Koraci ka sigurnijoj budućnosti
Viole 01 S

Photo: ilustration/Cleon Peterson

Zakon i praksa: Zločin iz mržnje nad LGBTI osobama

Osnovni sud u Smederevu je 04.02.2020. godine osudio D.M. za krivično djelo nasilničkog ponašanja nad dvije osobe, počinjeno u septembru 2015. godine, kada su oveosobe zadobile lakše tjelesne povrede usljed udaraca, uz homofobične komentare i izjave. Sud je, u ovom slučaju, uzeo u obzir član 54a Krivičnog zakona Republike Srbije, koji propisuje strožiju kaznu za krivično djelo počinjeno iz mržnje, te osudio počinioca na kaznu od 6 mjeseci zatvora, koju će izdržavati u prostorijama u kojima stanuje, uz primjenu elektronskog nadzora. Ovo je samo jedan od brojnih slučajeva nasilja nad LGBTI osobama, i jedan od rijetkih koji je imao sudski epilog. Većina njih ostane neprijavaljena, evidentirana kao prekršaj, ili zabilježena samo kao traumatično iskustvo u sjećanju napadnute osobe.

O trenutnoj situaciji u susjednim državama i BiH, kada su u pitanju slučajevi nasilja nad LGBTI osobama, prepoznavanje tih djela kao zločina iz mržnje, sankcionisanje nasilnika, ali i o mogućnostima za poboljšanje trenutne situacije, razgovarali smo sa Jelenom Poštić, izvršnim koordinatorom udruge Zagreb Pride, Jovanom Ulićević, iz trans organizacije u Crnoj Gori, Asocijacije Spektra, kao i regionalne trans orgnizacije, Trans Mreža Balkan, te Dragoslavom Barzut, izvršnom direktoricom udruženja Da se zna! iz Srbije, kao i Darkom Pandurevićem, koordinatorom programa Sarajevskog otvorenog centra.

Stvarne brojke su puno, puno drukčije

Iako Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina imaju zakonsku odredbu koja propisuje otežavajuću okolnost za zločine počinjene iz mržnje, rijetki su slučajevi u kojima se ova odredba primjenjuje u praksi. Kako je naveo Poštić „u Hrvatskoj, kazneno djelo nasilničkog ponašanja nije postojalo između 2013. i 2015. godine, i to je predstavljalo dosta veliki problem u kvalifikaciji određenog oblika nasilja motiviranog homofobijom. Otkako je to kazneno djelo vraćeno u Kazneni zakon, sada se zločinom iz mržnje mogu smatrati gotovo svi oblici nasilja, od lakših do najtežih tjelesnih ozljeda, kao i ovi oblici nasilja koji su negdje između verbalnih i fizičkih, koje hrvatski zakon, slično srpskom, naziva nasilničko ponašanje.“ Međutim, situacija u praksi je mnogo drugačija. „Rezultati posljednjeg, velikog terenskog istraživanja “Brutalna stvarnost 2” pokazuju kako trgovi, ulice, škole, radna mjesta, ali i domovi u Hrvatskoj nisu sigurni za LGBTIQ osobe, jer je 64% ispitanih osoba, od 2013 – 2019. godine, ondje doživjelo nasilje na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i/ili spolnih karakteristika“, kazao je Poštić, te dodao da „što se tiče prijava, u zadnjih nekoliko godina, mi u Zagreb Prideu smo zabilježile dvadesetak prijava zločina iz mržnje, dok su brojke iz policije znatno manje, najčešće zato jer se kaznena djela pogrešno kvalificiraju kao prekršaj, pa su počinitelji već kažnjeni u prekršajnom postupku. Također, sva naša istraživanja (2013. i 2019.) pokazuju da se čak 92% različitih oblika nasilja nikada nikome ne prijavi, tako da su stvarne brojke puno, puno drukčije.“

„Dokumentovanje zločina iz mržnje, odnosno protivpravnog postupanja nad LGBT+ osobama je najprecizniji i najrelevantniji pokazatelj položaja LGBT+ osoba u jednom društvu“, kazala je Dragoslava Barzut, ističući da se u Srbiji ne poštuju preporuke međunarodne zajednice da nadležni organi vode evidenciju o stepenu nasilja nad LGBT+ osobama, a radni izvještaji Evropske komisije za Srbiju, iz godine u godinu, ponavljaju da centralizovan sistem evidencije zločina iz mržnje i dalje ne postoji, i da su organizacije civilnog društva jedine koje ažurno vode ove podatke. Među njima je i udruženje Da se zna! koje, već skoro četiri godine, dokumentuje anti-LGBT+ protivpravno postupanje i zagovara primjenu člana 54a Krivičnog zakona Republike Srbije, kojim se propisuje otežavajuća okolnost za zločine motivisane predrasudom. „Zaključno sa januarom 2020. godine, udruženje Da se zna! je dokumentovalo 185 slučajeva anti-LGBT+ protivpravnog postupanja, od toga se 28 dogodilo u 2017. godini, 42 u 2018. i 60 slučajeva u 2019. godini. Naravno, govorim o slučajevima koje smo mi dokumentovali, te se porast slučajeva uglavnom tiče našeg većeg zalaganja za dokumentovanje i poverenja koje imamo u zajednici. Nadležne institucije (MUP, Tužilaštvo) još uvek ne vode sistematičnu evidenciju zločina iz mržnje“, navela je Barzut.

