Lik i djelo Amfilohija Radovića (2)
amfilohije

Photo: Medija Centar

Za srpstvo mu je bilo lasno učiniti i najstrašnije smrtne grjehove

Okamenjena slika Crne Gore

Dogmatski agitatori i ideolozi – ljudi jedne knjige – ne razumiju da se u istoriji ništa ne završava končano. Čak i kad uistinu nestane neki narod, država ili civilizacijija nema zadnjeg i nepobitnog mišljenja o njihovom trajanju i nestanku. Svaka nova epoha, na osnovu iskustva prethodnika i kritičkog promišljanja, ponešto od usvojenih kanona će reinterpretirati, odbaciti ili dodati. U Amfilohijevoj, pak,  uobrazilji Crna Gora se okamenila, kao neki monument ili etnološki park čija je sudbina i svrha samo da čuva sjećanja na “srpstvo” i nekakve metafizičke “srpske istine”. On je bio nezainteresovan da akceptira mnogostrukost i protivrječnost istorijskog procesa, pogotovo u onim segmentima koji su suprostavljeni njegovoj nacionalnoj ideologiji i pogledima na svijet. Amfilohije je  Crnu Goru istraživao samo na anegdotalnom nivou, a  gotove kanone nekritički preuzimao je od srpskih ideologa s početka 20. vijeka, čiji je zadatak bio da afirmišu i reinterpretiraju samo one vrijednosti i simboličke topose Crne Gore koje  korespondiraju s integralnim srpstvom.

S izvjesne vremenske distance biće još vidljivija temeljna zabluda  ovog Moračanina – moračko pleme dalo je  Amfilohija, ali i Sekulu Drljevoća i Milana Rakočevića, najradikalnije crnogorske nacionaliste – da Crnogorci, odnosno njihovi predšasnici Dukljani i Zećani, ništa drugo nijesu mislili i radili kroz svoje hiljadugodišnje trajanje nego su samo težili da postanu integralni dio srpske nacije i civilizacije. U toj somnabulnoj naraciji preci Crnogoraca bili su Srbi –  koji su mislili samo srpski –  i prije nego što su  Srbija i srpstvo nominalno i politički stvoreni! Najvažniji zadatak ove  koncepcije koju su postavili Nikolaj Velimirović, Branislav Petronijević, Aleksandar Belić, Jovan Skerlić, Jovan Cvijić, Jovan Erdeljanović, i drugi srpski ideolozi  početkom 20. vijeka bio je da cetinjske mitropolite, posebno Njegoša – ostale Petroviće, pa i Petra Prvog, srpska propaganda toga vremena   je potcjenjivala ili smatrala separatistima  –   prikažu kao prirodni i neodvojivi dio srpske duhovnosti, istorijske i političke tradicije, istovremeno minorizujući vjekovima izgrađivanu crnogorsku posebnost.

Za Badnji dan 1992. pored Badnjaka je uz srpskog mitropolita  stajao Željko Ražnatović Arkan, komandant tzv. srpske garde, ne bi li zastrašio Crnogorce koji su se protivili Amfilohijevom skrnavljenju crnogorskih religijskih i nacionalnih tradicija

Ipak, odasvud je lakše rascrnogorčavati Petroviće nego iz Cetinjskog manastira. Da ovaj posao nije nikome ugodan, pa ni tvrdokornom Amfilohiju, govori i to, da prema priznanju njegovih poznanika  u vrijeme  dvadesetsedmogodišnjeg službovanja u tom sjedištu  duhovne vlasti – dva vijeka i svjetovne – nije nijednom zaredom prekonačio više od tri-četiri noći. Ono što je lakše provjerljivo, a jednako pokazuje koliko je Amfilohiju Radoviću neugodno u manastiru, i na samom Cetinju, govori činjenica da je za  vrijeme svog stolovanja  samo dva ili tri puta izašao iz manastira, prošetao ulicama grada čiji je nominalno stanovnik. Njegovi predšasnici, mitropoliti crkve čiji su poglavari vjekovima birani na Opštecrnogorskom zboru, svojevrsnom narodnom parlamentu, u vrijeme svog stolovanja u manastiru koji je sagradio Gospodar Ivan Crnojević, bili su najviđeniji građani prijestonice, uključeni u sve bitne sfere svakodnevnog života, a današnji vladika Amfilohije Radović neuporedivo je  manje prisutan u gradskom životu Cetinja nego što su to bili Vener fon Vebenau i Pircio Biroli, okupacioni guverneri u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Možemo samo slutiti što Amfilohije osjeća dok vrši službu božju pored ćivota Svetog Petra Cetinjskog, koji je cijeli svoj “velji vijek” – kako je sȃm nazivao svoju dugovječnost –  posvetio očuvanju i unapređivanju crnogorske države. Možda je  Amfilohije, iz knjiga i dokumenata koji su mu bili dostupni otkad je postao glava toga manastira,  doista bio osupnut  čudesnom moralnom snagom, ličnom hrabrošću i izuzetnim intelektom tog grandioznog prvosvještenika za kojega su savremenici, izvanjci i stranci s kojim je pregovarao, govorili da više liči na srednjevjekovnog kneza nego na kaluđera. Ipak, njegovo javno iskazivanje poštovanja i  zasluga Svetog Petra Cetinjskog nije potpuno iskreno, jer kolikogod je možda   spoznao vrline Petra Prvog,  ne može ga osobiti na isti način kao vladiku Nikolaja ili oca Justina,  jer taj starac – kao i njegov sinovac vladika Rade –  tvrdoglavo su i bez uzmaka štitili interese one šake naroda koja se bila skupila u podlovećnskom kraju, a tek su onda mislili o   “slavenoserbskim” ili ruskim  interesima

