Šaka u želudac
Coupl 01 S

Photo: Ryan McGinley

Zagrljaj u kome nema nikoga

Nina je o zagrljajima znala jako malo. A ni to jako malo nije bilo "iz prve ruke", nego iz ljubavnih filmova i američkih božićnih bajki gdje su se ljudi grlili k'o da im je sve važno u životu skupljeno u zagrljaj. I vjera i Bog, i ljubav i prijateljstvo, pa čak i politička opredjeljenja, sve su potvrđivali, zaokruživali, sabijali u zagrljaje. Pomalo osupnuto, čak i posramljeno, promatrala je ta grljenja. Stvarali su joj nelagodu, ti emotivni izljevi. Bolje rečeno, ti emotivni ispadi.

Zagrljene ljude sretala je doduše ponekad i u stvarnom životu. Na ulici. Također, u domovima nekih svojih školskih prijatelja. Tamo se ušuljavala držeći se nehajno i cool, primjereno svojoj tinejđerskoj dobi. Držala se onako kako se od nje očekivalo da se drži. Ona je uvijek savršeno precizno znala što se i na koji način očekuje od nje. Ona je bila idealni odgovor na sva ljudska očekivanja uopće. I dok je tako, spremno i skoro pa uslužno odrađivala svoju tinejđersku, lepršavu rolu, ispod oka pratila je gibanja i držanja ljudi, roditelja svojih prijatelja u nijhovim domovima. Vrebala je njihove spontane, slučajne nježnosti. Nije ih uvrebala baš u puno domova, ali ih je u nekima ipak bilo. Ljudi bi se zagrlili, ili muž bi dotaknuo ženu kao u prolazu i kao slučajno. Bio bi to suzdržani, nevini, pristojni dodir kojim se očito služilo ispred gostiju. Dodir koji je govorio tisuću misterioznih jezika ljubavi.

Mrzila ih je skoro, te ljude koji su joj dokazivali, nesvjesno, da ono za čim je žudila zaista negdje i postoji, i da zagrljaji, nježnost i dodiri nisu samo plod njene bolesne, gladne mašte.

Njeni roditelji se nikada nisu grlili. I nikada nisu razmijenili one dodire koje je krišom lovila pogledom po domovima nekih drugih ljudi.
Kako nisu grlili jedno drugog, tako nisu nikada grlili ni nju. Tiho su se podnosili u mržnji. Ali su jako pazili da se ne primjeti. Pa je tako njen otac znao snažno i silovito privući njenu majku k sebi pred gostima. Majka bi njegov performans popratila razgaljenom, ponosnom facom žene koja je, eto, voljena. Gosti su bili redovito raznježeni. Samo je Nina imala poriv za povraćanjem.

Njen život bez zagrljaja bio je kao neki čudnovati, paralelni život u zrakopraznom prostoru usamljenosti bića koje svoje postojanje nikada nije moglo potvrditi bivajući dodirivano ili zagrljeno. Kada te nitko ne grli, nikada ne možeš biti do kraja siguran da si zaista tu, da postojiš. Pogotovo kada si dijete.
Ali, kako se ljudska vrsta uvijek i na sve navikne, tako je i Nina odrasla naviknuta na nepostojanje. I postojanje u nepostojanju na kraju ipak postaje neka vrsta snažnog postojanja. Nosi sa sobom čak i neke privilegije. Razviješ vještinu bivanja bez sudjelovanja. Postaneš i jako skroman, pa ti i najmanji znak da si kao živući stvor prisutan, ispuni dušu srećom. Ne samo najmanji znak, nego čak i svaki krivi znak, postane ti dragocjen.

Prvi zagrljaj u koji je uronila bio joj je priušten od muškarca koji je kasnije postao njen muž. U tom zagrljaju, zatvorenih očiju, udišući snažno miris sigurnosti i pripadanja, strastveno je odlučila - svi moji zagrljaji u životu biti će pravi. Baš kao ovaj zagrljaj. Moji zagrljaji neće se izvlačiti iz ormara samo za potrebe impresioniranja nekakvih gostiju. Ovo je zagrljaj koji me je čekao, samo mene. Zato sam valjda tako dugo morala čekati, mislila je, omamljena možda prvom nježnošću koju je u životu iskusila.

Iz zagrljaja sa čovjekom koji joj je kasnije postao muž, vrlo brzo izronilo je dijete. Na dan njegovog rođenja, zaklela se da to dijete nikada neće vidjeti lažni zagrljaj. I nije ga vidjelo. Ni lažni, ni pravi.

