Zamisli život u ritmu muzike za ples

„Rijeke pravde dolaze,
Kakve nam darove donose?
Rijeke pravde izliće se
Cijelom zemljom u proljeće.“

Jura Stublić je po mnogima nešto kao Generalić hrvatskog rocka: osebujan, koloritan, tople naive, šansonijerskih manira (pomalo kao rokerski Špišić?). Ipak sve prije nego ono što kolokvijalno nazivamo hlebincem. Znatiželjan i prilično nepovjerljiv. Logično, što stariji to nepovjerljiviji. Iako sam s njim odnjegovao bliske poslovne i rekao bih prijateljske odnose, iz nekih iracionalnih ili teško objašnjivih razloga odbija surađivati na svom za hrvatski i yurock iznimno vrijednom opusu; čak i kad sam prije više od deset godina uspio od tada još aktivnog Helidona ishoditi prava na reprint prvog albuma grupe Film u okviru jednog bogatog de luxe boxa. Zanimljivo, zajedno s Azrom, trebali su već 1980. za Jugoton snimiti svoj prvijenac, ali su bez najave, nakon već dogovorenih termina u Jadran filmu, prihvatili Beleovu ponudu i otišli u Maribor. Jura je poslije priznao taj krivi i u krajnjoj liniji nekorektan potez što se pokušalo ispraviti uzbudljivim zapisom koncerta u Kulušiću na mini albumu objavljenom gotovo istodobno s Helidonovim izdanjem što je gledano pravilima diskografije također bio neregularan potez. Imajući u vidu sve rečeno glede Stublića i Filma još uvijek se na žalost ne vidi nagovještaj važnog zaokreta u odnosu prema vlastitom nasljeđu.

Inače, Jura iz Sesvetskog Kraljevca (danas iz maksimirske Jazbine) jedna je vrlo pedantna i organizirana osoba kojoj morate skidati cipele na ulazu u uređeni stan, a to se teško miri sa slikom buntovna rokera. Ali, taj paradoks – o čemu će inače biti govora u nastavku – nije ništa neobično u svijetu rock’n’rolla. Zbližili smo se kada se, nakon drugog prilično hladno primljenog albuma (pa, naravno, kad je riječ o Zoni sumraka i Zagrebu, kao hladnom gradu), trebalo vratiti na stazu vrućeg Live in Kulušić, prihvaćenog s aklamacijom iznenađujuće brojne publike. Taj kvintesencijalni vinil, mini sadržaja, prodan je dobro iznad 50.000 (zlatna naklada), a s jednako strogo selektivnim izdanjem Idola na zajedničkoj kaseti i više od, za novovalni trenutak, rijetko dostižnih 100.000 primjeraka.

Dakle, pisati o Juri Stubliću za Tvornicu glazbe nakon što je prije skoro dvije godine o njemu neke od najljepših, najosebujnijih i – što je za sud o nečijoj karijeri, odnosno značaju, još važnije – točnih redaka napisao Miljenko Jergović izazovno je i – sigurno bi tako rekao Zlatko Gall – vraški teško. Ta, riječ je o ponajboljem suvremenom hrvatskom piscu koji osim toga često, s entuzijazmom sakupljača razbacanih ili zagubljenih estradnih biografija, zalazi na teren popularne glazbe (što nam posljedično, Bogu hvala, obogaćuje taj knjiškom, odnosno publicističkom građom, podosta siromaški prostor). Mjeriti se s njim znači unaprijed se pomiriti s inferiornim položajem. Ipak, prihvatio sam kao i obično ponuđenu zadaću Cantusove redakcije da napišem nešto o Stubliću i odabranim naslovima iz edicije 30 pjesama – što će se, eto, još jednom izjaloviti! – računajući ako ništa drugo da ću, oslanjajući se na Jergovićevo štivo, meandrirati negdje između posveta dvjema ikonama – jednoj književničkoj i drugoj – rokerskoj.

Jergović će prvih gotovo tri tisuće znakova (s razmacima), ili skoro dvije novinarske kartice, potrošiti na vlastitu obiteljsku legendu o malom Jurici, prije nego li će glavninu teksta posvetiti velikom Juri. Da ne zaboravim: Jura Stublić, upisan u matičnu knjigu rođenih kao Jurislav, rođen je 19. prosinca 1953. baš u Sarajevu. Osam godina poslije obitelj opernog pjevača Tomislava preselila se u Sesvetski Kraljevec. Juru je kao klinca fascinirala pozornica i očeva uloga čovjeka sa scene, ali svirke s budućim novovalnim prvacima Branimirom Štulićem i Darkom Rundekom na Filozofskom s početka 70-ih još uvijek nisu dale naslutiti kamo bi to sve moglo završiti. Zasigurno tada ništa nije govorilo o mogućim autorskim apetitima. (Dijete ulice, prvi priznati autorski iskorak uspjet će 1978. godine.)