Truli mir i sveti rat

Kleronacionalisti spekuliraju da su svi u Crnoj Gori, pogotovo iz pravoslavnog korpusa, koji se ne smatraju dijelom pansrpske duhovnosti, odnarođeni  uskim separatističkim pogledima ili mračnim komunističkim nasljeđem. To je za njih kao  zloćudna izraslina na divnom tijelu “nebeskog naroda” koji čuva “najdublje pamćenje”! Zato ukoliko nije moguće milom, ubjeđivanjem, podilaženjem, korupcijom, treba svim sredstvima “trijebiti gubu iz torine”, odnosno nacionalne Crnogorce dovesti  na zanematljiv broj tako da više nikad ne bi predstavljali objektivnu opasnost za velikosrpsku ideju. U tom kontekstu su početkom devedesetih godina Šešeljeve i Karadžićeve paravojske, kao i djelovi vojne Kontraobavještajne službe i kriptočeničke Narodne stranke prijetili  istaknutijim akterima antiratnog pokreta, i posebno Cetinju koje je bilo centar otpora velikosrpstvu. Ratoborni Amfilohije nije samo psovao i vrijeđao nacionalne Crnogorce nego je i prizivao naoružane pojedince i paravojne grupe da od Cetinjana tobož čuvaju Cetinjski manastir. Tako su na Petrovdan 1991. godine pristalice Amfilohija Radovića ispred Cetinjskog manastira iz vatrenog oružja ranili dvojicu cetinjskih mladića, a za Badnji dan 1992. pored Badnjaka je uz srpskog mitropolita  stajao Željko Ražnatović Arkan, komandant tzv. srpske garde, ne bi li zastrašio Crnogorce koji su se protivili Amfilohijevom skrnavljenju crnogorskih religijskih i nacionalnih tradicija. Napade i prijetnje iz Cetinjskog manastira Crnogorci su doživjeli teže od svih drugih nasrtaja i poniženja u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića i njegovih podgoričkih marioneta, jer ovo zdanje je uvijek bilo simbol “crnogorske volje i slobode”, i nakon zadnje paljevine  manastira u 18. vijeku, iz njega nije se prijetilo Cetinju i Cetinjanima – ni u vrijeme autrougarske i talijansko-njemačke okupacije –  do Amfilohijevog dolaska na katedru crnogorskih mitropolita.

Ali, detaljnu i objektivnu analizu Amfilohijeve  uloge u Crnoj Gori nije moguće imati bez cjelovite slike o učešću Srpske pravoslavne crkve u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, čija su dejstva prevashodno bila usmjerena prema civilnom stanovništvu.  SPC u ratovima 1991-1999. više je bila agitaciono-propagandni centar nego crkva koja propovijeda milosrđe. Ona je blagosiljala etničko čišćenje, čak i rušenje inovjernih bogomolja, pod izlikom da  se koriste u vojne svrhe! U takvim militantnim porukama prednjačio je – ko bi drugi do – Amfilohije Radović. On u decembru 1992., poslije srušenog Vukovara i uništenog centra Dubrovnika, u vrijeme kada se srpska vojska nalazi na nekoliko kilometara od Zadra, Izjavljuje: “Ovo je trenutak kada po mom osjećanju treba biti negdje na graničnoj crti i reći kao vladika Rade, ‘neka bude što biti ne može, nek ad proždre pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje’ “. Evo kako stimaje Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika, koje je međunarodni Haški tribunal osudio za najteže zločine protiv čovječnosti: “U ovom trenutku našu dušu kao što je naš jezik čuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak, sa Plavšićkom, novom Kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem. Opredijelili su se kao i car Lazar za carstvo nebesko”. Ranije smo spomenuli da je Moračanin i ličnim primjerom sokolio vojnike  na Dubrovačkom ratištu, i navodno se zagonio da podijeli sudbinu s kninskim Srbima uoči hrvatske vojne akcije Oluja, pa se prema prema svjedočenju nekih njegovih kritičara, predomislio kad je vidio da zajedno s narodom bježe i popovi, koji su  nesrećni narod gurnuli u pobunu. Nemamo saznanja da je Amfilohije naredio ili sugerisao nečiju fizičku likvidaciju, poput novokomponovanih “svetomučenika”  popova Mace Vukojičića i  Slobodana Šiljka,  ali da je kuražio i abolirao mnoge zlikovce o tome postoji mnoštvo neuklonjivih tragova, o kojima će se besjediti dok god se bude pominjalo njegovo ime.

Prošli su ratovi, Crna Gora je krenula putem samostalnosti, koja je donešena u mirnom političkom procesu. Amfilohije je, kao i većina njegovih istomišljenika vjerovao da će u neravnopravnim uslovima –  u kojima je indipendistima za pobjedu na referendumu  trebalo  deset posto više glasova nego njihovim protivnicima unionistima – pobijediti, i zato je morao ćutke prihvatiti novu, za njega košmarnu stvarnost: da je postao stanovnik nezavisne Crne Gore. Ali, brzo se oporavio od prvobitnog šoka, i čim su se poražene unionističke stranke malo pribrale, prestruktirirale, i čak povezale sa razočaranim i vlastoljubljivim indipendistima, opet je mitropolit SPC postao ratoborni spiritus agens  kriptočetničke i proruske opozicije. Slabosti vlasti u unutrašnjoj politici, prije svega u izgradnji modernih institucija i dovršetku procesa konstituisanja nacionalne svijesti, te s druge strane, uprkos svemu ubrzano približavanje  Crne Gore  NATO-u uzrokovali su da  aktivnosti Amfilohija i srpske crkve u Crnoj Gori dobiju  intezitet kao u vrijeme  početka ratova u SFRJ. Amfilohije je danas stariji svadeset i pet godina nego početkom devedesetih, ali pošto se pojavila opasnost da se “srpska Sparta” utopi  u  NATO, što je za sprske  nacionaliste  mnogo  traumatičnije od proglašavanja same nezavisnosti,  stari mitropolit je opet stao u prve redove. Panika među Amfilohijevim saveznicima i savjetnicima nije bila bez razloga, jer učlanjenje u Atlanski pakt kvarilo im je planove   za novi referendum o državnom statusu. Velikosrpski nacionalisti i njihovi moskovski pokrovitelji bili su ubijeđeni da će Crnu Goru i formalno vratiti pod svoje okrilje ili je  barem ponovo učiniti satelitom, drugom Republikom Srpskom, koja će spoljnopolitički, bezbjednosno, ideološko-kulturno biti    puka srpsko-ruska kolonija. Ulazak Crne Gore u bezbjednosne NATO strukture, te komplikovane procedure –  čak i ukoliko bi antizapadne stranke prevladale u Crnoj Gori –  izlaska iz ove vojne alijanse koje traju decenijama, izbezumile su kleronacionaliste. Stoga je uoči prijema zemlje u Atlanski pakt pokrenut  novi specijalni rat protiv Crne Gore, čiji je centar bio u Moskvi. Ovoj kampanji  vjerski objekti SPC u Crnoj Gori služili su kao logistički centri, ne samo domaćim protivnicima prozapadne politike nego i stranim agentima i propagandistima. Monasi i svještenstvo SPC ugošćavalo je i javno  podržavalo egzircire i druge rituale kozačkih jedinica koje su zbog propagandnih – da li i vojno-zavjereničkih razloga? – boravile   u našoj zemlji. Amfilohije je bio domaćin ruskog medijskog tajkuna Malofejeva, koji je  avionom srpskom mitropolitu donio “svetu vatru” iz Jerusalima, valjda kao nagovještaj prave vatre koja će obasjati sve slavenofile poslije rušenja “odnarođenog, prozapadnog režima Mila Đukanovića”, na dan izbora 16. oktobar 2016.

