Za solidarnost i razbor

Stajala sam nasred dnevne sobe i kroz prozor gledala kako se njiše magnolija, kako se ljuljaju zlatni konjići obješeni na prozor, kako se ljulja jelka, slušala kako vani zavijaju i laju psi, kako susjeda viče u panici.

Imala sam dojam da sam na brodu ili splavi, na uzburkanom moru. Kao da je tramontana. I ja ne mogu ništa. Baš ništa. Onako kako mi se čini da ne mogu pomoći izbezumljenim očima iznad maski. Jer: oduvijek mi se činilo da se sve može riješiti zagrljajem i iz blizine šaputanim riječima utjehe koja veli: tu sam, nisi sam. Sve je lakše kad nisi sam... Čak i kad dođu stvari koje nam pokažu i koliko smo krhki i koliko slabo odlučujemo o najbitnijim prelamanjima. Ne odlučujemo, naime, ni o vlastitu rođenju, ni o smrti…

Zato mi se žalosno čini kako ćemo se i dugo i tegobno oporavljati od svega ovoga. I od bolesti i od ove zemlje koja se počela ponašati kao more udarano tramontanom, još duže od činjenice što smo na najgori mogući način spoznali kakvima smo okruženi, kakvi žive među nama...

S grozom smo čitali i slušali komentare onih koji ismijavaju mrtve od Covida-19, koji se rugaju maskama, koji u svojoj glupoj samoživosti ne vide dalje od vlastita užitka.

Ljudi koji danas pomažu Petrinji, Glini i Sisku melem su za dušu, no grč u želucu stvaraju oni koji i večeras, koji cijeli dan danas “slave” neku svoju novu godinu. Petardama. Kao da svi nismo danas oko podneva prešli granicu pucanja. Kao maloumni koji valjda misle, samouvjereno smatraju da će se prelaskom preko konvencijom utvrđene granice jedne godine i prelaskom u drugu pojaviti nekakav deus ex machina koji će nam sam po sebi udijeliti boljitak, radost i uspjeh. U Petrinji i Glini danas je poginulo osmoro ljudi, no neki i dalje misle na sebe. Samo na sebe. Na svoje praskave običaje, na svoj kaos...

Trebat će nam vremena da se oporavimo od svega, prvenstveno od spoznaje da doista postojimo “mi i oni” koji nemaju zapravo nikakve veze s politikom i njezinim podjelama, nego isključivo s dušom i duhom, solidarnošću i razborom. Postoje oni koji su svjesni da “nijedan čovjek nije otok sam po sebi, nego je svako od nas dio cjeline” i oni drugi...

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji grad