Žan Pol Sartr: Jugoslavija je realizacija moje filozofije

Žan Pol Sartr, francuski filozof i književnik, glavni je predstavnik egzistencijalističkog poimanja čovječije slobode. Potvrdio se kao plodan pisac u svim vidovima literarnog stvaralaštva. Sartrovo književno djelo predstavlja potvrdu njegovih filozofskih pogleda. Jedan je od najvećih i najbri-ljantnijih pisaca svoga doba.

Posebnu popularnost stekao je kao nezavisni ljevičarski mislilac. Tokom nacističke okupacije bio je aktivan u Pokretu otpora. Osebujan i nemiran duh, u kritičkoj misli sklon i ekstremnom oglašavanju. Godine 1964. odbio je Nobelovu nagradu. Jugoslovensko samoupravljanje privuklo je Sartrovu pažnju. „Titova Jugoslavija je realizacija moje filozofije“, njegove su riječi. U Parizu se i rodio (1905) i umro, iste godine kad i Tito, samo tri nedjelje ranije (15. aprila 1980).

Tito je 13. maja 1960. primio u Beogradu francuskog književnika i filozofa Žana Pola Sartra. U pratnji Sartra bio je sekretar Saveza književnika Jugoslavije, Aleksandar Vučo, a prijemu je prisustvovao i generalni sekretar predsjednika Republike, Leo Mates.

Razgovor je obuhvatio tri teme: aktuelnu međunarodnu situaciju, samoupravljanje u Jugoslaviji i mjesto i ulogu intelektualca, posebno pisca u socijalističkom društvu.

U žiži interesovanja svjetske javnosti u tom trenutku bila je Konferencija šefova država četiri velike sile (SAD, SSSR-a, Francuske i Velike Britanije) u Parizu. Konferencija od koje se u tom dobu hladnog rata mnogo očekivalo, ali koja je iznevjerila nadanja. A i bila je pod sjenkom, malo prije toga oborenog američkog špijunskog aviona na teritoriji Sovjetskog Saveza.

U izjavi koju je povodom ovog skupa dao 17. maja, Tito je predočio štetne posljedice eventualnog prekida rada Kon-ferencije i izrazio nespokojstvo i zabrinutost naroda cijelog svijeta za mir, uzimajući u obzir nade koje su polagane u ovaj sastanak i ukazujući na to da je prošlo vrijeme kada su pojedina međunarodna pitanja rješavana putem sile i da je produžavanje takve politike štetno i opasno po svjetski mir.

Dvije trećine razgovora u jednoiposatnom trajanju odnosile su se na jugoslovenski samoupravni sistem i prva iskustva u njegovom funkcionisanju. To je, očigledno, bio i glavni motiv Sartrovog dolaska.

Slijede zanimljiviji izvodi iz ovog dijaloga.

Tito: Da li ste ranije bili u Jugoslaviji?

Aleksandar Vučo: Bio je pre četiri godine, ali tada u prolazu. Na putovanju u Grčku, zadržao se samo jedan dan. Tom prilikom vodio je dug razgovor sa našim književnicima sve do polaska voza.

Sartr: Da, bila je to duga diskusija.

Tito: (u šali) Sada se u Francuskoj priprema „velika svadba“.

Sartr: Da. Velika, ali pomalo i teška „svadba“.

Tito: Danas sam pročitao da će Hruščov doći već sutra, čitav dan ranije.

Sartr: Vjerovatno da bi onemogućio sastanak one druge trojice....

Tito: ... i da bi ih spriječio da se dogovaraju.

Sartr: Tako je.

Tito: To je njegova taktika.

Sartr: Interesuje me da li vi gledate na ovaj sastanak samo kao na neku partiju pokera ili kao na stvarno ozbiljan događaj.

Tito: Sadašnja međunarodna situacija i motivi koji su doveli do sastanka u Parizu govore da ga ne bi trebalo tako olako primati.

Tito: Da su to Rusi prije znali, oni to svakako ne bi dozvolili. Nijedna država ne bi to dozvolila. Uostalom, Rusi dosad nisu srušili samo ovaj američki avion. Doduše, dosad nisu srušili nijedan ovakvog tipa. Ali oborili su već nekoliko američkih aviona.

Sartr: Učinila bi to i svaka druga vlada.

Tito: Inače, ako ovaj incident postane jedna od glavnih tema razgovora na sastanku u Parizu, onda se može očekivati da će uzeti mnogo vremena. Jer, sigurno je da će i Ajzenhauer donijeti dosije s ruskim pokušajima špijunaže u Americi.

Leo Mates: Hruščov je rekao da o tome neće razgovarati na ovom sastanku i da Rusi nameravaju da ovu stvar pokrenu pred Savjetom bezbjednosti.