To poglavlje postaje važnim tek nakon što će dječak, koji je onomad u sarajevskom stanu Jergovićevih none i nona iznenada pao s visoke fotelje na glavu, pasti jednako neočekivano na novovalnu pozornicu početkom 1981. Taj put dočekao se prilično sigurno na, činilo se, nejake glazbeničke noge. „Mi smo pali s Marsa“, pjevat će u to vrijeme još uvijek rokerski greenhorn. Jer Jergović je u pravu, prije tog „concerta grossa“, kako on naziva eksplozivnu epifaniju Jure Stublića i Filma u legendarnom Kulušiću, bend je imao nezapaženi singl i „očajno loše snimljen, kilavo produciran i mjestimice aljkavo odsviran (...) album sjajnih pjesama“. Dodao bih, i katastrofalno odabrani naslov: Novo! Novo! Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi. Longplej debi Filma ni danas nitko ne prepoznaje po toj kobasici, koja je pretpostavljam trebala zvučati kao dobra dosjetka, već ga se jednostavno zove „prvi album Filma“. Nakon takvog spleta okolnosti mini-LP sa svega pet pjesama Film u Kulušiću – Live! zapalio je državu plamenom prvorazredne novovalne baklje.

I sve dalje, bezgrešna je Jergovićeva rekapitulacija, kako uloge i važnosti Stublića I njegove grupe, tako i ostalih mladoturaka novostasalog yu-rocka: „Činilo se tada da će Jura Stublić prodati milijune ploča, da će nadrasti okvire stila i žanra, i da će se po njemu pamtiti vrijeme. Dok je Azra bila grandiozni političko-pedagoški trip Džonija Štulića, ali i neki spoj između hašomansko-rokerske pretpovijesti te novog vala i punka (ovdje jedino ne stoji – Džonija; sam Johnny je insistirao na fonetskom mekom Đoni), a Haustor sofisticirani artistički projekt Rundeka i Sachera, dok su Idoli bili prvi naš intelektualni pop, a Električni orgazam briljantna punk-rock-retro groteska, Film je tih dana bio stilski i komercijalni vrhunac scene. Da me se tada što pitalo, rekao bih da nitko motivacijsku pop pjesmu ne umije napisati tako kao Jura Stublić“, secira novovalnu reprezentaciju Jergović.

Da, jer ubrzo se pokazalo, nije ispalo tako! Johnny je na kraju pisao prave motivacijske pjesme, prodao je i više od milijun ploča (zaista jest!), a Jura Stublić „potresne i moćne, često himnične na način posve nesvojstven našemu novom valu, a, možda, i općenito ovdašnjoj rock kulturi. U to je vrijeme Jura Stublić napisao više himni nego što ih je spjevao rani U2. Bilo je u tom zanosu nečega autentično vjerskog, duboko religioznog, i samo se nedostatkom sluha i stila u crkvenim institucijama da objasniti što ovdašnji katolici nikada nisu otkrili i posvojili Stublićeve pjesme.“ Odnosilo se to na hvaljene, ali još uvijek nedovoljno tiražne albume Sva čuda svijeta i Signali u noći, objavljene 1983. i 1985. No, kao da je Jergovićeva kolumna potaknula urednika Katoličkog radija Slavka Nedića na razgovor sa Stublićem, a zamjenika glavnog urednika vjerskog portala Bitno.net Gorana Andrijanića da se potom osvrne na spomenute ploče i Stublićevo pjesničko propitkivanje ovostranog i onostranog, na njegove „pjesme zanosa metanoje“.

Jura Stublić je zaista napisao brojne male himne u probuđenoj sredini koja se uglavnom intuitivno doživljavala kao posljednja mladost jedne umiruće zemlje. Himna je – njezini grčki korijeni (hymnos) kažu – hvalospjev, svečana ili vjerska pjesma: himan ili psalm.

