Nenad Popović: Dnevnik iz grada P. (Durieux, Zagreb 2017)
Birdo1

Photo: Milan Živanović/XXZ

Zapisi o teškim vremenima, puni strave i humora

Što je i kako zapisivao Nenad Popović u Dnevnik iz grada P., knjizi koju upravo predstavljamo? Kad se već zatekao u gradu P. (radi se o Puli u koju je netom doselio i koju, a vidi se to iz nekoliko bilježaka, tek upoznaje), uzeo je bilježiti situacije iz neposredne okoline i one šire, na razini države ali i regije, podastro nam je svoja opažanja i razmišljanja, opise svojih novih sugrađana, ljude gurnute na marginu (nekadašnja vlast, civilna i vojna), kao i one koji su oduvijek marginalci (intelektualci svih vrsta i profila, Romi…). Gleda i bilježi građanin N. P. u gradu P. odnose između ljudi, stanje društva, atmosfere gradova u kojima je prije živio i ovom, u kojem sad živi. Svoj je zadatak ograničio (barem je tako kanio) na svega dvije godine, 2013. do 2015., no opisao je više-manje epohu. Koncentriran, centralni dio njegovih dnevničkih zapisa odnosi se na posljednjih četvrt stoljeća; međutim, utopljen je u širu povijest, koju čini nekoliko varijanti Jugoslavije, pa sve tamo unatrag, do razdoblja kasne Austro-Ugarske.

Kad ne bismo imali pojma o tome tko je autor, čitajući njegove dnevničke zapise razaznali bismo njegov lični profil; vrlo obrazovan intelektualac, nemirna duha i osjetljiv tip, veoma lijepog stila pisanja i bogatih slika, duhovit i – nesputano radoznao. I da, Nenad Popović je Građanin, što je u našim prostorima rijetka zvjerka, usto je pisac, nakladnik, publicist. Ne čudi stoga što pripovijedanje započinje opisom skupa u Domu novinara u Zagrebu, na kojem novinari, u najboljoj stilskoj tradiciji Goebelsa i staljinističkih katarza, provode samokritiku. Vlast je, pripovjeda ironično autor, u drugoj polovici devedesetih, dala mig da se “ukida govor mržnje”, i “sedma sila” novinara-poslušnika pokorno je krenula u autoflagelaciju, samoočišćenje. Hrvatska uljudba, kojom se služilo kao municijom, više nije neophodna i “zaključava se u ormar za oružje”. Do sljedeće prilike i uljudbene potrebe. Popović piše o tim mučnim stvarima istovremeno sa stravom i s humorom, spojem kakav, recimo, možemo vidjeti na platnima Georga Grosza. Jeza raspadanja društva, užas i/ili bijeda pojedinca, groteska i na koncu krvava karikatura. Hrvatsko novinarstvo autor vidi kao društvo koje i dalje nosi “socijalistički korzet, samo sad s košuljom i kravatom”.