Tito: Samo, taj „slučaj“ će svakako otežati rad Konferen-cije u Parizu. Na ovom sastanku predstavnika velikih sila biće dosta natezanja i smanjene su moćnosti da se neka pitanja riješe u konstruktivnom duhu.

Sartr: Treba se plašiti da na Konferenciji neće doći do rezultata s obzirom na ovu atmosferu.

Tito: Na Konferenciji bi moralo doći do kakvih-takvih rezultata. Inače, kakva je sada atmosfera, u protivnom bićemo u vrlo teškoj situaciji, u situaciji koja se nalazi na ivici rata.

Sartr: I ja mislim da je tako, i da će Konferencija, bez obzira na to što će njeni rezultati biti ograničeni, ipak otvoriti mogućnost da se dalje radi na poboljšanju situacije.

Tito: Moraće se ostaviti otvorena vrata za dalje razgovore. To je, uostalom, u interesu i Rusa i Amerikanaca. Za Hruščova je to važno i iz unutrašnjih razloga, da mu ne bi rekli da je gajio iluzuje u pogledu pregovora sa Zapadom. A Amerikanci će zbog ove bruke nastojati da poprave situaciju i da dođe bar do nekog sporazuma. Hruščov ne može biti zahvalan Ajzenha-ueru, koji mu je svojom izjavom otežao unutrašnju situaciju, a naročito kod Kineza i onih ljudi koji nisu za popuštanje i sporazumevanje sa Zapadom. Hruščov je za ovo, takoreći, založio sav svoj prestiž. Svuda je pričao da je Ajzenhauer za sporazum i mir, a ovaj ga je sad demantovao izjavom u kojoj je rekao da je nadlijetanje sovjetske teritorije bilo potrebno.

Sartr: Bez obzira na Ajzenhauerovu izjavu, smatram da se tu pretežno radi o politici Pentagona.

Tito: I ja mislim da je Ajzenhauer ovu ispravku učinio pod pritiskom Pentagona. Jer, u prvoj izjavi je rekao da on nije znao za ova nadlijetanja.

Sartr: Očigledno je da za Amerikance nije dobro ni jed-no ni drugo – ni priznati da nisu znali, ni priznati da su znali. Zanimljiva je i izjava Kenedija, demokratskog kandidata o ovom događaju.

Tito: Znači da će se i na ovom pitanju voditi izborna trka između republikanaca i demokrata u SAD.

Sartr: Da, to je istina.

Samoupravljanje u jugoslovenskom socijalizmu

Aleksandar Vučo: Naš gost je bio veoma impresioni-ran u fabrici motora u Rakovici. On je želeo da razgovara s ljudima. Njega ne interesuju konstrukcije mašina i tehnička strana. Veoma je bio zadovoljan radničkim samoupravlja-njem i, specijalno, nagrađivanjem po učinku. To su mu u fabrici lepo objasnili.

Tito: Važno je da individualni proizvođači shvate kolektivni interes, da se uskladi interes pojedinca sa interesom kolektiva.

Mates: To je centralni problem socijalizma.

Tito: Radi se o prožimanju interesa. Pojedinac kod nas zna da čitav kolektiv radi za sebe i za njega, a kolektiv zna da radi za sebe i čitavu zemlju. Zato sada svakog pojedinca interesuje i čitava organizacija posla. Prije je radnik imao nadnicu i, ako je napravio nešto po normi, dobijao je odgovarajuću nagradu. On je bio tada najamni radnik, a sada to više nije.

Sartr: Odnosi na tržištu, konkurencija između preduzeća i borba za bolju proizvodnju takođe me interesuju.

Tito: Pod pritiskom tržišta i pojedinci su zainteresovani za bolji kvalitet proizvoda.

Sartr: U uslovima kapitalističke konkurencije, u natjecanju između preduzeća, gora fabrika mora da propadne. Kako se to odražava u vašem socijalističkom sistemu?

Tito: Bilo je i kod nas takvih slučajeva, ali se uglavnom radilo o nesposobnom upravljanju. U takvim preduzećima uvođena je prinudna uprava. Neka preduzeća su propadala zbog toga što su nepravilno poslovala, što su radnički savjeti ili direktori bili slabi... A onda je dolazilo ili do druge uprave, ili do davanja kredita za saniranje ili pak do fuzije sa dru-gim istorodnim preduzećem. Sistem se postepeno usavršava. Veliku važnost pridajemo nagrađivanju po učinku, koje je započelo prije godinu dana i već dalo veoma pozitivne re-zultate... U početku je radnik primao svoju nadnicu i nije se interesovao za preduzeće. Primjenjivala se u nagrađivanju i „uravnilovka“, koja je destimulativno djelovala na sve radnike sa višim kvalifikacijama...