Nedostatak političke i intelektualne suptilnosti kompenzuje besprimjernom upornošću i izrazitim propagandističkim talentom da jednako uvjerljivo  predstavlja često kontradiktorne, retrogradne i mračne  ideje

Dosad je nerasvijetljena Amfilohijeva  uloga u pripremanju planova za krvavi puč na dan izbora za državni parlament. I za  savremenike koji nemaju drugih saznanja osim onih koje prenose ovdašnji mediji postoje makar dvije stvari koje upućuju da je Amfilohije bio  u organizaciji zavjere ili barem da je imao saznanje da  teroristi na čelu s Bratislavom Dikićem, umirovljenim generalom srpske žandarmerije, namjeravaju nasilno osvojiti Skupštinu Crne Gore i oružanom pobunom dovesti na vlast lidere Demokratskog fronta. Prvaci Demokratskog fronta javno su izjavili da ih je Amfilohije blagosiljao noć pred izbore 16. oktobra i istu noć je iz Beograda, zajedno sa ljudima u mantijama, stiglo u Ostrog oko hiljadu “vjernika” u dvadeset punih autobusa, iako tih dana nije bilo vjerskih praznika zbog kojih se tradicionalno hodočasti u ovu crnogorsku svetinju. Nakon što je u toku noći između petnaestog i šesnaestog oktobra uhapšen general Dikić, vojni vođa puča, što su šesnaestog ujutro objavili  mediji, i pošto je bilo jasno da više nije moguće ostvariti plan koji su brižljivo pripremali specijalisti s iskustvom iz režiranih pobuna u  Ukrajini, Gruziji, Moldaviji… Amfilohije je –  na molbu ondašnjeg ministra policije Danilovića, bivšeg pobočnika Andrije Mandića, i Milivoja Katnića, hrabrog specijalnog tužioca, koji  u tom trenutku nije znao koliko je terorista još ubačeno u Crnu Goru i kakva su dobili naređenja od svoje komande – apelovao da se sačuva mir u Crnoj Gori. Javni Amfilohijev apel sigurno  je djelovao smirujuće na Mandićeve pristalice, ali se može pretpostaviti da su organizovane domaće i strane naoružane grupe čiji je cilj bio da se u zemlji izazovu neredi, anarhija, zauzimanje Skupštine, javnog servisa i likvidacija Mila Đukanovića, dobile naređenje od njihovog komandnog centra, odmah poslije Dikićevog hapšenja,  da ne preduzimaju planirane akcije. Pretpostavljamo da je s istog mjesta   i liderima Demokratskog fronta poslat signal da odustanu od zamišljenog scenarija, po kojemu su trebali da preduzmu političko vođstvo nakon osvajanja parlamenta, jer je plan već bio kompromitovan i velikim dijelom osujećen.

Specijalni rat protiv Crne Gore nastavlja se poslije  16. oktobra 2016., drugim sredstvima da bi se omalovažili dokazi o pokušaju državnog udara, što je već  jednom u nas viđeno početkom dvadesetog vijeka, u neobično  sličnoj  zavjeri pripremanoj na dan izbora za crnogorski parlament 18. oktobra 1907.  čiji je cilj bio  likvidacija kralja Nikole i napad na cetinjski parlament.  Kao što aktuelni propagandisti iz crnogorskih i srpskih medija i NVO sektora pokušavaju relativizovati i ismijati dokaze o pripremi krvavog prevrata tako su cijelo proteklo stoljeće generacije beogradskih propagandista i režimskih istoričara, u vrijeme karađorđevićevske i titoističke Jugoslavije, neprestano  pisale i govorile da je cijelu priču o bombama i bombašima izmislio cetinjski dvor kako bi Nikolin režim povratio popularnost u narodu. Danas je opozicija  još  drskija u osporavanju dokaza koje su potvrdile i obavještajne agencije Zapadnih zemalja, pa Andrija Mandić zajedno s ostalom srpskom opozicijom, Rankom Krivokapićem i Žarkom Rakčevićem, osuđuje vlast što je u medijima objavila pokušaj oružane pobune  na dan izbora, i tobož uticala na na izlazak birača!?

