Svijet na mom dlanu: Tiahuanako (Bolivija)
Tiuu 02 S

Photo: album.es

Kapija sunca, najveća tajna Južne Amerike

Mnoge maštarije iz djetinjstva ostvario sam u životu: istraživao sam Amazoniju, boravio na Tibetu, putovao Andama, upoznao Kraljevstvo od Sabe, plovio jezerom Titikaka (Titicaca), obilazio otoke Galapagosa, čuvao mir na Sinaju, živio među divljim plemenima Papue Nove Gvineje, putovao karavanskim Putem svile, osjetio strahove Krakataua, boravio na najusamljenijem otoku na svijetu Rapa Nui, penjao se na svetu planinu Ararat..., ali još od gimnazijskih dana maštam o tajanstvenoj Kapiji sunca u Tihuanaku (Tiwanaku) u Boliviji i njenim okamenjenim anđelima. Šta predstavljaju i kakve nam poruke šalju?!

I evo me, ispunjen zadovoljstvom i srećom, putujem prekrcanim neugodnim autobusom iz mistične Kopakabane (Copacabana), najvećeg bolivijskog grada na obalama jezera Titikaka, uzbuđen i napet, očekujući susret sa svojim mladalačkim snovima, posjetu ostacima grada, hrama i svetišta Tiahuanaka čijim platoom dominira legendarna Kapija sunca! Najveća tajna Južne Amerike!

VRATA PUME: Ovdašnje legende kazuju da je područje oko jezera Titikaka bilo kolijevka prvih ljudi na Zemlji. Na njegovoj obali podignut je božanski grad Tiahuanako iz koga je djelovao moćni bog Virakoča (Viracocha), tvorac svih stvari na našoj planeti. Tiahuanako je sada oko 800 metara iznad nivoa jezera, ispod samih vrhova planine Ilimani (Illimani), ali većina arheologa slaže se da je to jednom bila luka. To dokazuju i pronađene kamene strukture koje neosporno potvrđuju da se nivo jezera Titikaka dramatično promijenio tokom historije.
Podignut na plodnoj andskoj visoravni, ravno 4.000 metara iznad mora, Tiahuanako je uistinu jedan od najvažnijih i najstarijih središta stare Amerike. Nije ni čudo što ga mnogi istraživači i arheolozi smatraju otvorenom knjigom južnoameričke prošlosti. Njegovi graditelji, drevni Ajmari (Aymar) i Kečue (Quechua), ukoliko su ga oni podizali, u što danas sumnjaju mnoge umne glave, nazivali su ga čudnim imenom - Pumapunktu - Vrata pume!

Iako neki istraživači, kao što je Artur Posanski (Arthur Posnansky - 1873. - 1946.), bolivijski historičar i biznismen, procjenjuju da je Tiahuanaku star najmanje 17.000 godina, zvanično historiografija smatra da je podignut prije nekih 3.500 godina i da je bio najvažniji religiozni centar na južnoameričkim prostorima. On je, zaključilo bi se na prvi pogled, namjerno izgrađen u sjenci svete planine Ilimani, koja nad njim bdije kao nad rođenom bebom, pa nije nikakvo čudo što se i danas vjeruje da je Tiahuanaku, zapravo, podignut kao dom za duhove mrtvih.

Ovdje su se odvijali jedinstveni višednevni mistični ceremonijali, spiritualni uleti svijesti, pa se pod uticajima specijalno pripremanih smjesa i napitaka od halucinogenih biljaka i kaktusa, zbilja pretakala u nevjerovatne doživljaje i iskustva. Čak se i danas na Andama svake godine održavaju festivali najčuvenijih šamana (shaman) i tako nastavlja milenijska tradicija.

SPOMENAR PROŠLOSTI: Neko je dobro primijetio da Tiahuanako možda ne budi vizuelni spektakl kao što bude ruševine Maču Pikčua (Machu Picchu), Palenke (Palenque) u Peruu ili Teotihuakan (Teotihuacan), u Srednjoj Americi, ali njegovo postojanje daleko je značajnije od svih arheoloških lokaliteta na ovim zanimljivim prostorima. On je spomenar prošlosti Južne Amerike!

Ipak, ono što najviše zbunjuje arheologe svijeta jeste činjenica da Pumapunktu ili Teotihuakan svjedoči o veoma visokim tehničkim i graditeljskim znanjima njegovih tajanstvenih graditelja. Zidovi podignuti oko sunčanog hrama Kalasasaya, što u slobodnom prijevodu sa lokalnog jezika znači “kamenje koje stoji uspravno”, milimetarski su precizno uklapani pod pravim kutom, a njegove četiri strane orijentišu se tačno prema stranama svijeta. To naravno nije slučajno.