Sartr: Kad ste započeli s radničkim samoupravljanjem? Kako je došlo do te ideje, ne teoretski već praktički?

Tito: Godine 1950. htjeli smo, jednostavno, da razvijemo samoinicijativu radnika do maksimuma. Naravno, gledali smo da to bude u skladu i sa marksističkim shvatanjima o odnosima u preduzeću i u društvu uopšte. To su bile osnovne ideje kojima smo se rukovodili. Centralističko i administra-tivno upravljanje nije nam dalo dobre rezultate. Doduše, ono je u početku bilo korisno, ali se kasnije pokazalo kao kočnica. Čim smo prešli na decentralizaciju u administraciji i u proizvodnji, prenoseći funkcije upravljanja proizvodnjom na pojedine republike i srezove, pokazalo se da drukčije tre-ba postaviti i odnose u samom preduzeću. Nastojali smo da proizvođači u preduzeću budu zainteresovani da daju što više od sebe i da osjete što više koristi. Htjeli smo da likvidiramo najamnički odnos, da neposredni proizvođač, ne fiktivno nego stvarno, prestane da bude najamni radnik, da se pri-bližimo i ostvarimo slobodno udruživanje proizvođača. To je zapravo stvaranje demokratskih, socijalističkih odnosa u preduzećima, u kojima je direktor nekad bio sve.

Sartr: Posebno smatram interesantnim što vaš sistem samoupravljanja stvara ravnotežu između upravljanja pre-duzećem od strane radnika i tehničkog upravljanja od strane direktora.

Tito: Samoupravljanje mora imati materijalnu osnovu, jer ako je nema, to nije radničko samoupravljanje. Radnici moraju biti materijalno zainteresovani. Ni kod nas nije glatko išlo s radničkim samoupravljanjem. Iako su prava radnika zakonom utvrđena, bilo je ljudi koji to ili nisu shvatali ili nisu ni htjeli da ih poštuju, već su nastojali da ih okrnje. Mi smo uvijek vodili borbu protiv toga da se krnje demokratska prava radnika.

Sartr: Ko su bili ti ljudi koji su umanjivali prava radnika? Direktori?

Tito: Nisu samo direktori. Među njima je bilo i ljudi koji su imali važnije položaje u upravi. Ali sada je to već savlada-no. Radnici su prestali da budu objekt, postali su samostalni proizvođači, tj. subjekt u proizvodnji.

Sartr: Interesuje me stepen društvene svijesti kod radni-ka, brzina njenog razvoja, i to ne samo s gledišta materijalne zainteresovanosti nego i u pogledu uključivanja kao subjekata, tj. faktora u oblasti ekonomije i kretanja u društvu uopšte?

Tito: To je veoma interesantno. Sa vijećima proizvođača i uspostavljanjem administrativne podjele na komune radnik nije postao samo upravljač u preduzeću, već on upravlja i administracijom izvan svog preduzeća. Ako su u pitanju sredstva koja preduzeća daju u formi anuiteta ili poreza komuni, radnici određuju u šta će ih komuna trošiti. Radnik nije samo pasivan posmatrač onoga što se dešava van njegovog preduzeća, već je, kao jedinka, i učesnik u cjelokupnom društvenom životu. On i preko zborova birača ostvaruje svoj uticaj. Zbog svega toga radnici se lako odriču dijela dobiti, koji bi primili pored plate, u korist raznih komunalnih potreba i društvenog standarda.

Sartr: Čini mi se da je još jedno pitanje od ogromne važnosti, a to je vrlo veliki priliv ljudi sa sela u gradove.

Leo Mates: Taj priliv iznosi oko dvesta hiljada godišnje.

Sartr: Radi se tu o dvostrukom djelovanju – s jedne strane, dolazi do bržeg podizanja svijesti kod seljaka, a s druge strane, i uticaj zaostalog sela na radnike stvara izvjesne teš-koće.

Tito: Svijest ljudi brzo raste, pa se brzo savladavaju i te teškoće. Ali prvih godina bilo je teško.

Sartr: Očigledno raste, i treba da raste, i produktivnost seljačkog rada, uporedo sa produktivnošću rada u industriji.

Leo Mates: Rezultati koje smo poslednjih godina postigli u poljoprivredi upravo su takvi da se njima najviše ponosimo.

Tito: Sada brzo uvodimo mehanizaciju na selu. Pored toga, primjenjujemo novi sistem vezivanja seljaka za društveni sektor. Ne putem uvlačenja seljaka u radne zadruge, već ugovorima između zadruge ili socijalističkog gazdinstva sa seljacima, koji obrađuju zemlju. Na osnovu ovih ugovora, dobra ili zadruge garantuju seljacima prosječan minimum proizvoda.

