Homoerotika kao politički stav
Aafann 06 S

Photo: silverliquiddivine

Zadnja sekvenca i potom mrak

HODAM PORED PARKIRANIH AUTOMOBILA, SUMRAK

se spušta na grad. Iz jednoga se čuje bučna glazba i vide se dvije

sjene. Ona duge kose, saginje se k njemu,

nespretno okrenem glavu, sa sjećanjem na

slične trenutke nježnosti. Potom slabi krik.

Znatiželjno se okrenem, vidim ruku, udari je jednom,

dvaput, a ona se uopće ne izmiče, ne izlazi.

Zbunjeno nastavim dalje, kao u strahu,

da vidim sebe. Kako je teško riješiti se te

kretnje. Malen si se sklanjao pred prijetećom rukom,

velik si prijetio njom. Sramim se, tisuću puta, i

taj prizor u autu, koji mi je izgledao poput izgubljene

romanse, bio je tek zaboravljeno nasilje. Koga da

osudim za takvu školu? Kako se nisam znao oduprijeti.

Kod kuće liježem kraj tebe, kao da se želim iskupiti 

zbog nečega. Savio si se u klupko i ništa ne znaš.

Uši su u oprezu podignute, otvaraš oči i gledaš me.     

Gladim te po glavi, tiho ti pjevam, kao djetetu,

uspavanku, grad je bučan, pun parkiranih

automobila, samo spavaj, samo spavaj.

 

NEĆEŠ VJEROVATI, KAŽEŠ MI, U MOJIM SNOVIMA

pretvorio si se u zgodnoga mladića, koji prodaje odjeću

na muškom odjelu robne kuće. Svako malo

pogleda se u zrcalo, a kupci željno pogledavaju

u njega. Isprobavaju hlače, pulovere, ponovno

se vraćaju i postavljaju neobična pitanja. Prijatelji

dolaze pozdraviti, cura ga čeka nakon posla, kako

bi otišli u obližnji kafić na piće. Smiješi

se i očito nema nikakvih briga. Kada se

napije, dopušta da ga netko dira, a njegova cura     

odvlači ga dalje. A jednom, kažeš mi, odvukao

sam ga u kabinu, gledajući u njegove plave

oči. A onda? upitam te. Ništa Došao sam kući,

a ti si složio posuđe, pospremio rublje, bavio

se nekim papirima i nisam mogao

svoje snove podijeliti s tobom. Potom ustaneš od

stola i odlaziš. Uvijek odlaziš, kada dođemo do početka

razgovora. Stvarno, možda bi bilo bolje kada bi prodavao

odjeću, svijet bi bio tako jednostavan, a ti bi opet

sanjao o meni, o tome da sam bio netko drugi.

 

ULOVILA ME. UPRAVO KOD PJESME JAMESA SCHUYLERA.

Ta u pjesmi nema ničeg naročitoga. Trgnem se. Čekam avion

za Švedsku, a ona sjedne. Osjećam da je nešto kopka.

Niti minuta ne prođe pa me upita, što čitam. Doista ne

oklijeva. Okrenem knjigu, da joj ubode u oči naglašen istaknut

naslov, gej poezija. Što bi drugo. Ooooo, razvuče.     

Prekinem usklik i postavim još nekoliko bezveznih

pitanja. Da, Amerikanka je i ide se vjenčati, baš ovaj

vikend. Okrenem oči prema knjizi. Ionako sam gledao

mimo nje. Još malo pričeka, kako ne bi bilo previše očito,

potom ustane i ode dalje. Ljut sam, na sebe. Jer

sam osjetio tu nelagodu u sebi. Desetljećima je

se ne mogu riješiti. Najradije bih knjizi otrgnuo korice.

I zašto te riječi: ulovila. Razvikani autor gej

književnosti, a sada opet dijete, skriveno ispod pokrivača

baterijom osvjetljava crteže u priči za mlade.

Dečki, koji se bez majice igraju na plaži. Glavni junak

mi se osobito sviđao, njegovo vitko napeto tijelo.

Bila je budalasta ta moja napetost, udaranje srca, jer        

tko bi mogao shvatiti kako ne gledam cure, već

dečke. Teško se toga osloboditi, rumenjenja, drhtanja.

Zatvorim knjigu i uđem u toalet. Dok tako stojim

pred pisoarom, s malim u ruci, opet me ošine. Gledam

u mrak pred sobom i ne usudim se pogledati ni lijevo ni desno.

Osjetim tipove na obje strane, slušam mlazove, skoro

uvijek pogledavaju jedni druge. Uspoređuju. A ja, tvrd,

skamenjen, da me neće uloviti. Kakav teret

su mi naprtili! Dečki si ga pokazuju – a ja sam isključen

iz te igre. Jer mislim ozbiljno? Jer čitam gej

književnost? Već odavno su znali i nisu me pozvali

k svojim igrama, kada su kog sasvim svukli. 

Također im je sada nekako neugodno. I meni zbog

njih. Zato što najmanje čitam u javnosti,

tim se najmanje družim s ljudima. Kao da mi je  

neugodno, što postojim.

