"). Da, Phyllis Schlafly je tvrdila da feminizam žene čini "nesretnima" i da bi trebale "graditi život koji će im pružiti radost braka i djece" – ali je svejedno izgradila za sebe karijeru koja ju je redovito odvodila na putovanja uzduž kontinenta, daleko od obiteljskog doma.

Serija je uspješna u  prikazu Phyllis Schlafly kao negativne povijesne figure koja je unazadila borbu za ženska prava, ali i kompleksne osobe te po mnogočemu umješne i sposobne žene... Samo što Mrs. America nije serija samo o Phyllis Schlafly – nego je ujedno i serija o Gloriji Steinem. I o Betty Friedan. I Belli Abzug i Shirley Chisholm i Brendi Feigen i Jill Ruckelshaus… I još k tome pokriva sve njihove ključne bitke za ratifikaciju ERA-e kroz cijelo jedno desetljeće, a da je pritom serija od samo – devet epizoda.

Mrs. America svakako jest jako zanimljiva serija i štošta čovjek nauči o jednom bitnom periodu američke i feminističke povijesti i ima, mora se reći, fantastičnu glumačku postavu (Cate Blanchett! Sarah Paulson! Melanie Lynskey! Rose Byrne! Tracey Ullman! Character actress Margo Martindale!)... Ali je i serija koji si je možda ipak uzela malo preveliki zalogaj: uvijek se trudi zagrebati ispod površine, da, ali se naprosto rasprostire po toliko ogromnom terenu da rijetko kad stigne zagrebati onoliko duboko koliko bih to volio.

Bi li bilo bolje da je sve skupa prošireno na više epizoda, ako ne i sezona? Možda. No Chernobyl je, recimo, imao još i manje epizoda, pa je svejedno našao sretniji balans između ambiciozne širine narativnog fokusa i intimnih karakternih portreta. Lik koji je tamo glumila Emily Watson načelno jest bio najslabija karika, klišejizirani arhetip znanstvenice koji kao da je ispao iz američkih filmova katastrofe i kao takav stršao u plejadi neusporedivo životnijih, tako nam prepoznatljivo slavenskih likova kakve inače nikada ne viđamo u američkim filmovima i serijama – ali je zato bila jako pametna odluka autora da ona i samo ona utjelovi sve one desetke znanstvenika koji su u stvarnosti spriječili nuklearnu havariju... 

E sad, probajte zamisliti kako bi Chernobyl izgledao da je kroz približno isti broj epizoda umjesto nje imao nekoliko tih znanstvenika i svakome od njih posvetio po jednu epizodu, povrh minutaže koju već imaju i Legasov i Šerbina i Dijatlov i svi ostali – i to bi otprilike bila Ahilova peta Mrs. Americe. Koja zna ubosti upečatljive potrete, kao recimo onaj Betty Friedan kao pripadnice "stare garde" koja se ne uklapa baš najbolje u novu feminističku škvadru, ali ni ne zna baš što da radi s Glorijom Steinem, koja uglavnom proleluja kroz sve skupa kao samozatajna ikona. Serija zna katkad reći puno s malim minijaturama, poput one s Margaret Sloan-Hunter, jedinom crnačkom novinarkom feminističkog magazina Ms., čija stidljiva sugestija da bi njihova redakcija možda, moooožda mogla patiti od tokenizma biva dočekana na nož od strane bjelačkog ostatka kolegija... A opet, zna uzeti i tako zanimljivu i rijetko opjevanu figuru kao što je Shirley Chisholm – prva crnačka zastupnica u američkom kongresu – i oslikati je tek u najšturijim crtama, što je prava šteta.

Ima Mrs. America nekoliko odličnih epizoda – uključujući i onu zaključnu, koja dočarava svu sumornu težinu trijumfa Schlafly a da pritom pruži taman onoliko tračka nade u pravednije sutra koliko je potrebno da ti ne dođe baš ubiti se od muke – ali mi je i, eto, pomalo žao svih tih rukavaca koje je serija u svom narativnom sprintu ostavila za sobom, neistražene ili nedovoljno istražene. Dobra je ovo #YesAllWomen serija, ali bi bila ipak bolja da nije toliko #YesAllEVERYTHING.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt.hr