Kroz trideset dnevničkih zapisa i dodatkom Pogovora, vodi nas veoma spretno, upravo elegantno kroz reminiscencije o vlastitom životu, i u istom dahu vodi čitatelja kroz hrvatsku politiku. No on nije pasivni promatrač, koji bi valjda trebao samo “vidjeti”, on o svemu tome intenzivno razmišlja i kritički sudi. Ponekad je pritom sarkastičan, ironičan često a angažiran stalno. Raniji zapisi, oni o djetinjstvu su meki, pomalo nostalgični, primjerice, prisjećanje na “Emisiju za pomorce” i fascinacija imenima luka gdje su u tom trenutku naši brodovi. Tim zapisima slijede, kao kontrapunkt, zapisi iz sadašnjice. Tu je čak i jezik promijenjen, rečenice su kraće, više je humora i autoironije, koji pak djeluju kao posljednja obrana pred prizorima truljenja i raspadanja političkog prostora, jednako kao i samog okoliša, kuća na primjer. Tako u zapisu o useljavanju u stan u Puli, opisujući stanje zgrade, opisuje društvo, anomiju koju već jako dugo živimo. Zgrada u koju useljava oronula je, lijepi ukrasi razbijeni, škure trošne i ponegdje se jedva još drže u okvirima, instalacije jedva funkcioniraju, svatko svoju brigu brine i sređuje unutar svojeg okvira, svoja “četiri zida”, dok su zajednički prostori zapušteni, ničija briga. Odnos kakav svjedočimo i u društvu. Nenad Popović je odličan, pronicljiv promatrač, u oku mu je i ‘velika slika’ ali i minijature, ponekad jedva vidljive. Tako uočava i ljude koje, kako sam kaže, “nitko ne vidi”. U istom danu, gotovo na istom mjestu, u robnoj kući, pred njim je obitelj Roma, a samo malo kasnije susreće se s udešenim braniteljem. Romska obitelj igra predstavu u kojoj ništa nije realno, ali djeluje efikasno na moguće gledatelje, odvraćajuć im pogled; naime, oni ni ne žele biti viđeni, jer to može biti opasno. Ovaj drugi, branitelj u majici s insignijama – Dan je Domovinske zahvalnosti – ide uvrijeđen i napušten. Iz njegovog opisa dobivamo sliku socijalnog dizajna profesionalnih branitelja i desničara, a taj se svodi na: “Zračiti nasilje, izdignutost iznad društva, podsjećati da je ratno stanje u svakom trenutku moguće.”

Bilježeći svoje i naše vrijeme, autor kao da želi održati kakvu-takvu liniju normalnog, liniju razgraničenja koja bi mu mogla biti nekakav oslonac u kretanju kroz sve to što se u tom vremenu, našem vremenu događa. Za to mu trebaju i neki drugi oslonci, historijski primjerice, znanja (koja itekako ima) o vremenu prije, da bi uopće mogao ono što vidi dovesti u neki niz, ne i red, u logičnu cjelinu, ne i razumnu. Izvanredne stranice, u tom smislu, ispisao je Nenad Popović opisujući vožnju tramvajem broj 14 pored zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova, koje naziva Ministarstvom našeg unutrašnjeg života. Prisjeća se usput trga Džeržinskog u Moskvi, i svog dosta kompliciranog odnosa prema Lubjanki, zgradi jednog od najpoznatijih i najozloglašenijih zatvora na svijetu, koja se ondje nalazi. Na sreću, ondje se zatekao samo u turističkom posjetu, a za onu drugu vrst “posjeta” je, također na sreću, bilo već kasno. No jeza je ostala u mislima. Uspoređuje taj trg, i nalazi veoma veliku sličnost s ovim našim, zagrebačkim trgom, na kojem je smješten “naš” MUP, “tvrđava slijepih prozora”, kako je naziva, a kojoj se dijagonalno preko raskršća nalazi mjesto na kojem je nekada bio ustaški zatvor, da bi nakon rata na istom mjestu bila izgrađena zgrada, prodajni salon tvornice namještaja Slovenijales. Ispred te “tvrđave” u koju izgleda kao da nitko ne ulazi niti izlazi, s pustim parkom, jer tko bi se usudio šetati parkom zgrade MUP-a?, ispred slijepih vrata i napuštenog parka gori “vječna vatra”. I tako putnik N. P. u nevinoj 14-ici sa zebnjom razmišlja o “fašističkoj estetici plamena.”