Među tonama teških kamenih blokova ugrađenih u pločnik Kalasasaya postoji i jedna monolitna ploča dimenzija 7,81 metar, dužine 5,17 metara i prosječne debljine od 1,07 metara. Njena težina se procjenjuje na više od 130 tona! Svi ti gorostasni megalitni blokovi - gle čuda! - dopremani su sa dalekih odredišta Anda, ali se ne zna na koji način, jer ni stoljećima kasnije, u vrijeme blistave imperije Inka, ovdje se nije znalo za točak niti za životinjsku vuču.

Drugo je pitanje na koji su način drevni graditelji obrađivali i čak polirali goleme blokove tesanika, koji - kako je poznato - ima zapanjujući visok stupanj čvrstoće. Arheolozi su, doduše, na ovim prostorima otkrili neke ručne alate od bronze i bakra, ali su ti alati, zasigurno, bili potpuno nepodesni za obradu kamena čija je čvrstoća ravna čvrstoći dragog kamena topaza i koja ima vrijednost osam na Mohsovoj skali.

MISTERIJA DO MISTERIJE: Proteklih godina pored arheoloških iskopavanja kameni kompleks Kalasasaya istraživan je i pomoću specijalnih radara, magnetometrije, indukovane električne provodljivosti i magnetske osjetljivosti. Rezultati su pokazali postojanje brojnih starijih čovjekovih gradnji ispod postojećih kamenih struktura, kao što su vodovodni kanali, bazeni, terase, stambeni objekti i široko rasprostranjene šljunkovite putne staze. Ko su graditelji Tiahuanaka? Ko su im bili učitelji i otkuda su crpili svoja genijalna graditeljska znanja?

I sve ostalo ovdje obavijeno je misterijom. Čuvari grada udaljeni jedan od drugog više od stotinu metara na čudesan način su uspješno komunicirali šapatom da ih niko ne bi čuo. Za tu namjenu graditelji su im izgradili jedinstveni sistem komuniciranja, kakav nije otkriven ni u jednoj civilizaciji svijeta. Riječ je o uskim akustičnim spiralnim otvorima na debelim zidovima kroz koje je šapat usmjeren poput laserske zrake stizao s jednog na drugi kraj grada, a da pri tome - zamislite - nije gubio ni na jasnoći ni na intenzitetu!
Kako i na koji način?! Na ovo pitanje nije odgovorila ni suvremena znanost!

Genijalni graditelji Tiahuanaka nisu uvijek gradili u visinu. Ispred sunčanog hrama Kalasasaya podigli su jedno drugo, ništa manje zagonetno svetište, koje je bilo smješteno oko dva metra duboko u zemlji. Niko pouzdano ne zna čemu je ono služilo, ali se uvažava mišljenje onih koji vjeruju da je bilo posvećeno nekom božanstvu zemlje ili podzemlja.

ZAGONETNA GALERIJA: Iz sva četiri zida pilje u vas brojne maskirane kamene glave. Cijela jedna galerija anatomski različitih likova sa različitim izrazima na licima, čije je bolne grčeve, strahove i suze već odavno poprilično zbrisalo vrijeme. Šta nam to žele da poruče i o čemu svjedoče? Ko su oni?

Jesu li to božanstva podzemlja ili su to likovi sirotih žrtava čije su glave položene na hramski oltar kako bi se umilostivili strogi bogovi? Ili je to, možda, samo podsjećanje na krvave rituale odsijecanja glava poraženih neprijatelja, kakav je bio običaj u prastarim vremenima Srednje i Južne Amerike?

Tiahuanako krije sve odgovore. Ali ovaj je grad poznat još po nečemu. Ovdje već hiljadama godina vremenu odolijevaju najimpresivnije kamene statue Južne Amerike. Visoke su sedam metara i isklesane su iz jednog jedinog kamenog bloka poput onih, mnogo poznatijih, sa otoka Rapa Nui (Uskršnjeg otoka). Ne zna se tačno kome su one bile namijenjene i koga su simbolizirale: možda su im uzori bili divovi iz najstarijih legendi Anda, koje govore da su ovaj grad podigli gorostasi u toku samo jedne kratke noći!?