Čovjek koji joj je postao muž vrlo brzo počeo je pokazivati drugu stranu svoga zagrljaja. Druga strana njegovog zagrljaja bila je identična žalobnoj praznini njenoga djetinjstva. Na drugoj strani njegovog zagrljaja, čekao ju je njen stari, dobro poznati dom. Zajedno sa ružnim riječima, grubostima, nepostojanjem. I, jednako brzo, čovjek kojeg je izabrala za muža, počeo ju je, baš kao njen otac nekada njenu majku, grliti isključivo u prisustvu gostiju. Kada bi ovi otišli, cipelario ju je riječima kao ružnu, prljavu, kontejnersku, uličnu mačku. Tada bi joj srce lupalo baš kao i mački kada ju obijesni prolaznik iz čiste zabave udari nogom. I stiskalo bi joj se grlo, baš kao što joj se stiskalo onda kada je slušala glas svog oca dok bi riječima, kao sjekirom, njenoj majci otkidao iz duše i tijela svaku ljudskost.

Nije ništa poduzimala. Nije posebno trpila, jer trpljenje bi podrazumijevalo da joj se događa nešto neuobičajeno teško, a njoj se samo događalo ono što je naučila prepoznavati kao svakodnevicu. Kao normalno. Ono malo vremena u početku koliko je bila grljena, nije bilo dovoljno da bi je naučilo kako grliti.Tako je i njeno dijete počelo živjeti život bez zagrljaja. Ponekad, znajući da majke ipak najčešće grle svoju djecu, bar je tako vidjela u filmovima, na ulici i u tuđim domovima, uzela bi to dijete i nespretno zagnjurila glavu u nježni vratić. Ali bi onda sa nelagodom odustajala. Nije znala kako zagrliti vlastito dijete.

Ono sa čime nije računala, bilo je to da je, za razliku od svoje majke, ona ipak imala i nešto hrabrosti. Negdje u dubini duše pomirena sa tim da će možda ostati nezagrljena do kraja života, ipak se nije mirila sa mišlju da će osim negrljenja morati podnositi i udarce. Ok, mislila je, možda sam osuđena na nepostojanje, ali ako sam već duh, želim biti lijepi duh. Bez modrica. I bez crnih podočnjaka.

Tako je otišla. Skupila je hrabrost, nekoliko vrećica sa svojim bijednim stvarima i dijete. Pa zalupila vratima. Snagom bijesnog duha.

Više nije bilo sjekira niti riječi koje su puštale krv. Ona i dijete plovili su više-manje mirnim putem. Ponekad kao sami na svijetu. Žene duhovi koje odu, nemaju se kamo vratiti. One imaju samo roditelje koji su od njih i napravili potencijalne duhove. Očekivati podršku od njih, bilo je uzaludno. Oni nisu mogli podržati njenu pobunu koja ih je podsjećala na njihovo vlastito pristajanje na pakao. Ninu to nije previše boljelo. Željela je samo mir i život bez previše boli. Klasične potrebe jednog duha. Jedne kontejnerske mačke.

Brinula se za dijete. Nije se odvajala od tog bića. Njen pogled pratio je svaku malu stopu. Njeno srce kucalo je sa svakim udisajem tog malog bića. Jedino još uvijek nije znala kako raširiti ruke u zagrljaj.

A malo biće je gasnulo. Nije shvaćala. Pa tako se trudila. Svoje dane i noći posvećivala samo njemu. Što je još trebala napraviti, pitala se zbunjena i očajna. Biće je bilo šutljivo od rođenja, a u njihovoj samotnoj plovidbi šutnja je postala njegov način postojanja. U jednom trenu, shvatila je - biće se pretvaralo u nju. O bože! Samo to ne! Još jedan ovako tužan stvor kao ja na ovoj planeti, ne, to ne mogu podnijeti!

- Reci mi što te muči.

Biće je šutilo.

- MOLIM te.

Okrene se prema njoj, i kroz usne koje su podrhtavale, protisne:

- Mama. Zagrli me. Molim. Zagrli me malo.

Šaka u želudac koju je u tom trenu dobila boljela je od svih udaraca više.
Najednom je shvatila mehanizam stvaranja duhova. Tajne šifre piramide boli, usamljenosti, očaja, i tuge.

Raširila je ruke, grcajući. Malo stvorenje je uronilo glavu u njen vrat. Njegove suze su joj klizile po ramenima kao vruća rijeka rušeći sve ledene brane koje je u njoj sazidao njezin život.

Tko zna koliko dugo su tako sjedili zagrljeni, plačući, smirujući se, pa opet plačući.

Onda je podigao glavu, pogledao je u oči i tiho izustio:
- Mama...što misliš, je li moga tatu, dok je bio mali kao ja, itko ikada zagrlio?

Neka pitanja u životu znaju postaviti samo neka sasvim mala bića. Ona koja znaju da sva pitanja i svi odgovori svijeta, stanu u jedan jedini zagrljaj. Koliko god on trapav, uplašen i nespretan bio.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2011. godine

Oceni 5