Slična je situacija i u Crnoj Gori gdje, prema riječima Jovana Ulićevića, procesuiranje slučajeva napada i nasilja nad LGBTI osobama, još uvjek ne predstavlja adekvatno primjenjivanje Krivičnog zakonika, koji od 2014. godine uključuje zločin iz mržnje kao otežavajuću okolnost u slučajevima nasilja na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Iako smatra da je nezahvalno govoriti o broju slučajeva, jer vjeruje da još uvijek postoji veliki broj neprijavljenih slučajeva, ističe dva slučaja nasilja nad trans osobama koji su imali sudski epilog. Prvi, koji se desio 2017. godine nad trans ženom, i drugi 2019. nad trans muškarcem. U oba slučaja,osnovni sudovi su osudili kao zločine iz mržnje. Uprkos tome, u prvom slučaju, sud je nasilniku odredio kaznu od četiri mjeseca zatvora, što je manje od minimalne kazne (6 mjeseci), koju je kasnije Viši sud preinačio u osudu na 2 godine uslovne kazne, čime je praksu davanja blagih kazni nasilnicima nad LGBT osobama još jednom potvrđena. „U drugom slučaju, krajem prethodne godine, sud je presudio takođe zločin iz mržnje, sa kaznom od 8 mjeseci zatvora za sva 3 napadača, međutim, presuda još uvjek nije pravosnažna jer je žalba u toku“, kazao je Ulićević.

Trenutna situacija u BiH, kada su u pitanju saznanja Sarajevskog otvorenog centra o slučajevima nasilja nad LGBTI osobama, je bez većih promjena u odnosu na prethodne godine, kazao je Darko Pandurević. „Treba imati na umu da, uz sav trud i rad, sigurno nismo u mogućnosti da dopremo do svih LGBTI osoba u BiH, i damo kompletnu sliku. Ipak, trendovi koji se mogu uočiti je da je veliki broj slučajeva nasilja i napada vezan za vršnjačko nasilje, nasilje u porodici i internet prostor“, naveo je, te dodao da se broj slučajeva prijetnji i fizičkog nasilja nad LGBTI osobama u javnom prostoru povećao u periodu nakon objavljivanja saopštenja o održavanju prve Bh. povorke ponosa, u 2019. godini. „Ova korelacija, povećane vidljivosti, autovanja i zauzimanja javnog prostora i pojavljivanje slučajeva nasilja i prijetnji svakako nije zanemariva.“ Kao i u susjednim državama, i u Bosni i Hercegovini postoji veliki jaz između zakonskih propisa i njihove primjene u praksi. Kako ističe Darko „iako je prošlo 4 godine od izmjena krivičnog zakona FBiH, dok je u RS to učinjeno i mnogo ranije, i dalje nemamo informacije da postoje slučajevi nasilja prema LGBTI osobama gdje su ove odredbe primjenjene.“ Kao razloge za to navodi činjenicu da je potreban određeni vremenski period da ova pravna novina zaživi i bude primjenljiva, a ogroman faktor je i dalje nepostojanje sistematične i sveobuhvatne obuke za cijeli lanac policija-tužilaštvo-pravosuđe.

Koraci na putu ka sigurnijoj budućnosti LGBTI osoba

Postojanje zakonskih odredbi koje predviđaju strožije sankcije za djela počinjena iz mržnje, bez njihove adekvatne primjene u praksi, očigledno, nije dovoljno kako bi se osigurala pravda za sve LGBTI osobe koje su bile izložene nasilju, i vratilo njihovo povjerenje u državne institucije, primjenu zakona i sankcionisanje nasilnika. Kako je rekla Barzut, da bi se trenutna situacija promijenila, „potrebno je da donosioci odluka kao i izvršioci tih odluka, razumeju preventivnu svrhu kažnjavanja počinioca krivičnih dela iz mržnje. Samo kada zločin iz mržnje bude sagledan kao pretnja čitavom društvenom poretku, tada će doći i do konkretnih pomaka.“

Temeljito čišćenje svih kadrova u policiji i kompletna reforma pravosuđa, te izvršna vlast kojoj je stalo do svih njezinih građana i građanki, kao i vlast koja je tu da osigura primjenu zakona, je ono što je, prema mišljenju Poštića, potrebno kako bi se situacija u Hrvatskoj poboljšala, i kako bi LGBTI osobe vratile povjerenje u pravosuđe i policiju. „Povjerenje ne postoji ili je ono minimalno upravo zato što su i policija i pravosuđe potpuno oteti od politike koju predvode homofobi i transfobi. Hrvatska nema civilni nadzor nad policijom, a pravosuđe je sporo i neefikasno“, kazao je Poštić.

Prema mišljenju Ulićevića, „potrebno je mnogo edukacije svih onih institucija koje su zadužene za procesuiranje slučajeva nasilja, ali i pružanje podrške žrtvama. Kada osoba proživi nasilje, momenat od prijavljivanja nasilja, do završetka slučaja je vrlo dug i intenzivan za samu žrtvu. Samim tim, neophodno je pružiti svu podršku kako se žrtva ne bi dodatno viktimizovala. U slučaju LGBTI osoba, koje svakodnevno doživljavaju nasilje i diskriminaciju, neophodno je edukovati apsolutno sve činioce koji su odgovorni u procesuiranju slučaja da pruže podršku na način koji ne stigmatizuje dalje osobu.“

„Svjedoci smo da LGBTI osobe imaju nizak stepen povjerenja u policiju i pravosuđe“, kazao je Pandurević, „ali potrebno je naglasiti da smo u proteklom periodu svjedočili primjerima profesionalnog ponašanja, kao i brzog hvatanja i snakcionisanja napadača. Kao što izostanak adekvatne reakcije policije i pravosuđa, te u konačnici sankcije, srozava povjerenje, tako će i stvari poput prve osuđujuće presude gdje su zakonski propisi o zločinu iz mržnje primjenjeni, biti od značaja, kako za povjerenje LGBTI osoba, tako i sudsku praksu. Ostaje pitanje koliko ćemo još čekati na to“, zaključuje Pandurević.

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala lgbti.ba

Oceni 5