Film "Malcolm i Marie" (2021)
Malcolm 01 S

Photo: IMDb

Za dramu je potrebno dvoje ili film u doba korone

Nakon što smo prošle godine više-manje cijeli svoj život preselile na Internet, mogle smo početi strahovati da nas čeka nešto još gore – velika praznina u produkciji koja će nas progutati jednako brzo kao što smo mi progutale sve moguće dostupne sadržaje. No, umjetnici/ce su i tome doskočilie. Neke produkcije su mogle financijski podnijeti stalna testiranja ekipe, dok su druge prilagodile uvjete snimanja i/li scenarija. Od Sama Levinsona, redatelja Euforije, tako je stigao tzv. „pandemijski“ uradak, film Malcolm i Marie, koji neki smatraju prvim holivudskim dugometražnim filmom koji je nastao tijekom pandemije Covida-19. Film je u ograničenoj distribuciji bio od 29. siječnja ove godine, a od 5. veljače dostupan je na Netflixu.

Jedini akteri Levinsonove priče su, kako možemo i po naslovu zaključiti, Malcolm (John David Washington) i Marie (Zendaya); dakle, epidemiološke mjere su zadovoljene. Pratimo ih u noći nakon dolaska s premijere Malcolmovog filma. Noć trijumfa ubrzo se pretvara u cjelovečernju ljubavnu polemiku dvoje partnera, ali i dvoje umjetnika u izoliranoj kući okruženoj brdašcima i šumom.

Budući da se radnja odvija u jednoj noći, o odnosu protagonista najviše doznajemo iz njihovih razgovora i rasprava. Te dvije perspektive su neprestano suprotstavljene i nužno nepouzdane. Biografski fragmenti koje doznajemo postaju krhotine pomoću kojih možemo sastavljati mozaik po vlastitom nahođenju. Razgovori se ne tiču isključivo njihovog ljubavnog odnosa, već zadiru u mnoge druge teme, poput rasizma, filmske industrije, političnosti, uloge umjetnika/ice u društvu… Unatoč tome što smo gotovo dva sata u suženom prostoru s tek dvoje glumaca/glumice, dobrovoljna filmska samoizolacija ne bi trebala mnogo naštetiti gledateljstvu. Krotki, smireni razgovori se neprestano smjenjuju s glasnim prepirkama i odraslim tantrumima, a izvrsno ih prati i nadopunjuje raznolika glazba od jazz klasika do Outkasta (Labrinth). Numere su pokatkad i u službi replike, poput scene kada Malcolm i Marie sjede na terasi, a Marie pjevuši uz Get Rid of Him od Dionne Warwick.

Povod prvoj prepirci je činjenica da se Malcolm nije zahvalio Marie u svom govoru. U raspravi koja slijedi Marie preispituje Malcolmovo viđenje njezine uloge u njihovom odnosu, ali i u njegovom stvaralaštvu. Naime, Malcolmov film je o mladoj ovisnici Imani u kojoj Marie jasno prepoznaje vlastiti odraz. Marie na neki način osjeća da joj je uskraćena mogućnost kazivanja vlastite priče, što postaje povod drugog sukoba kada mu prizna da je ona htjela tumačiti lik Imani. Marie poput Ariel postaje dio drugog svijeta, gdje ostaje bez glasa – njezina životna priča postaje Malcolmov film u kojem je njezin doprinos posve zataškan. Malcolm pokušava obraniti svoju poziciju autora pa objašnjava da je Imani satkana od različitih trenutaka, anegdota i ljudi.

Levinson pokušava problematizirati odnos autora i muze, ali početak kratkog sinopsisa (a i sam naslov filma) jednostavno bode u oči – Filmaš i njegova djevojka… Iako je pojavljivanje dvoje aktera vrlo ujednačeno, kao uostalom i njihove replike, imala sam osjećaj da dobivam više informacija o Marie, da uspostavljam odnos s likom koji je u sinopsisu sveden na „nečiju djevojku“, dakle krajnje marginaliziran. Uz nju sam dok skida umjetne trepavice ili dok joj se suza slijeva prema uhu.

Marie se tijekom filma doslovno i emocionalno razodijeva. S Marijinim razotkrivanjem ukorak ide i razmotavanje slojeva njezina odnosa s Malcolmom – od euforičnosti i prijetvornosti utjelovljenih u njezinoj šljokičastoj haljini do ranjivosti i potpune ogoljenosti u kadi. U nekoliko navrata kada Malcolm napusti scenu, ostajemo nasamo s Marie u krupnom kadru gdje se najednom sve neizgovoreno slijeva u izraz lica. Te tihe scene možda su i najupečatljivija stvar filma i svakako sneak peek onoga što možemo očekivati od izvrsne Zendaye u daljnjoj budućnosti.

Posebnoj atmosferičnosti filma pridonosi i crno-bijela tehnika zahvaljujući kojoj izvedba Zendaye i Washingtona dolazi do potpunog izražaja. Doduše, u ponekim scenama izljeva bijesa Washington je neuvjerljiv (poput one kada se bori sam sa sobom). Crno-bijela uz jazz asocira na klasični Hollywood, dok tematski asocira na Baumbachovu Marriage Story (2019.) i The Squid and the Whale (2005.), gdje se također problematizira intimni odnos između dvoje umjetnika. Kadrovi kada vidimo samo noge u najlonkama neodoljivo podsjećaju na gđu. Robinson iz Diplomca (1967). Ipak, povremene izlete u seksualiziranje Marie, Levinson u apologetskom tonu ‘rješava’ kada, ironično, Marie spočitava Malcolmu golišavu scenu Imani u njegovom filmu: „Marie, ako sad uključim kameru je li te seksualiziram ili ovo naprosto imaš na sebi u petak navečer?“

Film spretno, uz poneka pokliznuća, predočava kompleksnost odnosa isprepletenog privatnim i javnim, osobnim i umjetničkim. Za tako cjelovit uradak zasluge svakako pripadaju provjerenoj i uigranoj ekipi iz Euforije (Zendaya, režija i scenarij: Sam Levinson, glazba: Labrinth, direktor fotografije: Marcell Rév i montažer: Julio C. Perez IV). Uz sve njegove mane, isplati se pogledati film.

*Tekst prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5