I treba reći, himne pišu pojedinci nadahnuti trenutkom zanosa, ne nužno eksperti nota i stihova. Dapače, himna nosi esenciju glazbenog pisma, lapidarno-emotivnu pjesničku poruku u hvalu, slavu ili uznesenje nekog ili nečeg. Mnoge su stare stoljećima, ne znamo im autore, a mnoge su napisali ljudi koji su samo po tomu i zapamćeni, a ako je riječ o glazbenim velikanima preuzeti su njihovi najjednostavniji, najpamtljiviji, danas bi rekli i najkomercijalniji motivi. A Jura zaista nije, akademski gledano, ni muzički, ni pjesnički ekspert. Ima dva razreda klavira, apsolvent filozofije i sociologije, ulični svirač s gitarom i usnjakom, nepopravljivi romantik. „Nisam muzičar, nisam pjevač, pjesnik, pišem svoje pjesme, pišem iz duše, ljudi mi vjeruju, znaju da iskreno mislim ono što pjevam... Virtuoz svira prstima, ja srcem, zato su moje melodije lijepe!“, reći će. To je to, idealan himnod!

Zamisli (život u ritmu muzike za ples), rođena na onom prvom, momentalno umrlom LP-ju (kako ono: Novo, novo, novo...!?), smjesta oživjela na već kultnom Film u Kulušiću – Live!, postat će eto prva himna uzletjela naraštaja 80-ih; taj proglas hinjena eskapizma jezdit će na njegovim krilima ispred Bregovićeve Ha, ha, ha (Svi marš na ples!) i Jajine Mi plešemo. „Live“ verzije Moderne djevojke i Neprilagođenog te Zajedno i Kad si mlad (sa zaboravljenog Suzyjevog singla) držale su grupu na svijetloj strani čak i onda kada je smušena Zona sumraka prijetila da ih zamrači. A onda će iz idiličnog švedskog Torsbyja, iz kućne radionice neopjevanog heroja profesije producent – Tihomira Tinija Varge, stići Sva čuda svijeta. U cjelokupnoj Stublićevoj diskografiji tih devet osobitih muzičkih slika filigranski dotjeranih i čvrsto organiziranih zauzimaju središnje mjesto i stoga – slažem se i ovaj put s Jergovićem – bez ikakve dvojbe ulaze u najuži krug remek-dijela hrvatskog I ex-yu rocka. Poput najboljih holivudskih filmova katastrofe (ploča se I otvara fanfarama 20th Century Foxa) apokaliptično okružje Svih čuda svijeta otkriva nam onu čudnu sposobnost generacijskih glasnogovornika „koji su, ponekad samo intuitivno naslućivali, a ponekad zastrašujuće jasno vidjeli budućnost“. Istodobno u tim riječima i glazbi ćutimo nešto od onog čudotvornog, religijski ozračenog spasenja, odnosno eshatološkog spasenja, što čak i ateist može osjetiti u milosrdnim psalmima.

Sve se to događalo kada su prvi znakovi raslojavanja u bendu – erumpirali prilikom dogovora oko koncepta zlosretne Zone sumraka – upravo u Švedskoj ušli u frustrirajuće dugotrajnu agoniju. Album se snimao više od pet mjeseci na kraju kojih su ga dovršavali sami Jura i Tini. Po povratku imao sam privilegij i zadovoljstvo preslušavati finalne vrpce kod njega u Sesvetskom Kraljevcu (tada sam upoznao i njegovu brižnu mamu Vesnu) kada smo satima potom domišljali kako i kamo dalje (rođače). Sastav se raspadao! Pelajić i Juričić su jedan za drugim morali na odsluženje vojnog roka (prvi je napustio grupu još na početku snimanja).

Istina, dvije godine poslije, sljedeći Signali u noći okupio je staro društvo otkrivajući nam ponovno „kršćanske poruke“ (u to vrijeme sam već dobro znao za Jurina traganja po pitanjima vjere); poruke o ljubavi, dobroti i pravdi; osam skladbi predvođenih neodoljivo himničnima Rijeke pravde i Pjevajmo do zore (nije riječ o pukom hedonizmu). Svi su se zakratko našli osim Ivana Pike Stančića, a Piko je bio – za svakoga tko je malo bolje verziran o odnosima u domaćoj pop sceni – jedan od najutjecajnijih protagonista domaćeg rocka, posebice kao jedan od erudita Novoga vala. Kraj je uslijedio praktički odmah po izlasku Signala. Stančić, Mladen Max Juričić i Marino Pelajić krenut će kao Le Cinema svirati rock’n’roll koji više nije imao dodirnih točaka sa Stublićevim autorskim vizijama, a Jura Kuzma Novoselić sredinom 90-ih skrasit će se sa Psihomodo popom. Sanjar iz Sesvetskog Kraljevca nastavit će sam u društvu mlađih glazbenika u sastavu koji će se sve do danas, neovisno o brojnim izmjenama, predstavljati kao Jura Stublić i Film.