 

NOĆI SU DUGE I NE DONOSE SNA. LEŽIM U MRAKU,

osluškujem svaki šum, kada se začuju koraci,

postajem živčan, hoće li za njima uslijediti škripanje ključanice.

Potom se mrak smiri, nižu se slike, i opet novi

šumovi. Tako ide čitavu noć, kratki prizori strasnih

snova, da osjetim svoju kožu, svoje tijelo, koje te čeka.

Onda, usred noći, koraci se nezadrživo približavaju,

srce ubrzano lupa, kvaka se okreće. Vidim,

kako se pijano teturaš, kao da ne znaš, kamo si    

došao. Svlačiš se i liježeš pokraj mene. Tada se živci

oslobode, odjednom, kada ti glavu položim na

prsa, sve se okonča. A ti zamumljaš: Ta zašto si

uopće još sa mnom? Ionako nemaš ništa od mene! Šutim.

Hoćeš odgovor i nešto pijano moljakaš. Stišćem se

k tebi i isto tako ne mogu zaspati. Noć je                     

duga. Počinje putovanje. Na samom rubu si ti, tijekom

sna mi izmičeš, ja pak klizim za tobom, iza mene je pas,   

koji se privija k meni, tako da je polovica postelje potpuno

prazna. Tako putujemo i nitko ništa ne razumije.

 

DJED JE BIO PRVI, KOJI JE USTANOVIO, DA NISAM VRIJEDAN

življenja. Sa svojim drečanjem išao sam mu tako

na živce, da me zatvorio u svinjac. Možda bi

me svinje pogazile, potpuno malenoga, da me nisu             

oslobodili. Drugi put su me spašavali, kada sam se

prevrnuo u potok, glavu zabio u blato i

nisam imao zraka. Za noge su me povukli

van. Treći put mi je, opet onaj djed, s vrha kuće,

gdje je popravljao brajdu, valjda nesretnim slučajem, ispustio

na glavu oštar kolac, jer sam se znatiželjno naginjao

kroz prozor. Samo sam sišao u sobu i

stojeći gledao, kako mi krv curi iz glave. Ništa

nisam osjetio. Lokva na parketu bila je sve

veća, dok netko nije slučajno ušao u sobu.

Pritom se sjećanje zamagljuje, ostaje još samo to, da

sam liječniku tvrdio kako sam se glavom

zaletio u zid. Morao sam umrijeti. Barem triput,

ako ne i višeput. Potom su me ubijali polako, godinu      

za godinom, dok se nisam navikao, otupjelo sam

čekao da im jednom već uspije. Ti si se trudio

još najviše. Gušio si me, otimao zrak, lomio

si mi kosti, ispirao mozak. Više od tisuću puta

smo se seksali i svaki put si pazio hoću li,

hoću li prijeći granicu i više me neće biti natrag.

Nitko me više nije spašavao. A to je bilo tako

naporno. Još više si me ubijao, kada si se pokraj

mene ševio s drugima, uzdisao i vrištao i

nikada ti nije bilo dosta. Kao da si me gurnuo

u svinjac. Najviše si me ubio, kada si mi u

naručju donio pregaženoga psa, polako, kao u                  

filmu, kao zadnja sekvenca i potom mrak.

 

SAMO DVA BLIJEŠTEĆA OKA U MRAKU I VEĆ ME

nezadrživo vuče, hitam, kao da mi se žuri.

Rukama istražujem tijelo, po koži i ispod struka,

ustima usisavam njegove mesnate usne, koje

me posve ispunjavaju. Pa ipak, Christopher street

ili Metelkova, nekamo se izgubi, tako da se na

tren stapam sa znojnim tijelima i zaletim se                

u njega, kada miluje ruku nekog ljigavca. Kaže,                   

prijatelj je u nevolji. Eh, zajeban crnac,                     

Slovenac, Francuz, Bosanac, odjebi, zadrži svoja

jaja za sebe! Ili pak, kada on šeta pokraj s

drugim, kao da nije ništa, ili kao da sam ništa,

teško bi rekao, da je još svjestan. Dani             

prolaze i godine i previše riječi, koje su

bez značenja. Čitam, da je u gradskoj kući neki

političar upucao drugoga. Oba su sada mrtva.

Luda priča se nastavlja i donosi gole fotke

lijepoga ubojice, razvijena tijela, koji je redovito

zalazio u barove, lovio po zahodima,                         

vjerojatno se poput tebe po čitav sat izgubio u

valjda prekobrojnoj gomili plesača. Dobro,

da sam sačuvao hladnokrvnost i nisam te ubio. Što bi

sve spremili u časopise i možda bi se povećala

prodaja mojih knjiga. U njima sam te ubijao

polagano, komadić po komadić, i ostale, nebrojene

žrtve serijskoga ubojice u meni.

*Sa slovenačkog preveo Romeo Mihaljević

Objavljeno u magazinu Agon broj 15

Oceni 5