Nakon neuspjelog puča Amfilohije se stanio u Argenitini. Otišao je  u još jednu misiju odnarođavanja potomaka Crnogoraca koji  se u prvoj polovini 20. stoljeća  doseljavaju u ovu daleku zemlju, da bi zadojio srpstvom i svetosavljem i posljednju crnogorsku enklavu koja još nije bila pod uticajem SPC-a. Poslije povratka iz Južne Amerije, pošto je vidio da crnogorska vlast nema dovoljno hrabrosti i sposobnosti da do kraja istraži ideološku i logističku pozadinu pokušaja prevrata, te pokrene istrage protiv glavnih protagonista  zavjere, mitropolit Radović još više se osokolio, pa je državne čelnike uoči ulaska zemlje u NATO nazvao  izdajnicima Crne Gore!?

Vješti propagandista i politički diletant

Amfilohije Radović je ušao u osamdeseto ljeto života, ali još uvijek je ratoboran i vitalan. Kako je riječ o priprostoj i strasnoj prirodi, koja odlikuje fanatike, on je i danas u svojim besjedama i djelima uporniji i radikalniji od njegovih pobočnika koji su mlađi trideset ili pedeset godina. Nedostatak političke i intelektualne suptilnosti kompenzuje besprimjernom upornošću i izrazitim propagandističkim talentom da  jednako uvjerljivo  predstavlja često kontradiktorne, retrogradne i mračne  ideje. Svaki dogmatizam iza kojega stoji snažna volja, naročito u sredinama koje nijesu prošle proces  građanske emancipacije, imponuje znatnom broju ljudi, pa sȃm Amfilohije   oštro polarizuje crnogorsko društvo: na one koji ga obožavaju i one koji se gnušaju njegovog radikalizma, ratobornosti, antizapadnjaštva, tvrdokornog etnofiletizma koji obogotvoruje srpsku naciju a prema Crnogorcima pokazuje dosad neviđeni prezir i mržnju.

Najbesprizorniji Amfilohijev zločin koji je posebna vrsta kulturocida je postavljanje limenog objekta na vrh Rumije, kako bi se poništio stari kult koji su stotinama godina čuvali pripadnici  pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti iz barskog kraja, iznoseći krst za koji se vjeruje da je pripadao Svetom Vladimiru, dukljanskom knezu

Amfilohije je, kao i njegov politički uzor Nikolaj Velimirović – koji je  bio spiritus agens srpskog fašiste Dimitrija Ljotića – izrazito  netalentovan političar. Kleronacionalisti, crkveni i mirski,  kadgod su mogli odlučivati uvijek su izabrali  najretrogradniju politiku i najgore lidere. Najprije su slavili Slobodana Miloševića, potom su istaknuli Vojislava Koštunicu i na kraju Andriju Mandića. Njihov svjetonazor karakteriše mješavina tvrdokornosti i licemjerja:  neprestano pominju  žrtve prinešene u slavu   nacije a potpuno su ravnodušni na stvarne patnje i stradanja ljudi koji su bili izloženi  pogibelji zbog njihovih politika. Ratni huškači iz Amfilohijeva kruga – svješteničkog i laičkog – nijesu pokazali istinsko saosjećanje sa onim nevoljnicima iz Krajine koji su na traktorima morali pobjeći ispred hrvatske vojske u Srbiju: niko od tih bardova srpstva nije  pozvao nekog nevoljnika u jednu od svojih vikendica ili rezidencijalnih stanova da im makar na trenutak olakšaju sudbinu. Nijedan od njih, koji nose mantije ili kicoške kaputiće i kačkete, premda se prekrste barem tri puta dnevno, nije se posramio, osjetio grižu savjesti, što je svojim zapaljivim riječima doprinio zloj sudbini tog ljudstva koje se poskitalo diljem bivše Jugoslavije i svijeta.

Za Crnu Goru u narednim godinama i decenijama postoje samo dvije opcije. Amfilohijevska, ksenofobična, koja s nepovjerenjem i mržnjom gleda na inovjerne nacije, sekularizam, građansko društvo, umjetničku avangardu i liberalnu  filozofiju. U toj panslavističkoj-kleronacionalističkoj  doktrini, koja je eminentno antizapadna, čak i više nego antiislamska, Crna Gora bi trebala da bude na braniku, na zapadnoj granici pravoslavlja, protiv Zapadnog trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije. Takva Crna Gora nema svoj subjektivitet ni drugu svrhu postojanja osim da bude u funkciji srpstva, panslavizma i pravoslavne religije. Druga mogućnost se otvara članstvom u NATO i okončanjem procesa integracije u Evropsku Uniju. Pristupanje klubu zemalja Zapadne demokratije ne treba idealizovati, jer i one same se ciklično suočavaju s ekonomskim krizama, porastom populizma i ksenofobije, notornom neefikasnošću konsenzualnih nadnacionalnih institucija NATO i EU, ali ipak ovo je najbolji od svih postojećih svjetova. Pogotovo za zemlju koja je u tolikom zaostatku na planu ekonomije, obrazovanja, izgradnje demokratskih institucija. Uostalom Crna Gora, i više od drugih, svojom istorijom može posvjedočiti da su  tlapnje o nekakvim evroazijskim i panslavističkim integracijama i savezima uvijek donosile siromaštvo, ratove, posvemašnju nesigurnost i nazadovanje.