Iako su prohujale hiljade godina, još se razaznaje da su strogo stilizirane i grubo urađene kamene figure bile bogato ukrašene posebnim ceremonijalnim nakitom. Prekrasni reljefi, filigranski dotjerani, prekrivali su nijeme statue kao prirodno tkivo, ali mi danas pouzdano ne znamo da li je tom čudesnom ornamentikom drevni umjetnik htio da istakne i potvrdi poseban rang osobe ili je riječ o izlivu umjetnikove imaginacije koja nema dublji značaj.

Bilo kako bilo, ispunio sam se utiscima da u Tiahuanaku iza svakog kamenog biljega, svakog ornamenta i reljefa stoji neka dublja poruka, koju mi danas, nažalost, ne možemo da dokučimo i pravilno dešifriramo. Svjedoče li nam one o dalekim uzorima, mnogo naprednijim kulturama - o hipotetičnoj Atlantidi u Atlantiku i Zemlji Mu u Pacifiku - i civilizacijama što su prethodile njima? Mi to možda nikada nećemo saznati.

S druge strane, arheolozi i znanstvenici drugih naučnih profila smatraju da kamene statue Tiahuanaka isključivo ukazuju na religiozni kult koji je ovdje stoljećima vladao. Većina kamenih kolosa u rukama drži jedan neobično uzak predmet, nalik nekakvoj posudi. Upravo, u takvim ritualnim peharima, podsjećaju nas oni, pjenio se žrtveni napitak za bogove - da li krv žrtava ili ambrozija - piće besmrtnosti?!

KAPIJA SUNCA: Nešto dalje, u zapadnom dijelu hrama sunca Kalasasaya, uzdiže se zasigurno najpoznatiji, najzagonetniji i najvredniji objekat Tiahuanaka - tajanstvena Kapija Sunca, simbol mojih mladalačkih maštanja! Niko ne zna koliko je tona teška, ali se zna da je isklesana iz jednog jedinog kamenog bloka. Visoka je tri, a široka četiri metra.

Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je neko tu sasvim slučajno spustio i zanavijek na nju zaboravio. Istočna strana Kapije Sunca prekrivena je zanimljivim reljefom. U njenom središtu uklesano je najvažnije božanstvo - bog Virakoča. Njegovu uzvišenu glavu okružuju sunčevi zraci, a u rukama drži žezlo, znak vladarske moći. Preko njegovog okamenjenog lica nježno klize suze, koje vjerovatno simboliziraju kišu i plodnost.

U tri niza predstavljen je njegov, božanski personal: 48 letećih osoba sa čudnim astronomskim maskama na licima i ceremonijalnim štapovima u rukama hrle sa svih strana! Ko su ti nijemi letači? Koga predstavljaju? Šta nam kazuju? Smisao ove fantastične scene ostaje tajna iako mnogi misle da ima astronomsku konotaciju.

Ljudi-ptice možda su i najveća misterija Tiahuanaka. U prošlosti su ih tumačili kao simbole prastarog kalendarskog sistema; objašnjavali su ih kao božanske glasnike - meleke ili anđele; govorili da predstavljaju znakove nepoznatog pisma, a moj prijatelj Erih fon Deniken ih je smjestio u nevjerovatnu galeriju vanzemaljski misionara koji su - zašto ne! - u davnoj prošlosti posjećivali našu planetu. Ko je u pravu? Šta je istina?

Ipak, jedna činjenica ostala je jasnom sve do današnjih dana: kada je iz potpuno nepoznatih razloga prije više od tri hiljade godina sa lica zemlje zbrisana kultura Tiahuanako duž Anda - od Ekvadora do Čilea - iza nje je jedini preživio svemoćni bog Virakoča koji plače. Odavde, sa ovih prostora, njegov se kult raširio širom Južne Amerike. Njegov se lik pojavio čak i na delekim obalama Pacifika gdje ga jednako poštuju kao i u vrletima Visokih Kordiljera.

Prihvatili su ga pripadnici moćnih kultura Čimu (Chimu), Moče (Moche) i Čan Čan (Chan Chan) što su prethodile moćnim Inkama, a svoje napredne gradove podizali u delti rijeke Čimu (Chimu) i na obalama peruanskog Tihog oceana. Danas se jedna mrtvačka maska od suhog zlata sa likom Virakoče koji plače nalazi u Muzeju zlata u Limi, a u dalekim planinskim zabitima Anda, među siromašnim i zaboravljenim Kečuama, njegov se kult još uvijek poštuje i slavi.
Virakoča za razliku od tajanstvenog Tiahuanaka još živi..

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5