Zapis na voznoj karti
Poezija Ibrahima Hadžića svojom okrenutošću prirodi, bogatstvu jezika kojim govore sve, još uvek bar u glavama, zaraćene strane sa naših prostora, vraća nas u nekakvo osnovno stanje iz koga je uvek moguće započeti dijalog sa drugim a da taj drugi ne bude neprijatelj već nešto mnogo više, sugrađanin i čovek. Još jednom pokazuje Hadžić istinitost misli Miloša Crnjanskog da su svi (i sve) povezani neraskidivo i da je to ono dobro.
Ibrahim Hadžić rođen je 1944. godine u Rožajama (Crna Gora). Gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio knjige pesama: Harfa vasiona (1970), Vežbanje osećanja (1973), Oformiti jedinstvenu životinju (1974), Vreli tragovi (1980), Na staklu zapisano (1987), Isti život (izabrane i nove pesme, 1988), Pesme i (1997), Hora (2000), Nepročitane i nove pesme (2006), knjigu proznih zapisa Zapisi i crte (1997), knjigu o rečima Rožajski rječnik (2003).
Prevodi poeziju s ruskog jezika. Bavi se izučavanjem gljiva i noćnih leptira. Objavio tri knjige o gljivama. Živi u Beogradu (Dragoljub Stanković)
Posvećeno putnicima iz voza
nestalim u Štrpcima 1993.
Bježim. Osjećam da me neko prati,
Skrivam se između paprati.
Osluškujem i molim Svevišnjeg
Da me sačuva od bližnjeg.
Nemirna je šuma, njiše se drveće:
Mrmljam.
-Nevin sam ja, on mene neće.
Ali otud ide zakrvljeni ubica,
Na njemu je glava bez lica.
Vadi nož i nežno mi vrat savija,
Pala je moja glava –
Al’ preživjela ova hartija.
(1994)
Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.