Ali, pristupanje NATO-u i EU neće riješiti  probleme naslijeđene u identitetskim pitanjima. Ekonomski prosperitet i demokratska modernizacija unekoliko relaksiraju  pitanja tradicije, jezika i religije – ne objavljuju se ratovi zbog ovih sporova u EU – ali njihovo prvobitno predpolitičko značenje jednako je važno i aktuelno kao i u zemljama koje zaostaju u ekonomskom i demokratsakom razvoju, o čemu svjedoče separatistički pokreti u Španiji, Velikoj Britaniji, Belgiji… U evropskom kontekstu nacije su još – ne znači da će tako biti  za pedeset ili sto godina –  glavni pokretači građanske emancipacije i političke stabilnosti. Stoga je fascinantno da poveliki dio intelektualnih i političkih prvaka  koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci još ne razumije, da  malobrojna nacija – na posljednjem popisu stanovništva bilo je 278.000 Crnogoraca – nema osnovne pretpostavke za dovršetak svog modernog konstituisanja – i njen elementarni opstanak je upitan –  bez rješavanja crkvenog pitanja, to jest  bez vraćanja autokefalnosti CPC-u, bez obzira što je nezavisna Crna Gora  postala i dio NATO. Jer, Atlanski savez će čuvati spoljne crnogorske granice, ali bez održive većinske crnogorske nacije, ne može biti građanske, to jest politički stabilne Crne Gore. Bez Crnogoraca kao većinske nacije,  ne samo predstavnici Srba nego i ostale nacionalne zajednice, u nekom trenutku  prikloniće se svojim takozvanim maticama, zemljama s kojima dijele etničko, jezičko ili religijsko jedinstvo. Dosadašnja podrška manjinskih nacionalnih zajednica državnoj nezavisnosti je sui generis, pogotovo na Balkanu, i ona je za svaku pohvalu, ali nije zauvijek oročena: ništa na ovom svijetu nije vječito, i u kriznim situacijama – ovo najbolje potvrđuje sudbina Crne Gore na početku dvadesetog vijeka – ukoliko ne postoji većinska saglasnost i svijest o posebnim vrijednostima, kao  i zajednički planovi za budućnost, sudbina zemlje se prepušta u ruke drugih, koji na nju po svom već uslovnom refleksu  gledaju kao na plijen.

Ergo, svjedoci smo neshvatljive crnogorske  ambivalencije: s jedne strane dogodio se proces državnog osamostaljenja i pristupanja postaje članica NATO-u, a u isto vrijeme   Amfilohije Radović je sprovodio neviđeni asimilacioni kulturocid. Njegovo graditeljsko djelo, obnova i gradnja nekoliko stotina manastira i crkava, u srpsko-vizantinskoj graditeljskoj tradiciji potpuno zapostavljajući autohtonu arhitektoniku zetsko-primorskog stila, grubo preuređivanje i devastiranje starih crkava i manastira imaju za cilj – i u tome je vjerni sljedbenik komunističkih agitpropovaca – da preoblikuje kulturni i duhovni identitet i sjećanje novih generacija Crnogoraca. Postoje ozbiljne studije o Amfilohijevoj devastaciji crnogorskog kulturno-istorijskog blaga, između ostalih i manastira Ostrog, sa konacima koji odudaraju od arhitektonike samog manastira i ukupnog ambijenta ovoga dijela Crne Gore. Ipak, najbesprizorniji Amfilohijev zločin koji je posebna vrsta kulturocida je postavljanje limenog objekta na vrh Rumije, kako bi se poništio stari kult koji su stotinama godina čuvali pripadnici  pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti iz barskog kraja, iznoseći krst za koji se vjeruje da je pripadao Svetom Vladimiru, dukljanskom knezu.

Bahati i ksenofobični srpski kleronacionalizam uslovio je da se sedamdeset posto Srba, milom ili silom, iseli iz Hrvatske, i da danas na Kosovu jedna minorna skupina srpskog naroda  živi u neprijateljskim enklavama, pored svojih srednjevjekovnih manastira. Ovo su teške traume ukupne srpske nacije, pogotovo  nacionalista: ali njihova najbolnija rana, ipak nije Knin ni Kosovo nego porazi u Crnoj Gori

Već je rečeno da  Amfilohija više privlače političke rasprave nego skrušene molitve u monaškim ćelijama, iako  za laičke poslove –  osim za  mešetarenja crkvenim zemljištem i donacijama –   nije pokazivao posebnu političku visprenost. Crkveni poslovi, ipak, više su mu odmogli nego što su ga pripremili da se bolje snalazi u dnevnoj politici.  Ljudi koji veći dio života provedu unutar klera, tajnih društava,  političkih policija, imaju svoje zavjereničke svjetove, u kojima je sve predodređeno i kauzalno povezano s nekom transedentalnom ili zakrabuljenom moći, koja daje privid da se ništa slučajno ne događa. A u svijetu dnevne politike koja je hibrid improvizacija, slučajnosti, intuitivnog djelovanja, popovi kolikogod su amoralni i prizemni, bez viših iluzija o poslanju čovjekovom, slabo se snalaze u stranačkim nadgornjavanjima, “dilovima” i međusobnim “namještanjima”, jer su limitirani nedostatkom svjetovnog iskustva, te manjkanjem lakoće kretanja i sklapanja savezništava sa onim krugovima neformalne moći – prije svih medija i krupnog kapitala –  koja iz drugog plana utiču na kreiranje odnosa snaga i javnog mnjenja. S druge strane, političari i kad su sujevjerni ili religiozni na neki način zaziru od popova:  imaju distancu prema ljudima u mantijama, čini se intuitivno ili instiktivno. U Amfilohijevu nesigurnost u neplaniranim situacijama, kad treba donijeti momentalne odluke, lično sam se uvjerio u Ostroškom manastiru 1999. On je sazvao skup srpskih i crnogorskih intelektualaca o nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori, naravno s propagandističkom namjerom da pokaže  superiornost velikosrpskih stavova i svoj politički autoritet a ne da stvarno  doprinese većem razumijevanju i traženju sporazuma između protagoništa koji zastupaju dvije sukobljene državotvorne ideje. Indipendistički intelektualci su odbili mitropolitovu ponudu – iz principijelnih razloga ili kompleksa niže vrijednosti – a kad sam se ja sȃm nenajavljeno pojavio u trpezariji konaka manastira Donjeg Ostroga mitropolit se zbunio i u odvojenu prostoriju na konsultacije pozvao Matiju Bećkovića i Veselina Đuretića.*