Sartr: Interesuje me kakav je odnos između direktora i radnika kad nisu na poslu, tj. da li se razvija poseban odnos ravnopravnosti...?

Tito: Svijest proizvođača je na takvoj visini da on dobro zna da radnici nisu u fabrici zbog direktora, već da je direktor tu zbog radnika. U našim fabrikama postoji jedan demokratski odnos između direktora i radnika.

Sartr: I sâm sam stekao taj utisak.

Mjesto i uloga intelektualca u socijalističkom društvu

Sartr: Prelazim sada na temu koja mi je bliska. Hteo bih da znam kako vi gledate na odnos intelektualnog radnika, na primer pisca, i društva, kako gledate na njegovu odgovornost i prava.

Tito: Pa, gledam na to isto kao što gledam i na obave-ze ostalih članova zajednice. Svi ljudi imaju obaveze prema društvu. I među piscima ima pojedinaca koji svoje obaveze ispunjavaju odlično, ali i drugih sa slabijim doprinosom. Ne može se uopšteno odgovoriti na ovo pitanje. Moram pritom da podvučem da smo srećni što su intelektualci, intelektualni svijet u cjelini, u ogromnoj većini za socijalistički pravac ra-zvitka. Druga stvar su lična gledišta o pojedinim pitanjima...

Aleksandar Vučo: Imali smo sreću što je i naša inteli-gencija između dva rata uglavnom bila napredna. U njenim redovima bilo je vrlo malo reakcionara.

Tito. Veći dio ovih posljednjih, malobrojnih bio je takav samo radi svoje egzistencije.

Sartr: U kapitalističkoj zemlji dužnost je pisca da se opire onome što je negativno. Interesuje me šta u socijalističkim zemljama treba da okupira pisce, koji su solidarni s onim što se radi u njihovim zemljama.

Tito: Uspjesi i problemi socijalističkog razvitka.

Leo Mates: Uzmimo samo već pominjani problem od-nosa individue i kolektiva. Dokle god bude ljudskog društva, biće i problema, pa time i stimulacije za pisanje.

Tito: Kad stvari u našem socijalističkom društvenom razvitku ne bi išle kako treba, kad bi dolazilo do stagnacije ili kad bismo loše radili, jasno je da pisci ne bi bili uz nas već bi nas kritikovali. To sada nije slučaj. I to zato što se u našoj zemlji primjećuje neprekidan progres.

Ljudi vide i da standard, iako polako, konstantno raste. Mi zaista možemo biti zadovoljni što su naši radnici, naši in-telektualci, svi naši ljudi u najtežem vremenu, kad smo morali stezati kaiš, znali zašto treba da se to čini...

U inostranstvu, više zlonamjerno, upoređuju visine plata naših radnika sa platama u nekim drugim zemljama. Ali u tim poređenjima se ne kaže da plate nisu jedina primanja na-ših radnika, da oni pored redovnih plata primaju godišnje još dvije, ponegdje i do četiri plate, da naši radnici imaju plaćeni godišnji dopust od mjesec dana, zatim povlastice u pogledu ishrane, razna socijalna davanja itd. Mi trošimo ogromna sredstva, oko 250 milijardi dinara godišnje, na socijalna davanja... I ljudi vide perspektivu. Svi osjećaju da niko nije napušten, da se zajednica brine o svima... Penzije su dobili i žandarmi koji su nas tukli...

Sartr: Redovno čitam vašu reviju Pitanja socijalizma, koja izlazi u Parizu. Moram da kažem da je od svih časopisa koje čitam iz cijelog svijeta ovaj vaš najinteligentniji. I s mar-ksističkog gledišta je na velikoj visini... Posebno sam zapazio da se u ovoj reviji marksistička misao razvija ne radi čistog teoretisanja, već se za bazu uzima društveno iskustvo i praksa u Jugoslaviji. To mi se posebno dopada i to izdiže ovu reviju nad drugima.

– Praksa nam ukazuje na nedostatke i pravac kojim treba da idemo u našem razvitku. Zato naši ljudi imaju o čemu i na osnovu čega da pišu – rekao je na kraju predsjednik Tito.

P. S.

Dok sam čitao ovaj dijalog Tita i Sartra, vođen prije pola vijeka, u sjećanju je oživjela jedna rečenica iz Sartrove drame Prljave ruke: „Suzbijam očaj i tražim nove razloge za nadu.“

*U sledećem nastavku: Sofija Loren i Karlo Ponti na Brionima