Provest će nas autor po mnogim mjestima naših tjeskoba i postavit će naša pitanja: kako se, primjerice, u mnogih ljudi dogodila promjena, a osobito je bolno što se ona dogodila “većini naših prijatelja, znanaca… u mnogih kompromitantno, presvukavši im potpuno ličnost, pa i promijenivši karakter”. Taj preokret, koliko god je, u teškim vremenima, razumljiv, toliko se ipak doživljava kao ljudski gubitak; u teškim vremenima i sami smo uzdrmani, a računati na ljude “vrlo je važno za vlastito samopouzdanje”. Gubi se na svim planovima, ostaje samo da se imenuju, zbroje; možda najbolniji od gubitaka, o kojem autor govori, jest gubitak jezika. To su, rekli bismo, najintimnije stranice koje je ispisao, koje djeluju dubinski, mnogo dublje od, kako bi se moglo pomisliti, prikazivanja svoje svakodnevnice i privatnog života.

Autor nas s gorkim humorom obavještava o “tri vrste jezika u komunizmu (misleći pritom, naravno, na komunistički režim, op. ĐK): naređenom, normalnom i dijalektalnom”. Sad, kad se opet iznova izmišlja novi “naređeni” jezik, nema više ni snage ni volje za ponavljanje, stoga se s nostalgijom vraća u svoj dijalektalni jezik, jezik nekih tradicionalnih zagrebačkih četvrti i regije iz koje potječe. Ukratko, vraća se prezrenom, ismijavanom zagrebačkom/kajkavskom i shvaća da već malo ljudi poznaje taj meki, ugodni i udobni ali izumirući jezik. Lijep jezik. Gubitak je, dakle, osnova pripovijedanja, svejedno radi li se o društvu u cjelini ili o njegovoj intimi. Zanimljivo je u tom smislu također i njegovo laviranje između gradova, velikih razvijenih i gradova manjih, pa još manjih, a prošao ih je i živio u svim tipovima/veličinama grada. Krećući se između, u svima i jest i više (ili još) nije.

U zapisima pod naslovom Opna, Opna 2 – Regensburg i Opna 3 – teorija besmisla, pokazuje kako svaki pokušaj da se ostane unutar vlastite privatnosti kao opne nije moguć. “Vrlo je teško pisati ostajući samo u domeni ličnog. Drastičnost i skandaloznost javnih zbivanja ozbiljno, i stalno, testiraju i napadaju epidermis koji nas štiti od vanjskog svijeta i čine ga poroznim.” Opna je tanka, osjetljiva razdjelnica, i svaki nasrtaj pokazuje da nije nikakva zaštita od povreda. U trećoj Opni –nazvanoj Teorija besmisla, autor govori o nasrtljivosti, političkom reketarenju pitanjima gdje se mora izjasniti, svrstati, biti u nekom krdu, stadu. Metafora za takvo političko reketarenje je rečenica zagrebačkih huligana “O’š kupit ciglu.” Ma što, naime rekao, tu ciglu na koncu moraš kupiti, inače ćeš je dobit u glavu, i uopće, proći ćeš daleko lošije ako se puno, ili ikako opireš kupovini. Ma što oni tražili i ma koliko ti cigla, naravno, uopće ne treba.

Da Nenad Popović započinje knjigu zapisom o novinarima, govorom o mediju koji građanima posreduje vijesti, informacije, mišljenja, dakle o struci koja je svojevrsni glas naroda, jedva da bi i mogao drugačije, nekom drugom temom. Cijelom knjigom pravi luk od tog prvog zapisa/prologa do kraja, do posljednje bilješke nazvane Pogovor/In the City 2013-2015. Esej je to o ljudima s ruba egzistencije, pretraživačima kontejnera. Autor, kao dobar i uman promatrač, izradio je pravu malu antropološku studiju, izveo tipologiju ljudi-pretraživača kontejnera i pokazao u kolikoj mjeri ta slika odgovara današnjoj Hrvatskoj. Ili točnije, u kojoj mjeri je ona metafora za zemlju. Nenad Popović je knjigom prošao put od glasa naroda do tišine, muka, tajca, jer “S glavom u kontejneru se ušuti pa nastane hrvatski narodni tajac.” Nadamo se da on sam neće utihnuti.

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala Radio Gornji Grad

Oceni 5