Svijet se ipak mijenja. Nabolje, na momente i nagore. Stari Grci su prateći putanju sunca došli do zaključka da ono što se zove napretkom nije uzlazna linija, već kružno, neiscrpno kretanje. Danas smo svjedoci ateizacije razvijenih demokratskih zemalja i klerikalizacije bivšeg komunističkog svijeta. Neke od tih tendencija  biće dugoročne druge  vremenski ograničenije, zavisno od istinske demokratizacije društva. Stanja destrukcije, masovnog ludila kakav je bio u Njemačkoj tridesetih godina dvadesetog vijeka ili današnja islamistička pomama u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka, ipak, nijesu dugotrajne, ali upozoravaju koliko je zatomljen i nepredvidljiv čovjekov nagon za samouništenjem. I u Crnoj Gori, u kratkoročnom smislu,  neizvjesan je smjer političkog kretanja, jer retrogradne snage, izvana potpomognute i vođene, još su moćne sa realnim izgledima da iskoriste greške vlasti, i  izvjesno vrijeme  u koaliciji sa bivšim indipendistima koji su se sukobili s Đukanovićem ponovo dobiju priliku da inaugurišu spoljnopolitički panslavizam i antizapadni kulturni model. U svakom slučaju, Srpska pravoslavna crkva će i u predvidljivoj budućnosti biti glavni nosilac antizapadne politike. Ali, hoće li poslije Amfilohijeve smrti  SPC u Crnoj Gori  biti ista? I hoće li crkva, recimo, u narednih trideset godina – i u ostalim zemljama s pravoslavnom većinom –  imati istu ulogu kakvu je imala u proteklih trideset? Je li otanjio onaj destruktivni naboj koji je planuo devedesetih godina, i da li izvjesni nagovještaji normalizacije, to jest zamora od radikalnih lidera i uspaljene retorije, svjedoče da se  ona vatra koja je zapretana u tamnim prostorima balkanske duše  polako gasi? Ovo prije svega zavisi od stabilnosti EU koja će presudno determinisati ekonomski i demokratski razvitak perifernih zemalja, jer dogmatizam svoju šansu traži u krizama, previranjima, ratovima, ali kada se društvene prilike normalizuju  totalitarne ideologije postaju porozne, jer  se bezrezervno vežu za jednog vođu, i ne prepoznaju nove društvene tendencije, pa se stoga  utapaju  u frakcijske borbe, atomizuju i gube političku relevantnost.

Crna Gora i SPC poslije Amfilohija

Bahati i ksenofobični srpski kleronacionalizam uslovio je da se sedamdeset posto Srba, milom ili silom, iseli iz Hrvatske, i da danas na Kosovu jedna minorna skupina srpskog naroda  živi u neprijateljskim enklavama, pored svojih srednjevjekovnih manastira. Ovo su teške traume ukupne srpske nacije, pogotovo  nacionalista: ali njihova najbolnija rana, ipak nije Knin ni Kosovo nego porazi u Crnoj Gori. U temelju svake velikosrpske ideje je prisajedinjena Crna Gora, ne samo zbog savremenih geopolitičkih nego i istorijskih i kulturnih razloga, jer od pada Srbije, sredinom 15. do početka 19. stoljeća ova zemlja je bila samo jedana od brojnih Osmanskih pašaluka. Zavičajne emocije i velikosrpska mitomanija dodatno su podstakle Amfilohija da sve svoje umne i tjelesne moći upregne u uništenje Crne Gore, da se prihvati zadatka koji   do kraja i zauvijek nijesu uspjeli oposliti  Nemanja,   Bušatlije,  Napoleon,  Omer paša Latas, crno-žuta monarhija, Karađorđevići, Pircio Biroli,  Slobodan Milošević. U dvadesetom vijeku, barem je dva puta, poslije Podgoričke skupštine 1918. i nakon tzv. Antibirokratske revolucije 1989. izgledalo da je istorijska misija Crne Gore završena, a onda se ponovo obnovila, sa nevelikim snagama u neobičnom spletu istorijskih okolnosti. Amfilohije je gord i tvrdokoran čovjek, koji nikad javno nije priznao ni jednu  svoju veliku zabludu i pogrešnu procjenu. Čak ni tako kardinalnu omašku kada je podržao Mila Đukanovića u njegovom sukobu sa Momirom Bulatovićem. Mitropolit je vjerovao da Đukanovića može iskoristiti za rušenje Miloševića –  koji nije bio ispunio želje kleronacionalista –  i da će poslije obavljenoga posla ondašnjeg crnogorskog premijera ponovo vratiti u velikosrpsko kolo. Ali, pokazalo se da je lukavi Čevljanin vizantinsku školu naučio  bolje od Amfilohija, i kad je ojačao nezaustavljivo je krenuo u proces osamostaljivanja Crne Gore. Stoga je  pad Đukanovića s vlasti, uz rušenje Njegoševa mauzoleja i ponovno vraćanje Crne Gore u državnu zajednicu sa Srbijom  najveća  mitropolitova  želja. Možda će Amfilohije doživjeti da Đukanovićeva stranka postane opoziciona, ali, ipak, biće mu to Pirova pobjeda. Jer, nemoguće je stvari vratiti u vrijeme kad je stigao na Cetinje 1990. Nema više savezne Skupštine, savezne Vlade, KOS-a, Tanjuga, itd. Poslije ulaska u NATO i referendum o ponovnom ujedinjenju sa Srbijom nije realan barem nekoliko desetina godina, a svaka intervencija na Njegoševom mauzoleju bio bi međunarodni skandal par excellence. No, Amfilohijev glavni problem nije Milo Đukanović, i “odnarođeni separatisti kojima je država samo lukrativna igračka”: on se neprestano hrva sa duhovima  moćnijim od njega. Kolikogod ih  svako malo priziva i lažno se predstavlja  kao njihov  nasljednik, veliki Petrovići Njegoši  su mu najveća noćna mora.