„Stublić je s novom grupom muzičara i novim imenom snimio album koji, nažalost, s onim prethodnim više nije imao previše veze, a onda još jedan i još jedan. Ali tu više nije bilo nas da ga slušamo. Ili, tačnije, slušali smo sve ono od ranije.“ Tako je to vidio Jergović. No, ovaj put se nećemo baš složiti. Prije da je to bilo vrijeme konačne Jurine programske slobode; ako je Štulić bio Azra, oni što do tada to nisu vidjeli, sada su morali progledati: Jura Stublić jest – Film. Sunce sja (na kojem je jedan od udarnih brojeva Sjećam se prvog poljupca amputiran sa Zone sumraka odlukom ondašnje samoupravljačke većine!) dosegao je komercijalni vrhunac. Jura će samozadovoljno izjaviti: „Prvi komercijalan projekt je Sunce sja, koji se prodao više nego svi ostali albumi zajedno. I tu je kraj priče, brojevi govore“. Potvrdit će ga i Zemlja sreće, također u platini iskovani (dvostruko zlato i malo više!) posljednji LP iz 80-ih, objavljen 1989., uzaludni promotor Dobrih vibracija, a čiji se naslov ubrzo mogao protumačiti kao ironična podvala. (Oba albuma predstavljena su privlačnim omotnicama sa sjajnim ilustracijama zagrebačkog strip-velemajstora Igora Kordeja.) Prvi „ratni“, Hrana za golubove iz 1992., s himnama domoljublju, ali i antiratna diskurza (Bili cvitak i često krivo tumačena E, moj druže Beogradski, Radio ljubav, Dom), sugestivne naslovnice s Jurom i golubicom mira u krupnom planu, bit će i posljednji studijski.

Dvije godine poslije, 1994., „best of“ kompilacija nazvana Greatest Hits 1 donijet će I ekskluzivni par novih uspješnica Nježno, nježno, nježnije i Chicago (kritičke rime izazvane aktualnim stanjem privatizacije u pučkom osmercu davnih udarničkih) a 1996. Greatest Hits 2 s prepjevom pjesme talijanske dive Gianne Nannini te s nekoliko ranih „filmskih“ klasika ponovno snimljenih, odaslat će poruku da je Jura Stublić odustao od oficijelne diskografije.

Nedostatak inspiracije?

„Inspiracija je gdje je uvijek i bila: u snažnom događaju, ljubavi, nečem što me probudi, kad te nešto jako lupi, u jakom motivu; pjesme se ne pišu prema radnom vremenu: ustaneš, piješ čaj, e sad idemo napisati pjesmu!“

Ima li nade za nas?

„Den Deri 'idol moga djetinjstva' je rekao 'dok ima života ima i nade'. To je moje geslo, a rekao bih da može i obratno 'dok ima nade ima i života'.“

Vraćam se Jergoviću. „Na kraju, nikada se on nije ostvario kao komercijalni pop autor (mjerilima jednog Bregovića ili Štulića, da ne spominjem Novkovića, nap. S. Š.), kojemu je bilo suđeno da zaradi milijune, makar i inflatorne, nego je napisao tih dvadesetak pjesama podignutog tonusa, himni u slavu svijeta, himni za oproštaj s njim… I vazda je u njima bilo one vedrine s kojom onih nekoliko istinskih kršćana, koliko ih je i bilo u protekle dvije tisuće godina, dočekuje i ispraća sve patnje života“.

Da bi reč rekel!

Zato Jura Stublić, blizak jednom stripovskom junaku, i sam bi mogao statusom rokerskog heroja to biti (ne super-heroja, ni Den Deri to nije bio). Na početku sam spominjao: po mnogima je nalik Generaliću hrvatskog rocka ili, šansonijerskih manira, rokerskom Špišiću. Premda bi, zaključili smo, mogao nositi i titulu rokerskog himnoda. No, kada se sve sabere, iskreno, najbliži je ulozi rock’n’roll believera (na stranu što se rock’n’roll u pojedinim razdobljima sada već šezdesetpetogodišnje povijesti približavao vlastitoj adoraciji kao svojevrsnoj religiji mladih, u doba kada bi Jura vjerojatno bio „kralj hipija“). No, noseći svojom intonacijom i držanjem u glazbeničkim krugovima nadimak Oca, ispravan i metodičan, topao i sugestivan, bezrezervno ćemo ga slaviti kao jednog od Očeva Novoga vala.

* Ovo poglavlje iz nove knjige Siniše Škarice u izdanju Croatia Recordsa “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists ” prenosimo sa dozvolom autora i izdavača