Poslije  svih Radovićevih besprimjernih verbalnih vratolomija, neviđenog repertoara kletvi, psovki, manipulacija i litanija u kojima se pozivao na Boga, svetosavlje, Petroviće Njegoše, a na koncu i na bratstvo-jedinstvo (!) i komunističku socijalnu pravdu, ne bi li nekako doakao “separatistima”, kad ostane sȃm u svom Vladičanskom domu na Cetinju, vjerujemo da mu zebe oko srca da je većinu onoga što je radio  bila zaludna muka. Jer, istorijska istina, katkad, koliko god je sabijaš, izvitoperuješ, ignorišeš, čak i zabranjuješ pod prijetnjom krivičnog progona, izbije odjednom i iznenada, kao rijeka ponornica: jedan broj ljudi  željan je istine, kolikogod ih strašiili njenim demonima. Više od sto godina jedna moćna i nemilosrdna mašinerija sve je učinila da zatrpa i dovijeka sahrani  istorijske činjenice koje su govorile o crnogorskoj samobitnosti, i dobar dio  “skrivene istorije”  ponovno je otključan, predstavljen našim savremenicima, premda još nije postala kanon, dio zvaničnih rituala, školskih programa, televizijskih serijala, itd.

Srpski kleronacionalisti će imati veliku prazninu poslije Amfilohijeve smrti: u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni teško da će se pojaviti neki jerarh koji će s toliko strasti, upornosti i sugestivnosti propagirati svoju vjeru, crkvu i ideologiju.  Vladika hercegovački Georgije, u svom vicmaherskom i kvaziaforističkom stilu jednom je izjavio: “ Amfilohije je devedeset devet posto Srbin i sto posto Crnogorac”. I zaista, mentalitetski gledano nema nijednog velikosrbina s toliko tipično montanjarskih odlika kao što je to Risto Ćirov Radović, iz Morače. Njegova grubost, drskost, epska patetičnost, retorički talenat i neposustala upornost učinili su ga nesumnjivim prvakom velikosrpskog i kriptočetničkog miljea u Crnoj Gori. Pogotovo je njegov autoritet unutar crkve neupitan: on je  pater familias među svještenstvom i monaštvom, iako je ponekad prestrog i nepravedan. Radovićeva drskost i bistrina koje je posisao s majčinim mlijekom, stečeno obrazovanje i  iskustvo, kao  i nesklonost pretjeranom luksuzu i seksualnim izopačenostima poput njegovih kolega iz Sinoda SPC, vladika Kačavende, Filareta ili Pahomija,  učinili su da ga popovi i monasi, koji su po svom mentalitetu pohlepni na novac i vlast, bespogovorno slušaju.

Amfilohijevi nasljednici imaće još jedan problem koji nadilazi svaku pojedinačnu sudbinu.To je istina o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja  je nedvosmislena, s toliko moćnih argumenata, istorijskih izvora prvog reda iz najvažnijih centara pravoslavnog svijeta, prevashodno Carigrada i Petrograda, da će vremenom sva dosadašnja histerija i halabuka kojom se svako propitivanje istorijskih falsifikata smatralo svetogrđem izgubiti prvobitnu brutalnost – čiji je cilj da kod kritičkih umova izazove strah i malodušnost –  kao što je to bio slučaj sa drugim istorijskim činjenicama iz “skrivene istorije” vezane za aneksiju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Vladimir Jovanović, nabolji poznavalac istorije Crnogorske pravoslavne crkve, s mnogo argumenata  tvrdi da je lakše dokazati istorijsku samostalnost crnogorske crkve nego same države koja je od velikih sila priznata na Berlinskom kongresu 1878. Dinamika kontroverznog istorijskog procesa, čija je logika uhvatljiva samo istančanom i znavenom umu, sugeriše da će se među crkvenim ljudima – kao što se to desilo u političkom životu – pojaviti neki talentovani i ambiciozni mladi klirik koji će sebe vidjeti kao obnovitelja velikog djela Petrovića Njegoša, i suprostaviti se poništavanju crnogorske duhovne tradicije, slično kako je to u državotvornoj sferi učinio  Milo Đukanović.

Srpska crkva će se vremenom mijenjati, pa se poslije Amfilohijevog odlaska može očekivati da će Sinod SPC na Cetinje poslati nekog mlađeg ljeporečivog jereja, poput narečenog Grigorija ili Porfirija, mitropolita zagrebačkog

No, za stvarni duhovno-kulturni preporod neće biti dovoljna samo državna suverenost i odlazak Amfilohija Radovića sa javne scene. Nove generacije moraće u izgradnji crnogorskog identiteta, prevashodno kroz borbu za crkvena i jezička prava, pristupiti sa istom strašću i upornošću kojom su se njihovi preci oružjem borili za državnu slobodu. Danas su neprijatelji Crne Gore mnogo borbeniji i posvećeniji svojim idealima od onih koji brane svoja nacionalna i građanska prava.   Dok je kulturtregerima, predvodnicima institucija čiji je prevashodni zadatak da na popularan  način afirmišu crnogorske nacionalne vrijednosti teško da, recimo, u Plužinama, Žabljaku, Šavniku, Andrijevici, Pljevljima, Plavu, Rožajama… osnuju lokalne ogranke svojih institucija,  strpljivo i uporno šire crnogorske vrijednosti, ne pokreću se  dalje od Podgorice, Cetinja i Danilovgrada, a osamdesetogodišnji Amfilohije  obija po argetinskim pampasima kako bi asimilovao  jedinu enklavu Crnogoraca do koje Srpska pravoslavna crkva još nije bila dospjela. Da pararafraziramo Kamija, male osporavane nacije rađaju se u sukobu ideja, u krvi duha, to jest  sukob dvije  nacionalne državotvorne ideje uvijek, u svakom vremenu i prostoru,  predstavljaju borbu jedne doktrine protiv druge doktrine, strast protiv strasti, moć protiv moći, znanje protiv znanja. Nacionalizam malobrojnih grupacija koji ne posjeduje primjereni zanos i upornost, i pritom nema dovoljno kreativnu i intelektualno kompetentnu elitu ne može se nadati ostvarenju svojih ciljeva. Crnogorski nacionalizam je otvoren i racionalan, ali mu fali emocionalna dubina i postojanost koju su imali njihovi preci. Velikosrpski nacionalizam je iracionalan i emotivno slojevit, ali je ksenofobičan sa elementima rasizma. Koji će od ova dva principa nadvladati u budućnosti zavisiće od toga da li će se u narednim generacijama roditi hrabriji, inteligentniji i kreativniji zastupnici nacionalne i državorvorne emancipacije Crne Gore.

Nove nužde rađu nove sile. Politički i kulturni protagonisti u sagledivoj budućnosti  moraće naći adekvatne odgovore i za druge probleme, na primjer,  pitanja novih migracija,  s Istoka ali i sa Zapada. Crna Gora ima blagu klimu i atraktivnu prirodu, dio je Mediterana, pa će s razvojem infrastrukture i boljom prometnom povezanošću biti atraktivna za boravak i život i ljudima iz Srednje i Sjeverne Evrope. S druge strane, velikosrpski nacionalizam, kao i albanski i hrvatski, prilagođavaće se novim geopolitičkim okolnostima, i nije nemoguće očekivati  strateško srpsko-albansko partnerstvo poslije razgraničenja na sjeveru Kosova i jugu Srbije: na osnovu novih realnosti mogu redefinisati sfere uticaja, posebno kada su u pitanju Crna Gora i Makedonija. U tim budućim zamešeteljstvima treba svakako računati i na suparništvo  Zapada i Rusije. Zato  za Crnu Goru, koja je balkanska i mediteranska zemlja, politički, ekonomski i kulturno, najbolje je da se veže za jadransku politiku. Ovaj civilizacijski krug biće prosperitetniji od svog evroazijskog zaleđa, barem u narednih sto godina.

Oko crkvenog pitanja i dalje će se voditi najžučnije raspave, jer  SPC će uvijek biti neuralgična tačka velikosrpstva, posebno u Crnoj Gori, gdje pitanje organizacije pravoslavne crkve ne zadire samo u duhovnu i političku sferu nego i ekonomsku. Cetinjski manastir, Ostrog, Manastir Morača, i još nekoliko stotina crkava i manastira koji su izgrađeni u vrijeme Crnojevića i Petrovića Njegoš,  imaju ne samo neprocjenjivu vrijednost kulturno-istorijsku vrijednost nego i značajne ekonomske potencijale. Stotine hiljada turista i hodočasnika ostavljaju veliki novac koji prihoduje Beogradska patrijaršija. Sadašnja situacija neodrživa je na duži rok: kohabitacija svjetovne i duhovne vlasti nije prirodna, i ne postoji  u zemljama sa pravoslavnom većinom. Naročito je neprirodna i nepoznata situacija  da je crkva  glavni eksponent hegemonizma druge države. Ali, i srpska crkva će se vremenom mijenjati, pa se poslije Amfilohijevog odlaska može očekivati da će Sinod SPC na Cetinje poslati nekog mlađeg ljeporečivog jereja, poput narečenog Grigorija ili Porfirija, mitropolita zagrebačkog. Ovakvi velikodostojnici izazivaće manje nesnošljivosti među Crnogorcima koji su nacionalno neutemeljeni, ali, s druge strane, neće imati Radovićev autoritet među klerom i laicima srpske provinijencije. Ovi jerarsi će  biti na velikim iskušenjima da zadovolje uvijek nezasite popove,  da pronađu optimalnu politiku koja će zadovoljiti srpsku patrijaršiju, velikospske aktiviste u Crnoj Gori, i da istovremeno nađu modus vivendi s vlastima u Podgorici, i osujete narastajući pokret za vraćanje autokefalnosti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Sȃm Amfilohije Radović, kao svaki starac koji je još pri  pameti, svodi račune ovozemaljske. Vjerovatno je gord na svoje graditeljsko djelo, na veliki put koji je prošao od siromašnog seljačeta iz Bara Radovića u Donjoj Morači do  svjetskih gradova i poznanstava sa mnogim učenim glavama i velikašima, ali s ovoga svijeta otići će sa gorčinom, što se uprkos njegovom silnom trudu, uprkos tome što se tjelesno nije štedio i što mu je za srpstvo bilo lasno učiniti i najstrašnije smrtne grjehove, nije ostvario njegov glavni naum. Nije Crnu Goru pripojio Srbiji: naprotiv, mnogo je udaljenija je od Oplenca i Beograda nego što je bila kad je slavodobitno stupio na mitropolitsku stolicu u Cetinjskom manastiru.

Ljudi kao Amfilohije Radović nikoga ne ostavljaju ravnodušnim,  o fanaticima njegovog soja svako ima određeno mišljenje. Njegova raspućinovska figura još dugo će izazivati sporove među Crnogorcima. Proporcionalno od toga koliko se bude smanjivao broj njegovih sljedbenika i sazrijevalo svetopetrovsko-njegoševsko poimanje svijeta moći ćemo suditi i o perspektivama i napretku Crne Gore.

*Čim sam se pojavio na vratima manastirske trpezarije nastala je konsternacija među okupljenima. Očigledno nijesu bili pripremili scenario za razgovor sa spornicima, “separatistima”. Amfilohije je mahinalno pogledao Veselina Đuretića, i njih dvojica s Matijom Bećkovićem izašli su na konsultacije izvan trpezarije. U neku odaju na spratu konaka Donjeg Manastira. Poslije desetak minuta ponovo su sjeli na svoja mjesta u čelo dugačkog stola. Amfilohije je imao uvodnu riječ, ali pošto sam se javio odmah poslije njega i tražio da se izjasne o tome priznaju li crnogorsku naciju – što je bio moj jedini uslov da učestvujem u diskusiji –  on se malo zbunio i opet tražio pomoć od Đuretića. Ja sam ubrzo napustio skup, ali  u tom kratkom i jedinom susretu s Amfilohijem Radovićem vidio sam da je on nesiguran u pitanjima koja su izvan domena usko crkvenih pitanja. I zato se ne treba čuditi što su mu najbliži savjetnici mračne i bizarne ličnosti iz kruga klera i laičkog svijeta.

U Podgorici 26. jul 2017.

*Završni esej iz knjige "Što da se radi"

Oceni 5