Dosije Fonda za humanitarno pravo o nekadašnjoj zajedničkoj vojsci (2)
Dubrovnik

Photo: spin/getty images

Zapovednici ubica i pljačkaša u ime naroda

Republika Srpska Krajina nastala je, podsećaju autori Dosijea JNA u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, formalno, dokumentima poput Deklaracije o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj (septembar 1990), te  Odlukom o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji (1. april 1991.). Izvršno veće ove tvorevine osniva “Ministarstvo unutrašnjih poslova” i obaveštava, početkom 1991. Hrvatski MUP da na više nema nadležnost na teritoriji Krajine.

Reč je početku rata za teritorije koji se vodi pod kontrolom srbijanskih vlasti; Slobodan Milošević u to vreme se bahato podsmeva domaćoj i međunarodnoj javnosti, tvrdeći da  da republike SFRJ imaju prava na ocepljenje, ali da, istovremeno, svi Srbi imaju prava da žive u jednoj državi. "O Jugoslaviji treba da odlučuju oni koji u njoj žele da ostanu, a ne oni koji hoće da je napuste" (februar 1991.). 

U kontekstu raspoloženja i namera srbijanskog rukovodstva je i izjava ministra vera Srbije Dragana Dragojlovića, koji septembra 1991. u Valjevu poručuje pobunjenim rezervistima: “Mi stalno govorimo da Srbija nije u ratu s Hrvatskom, ali je to srpski narod. Mi to ne možemo da kažemo zbog svetskog javnog mnenja, jer bi onda Srbija bila agresor. Jer, kada je vojnik JNA u Hrvatskoj ne može se reći da je to Srbija. Zbog toga Srbija ne može da ima svoju vojsku u JNA !“

Dosije FHP donosi niz informacija i dokaza o dvema fazama angažovanja JNA na strain srpskih pobunjenika; U prvoj fazi, do leta 1991. JNA je navodno neutralna u sukobu hrvatskih i srpskih policijskih snaga, odnosno učestvuje u “razdvajanju” koje se redovno završava potiskivanjem snaga hrvatskog MUP. U ovoj fazi ratovanja JNA na teritoriji Hrvatske dogodio se oružani sukob u Borovom Selu, jedan od prelomnih obračuna, u kojem su učestvovale stranačka formacija i dobrovoljačke bande sakupljene po Srbiji.

“U Borovom Selu, u Istočnoj Slavoniji, 2. maja 1991. godine, dobrovoljci Srpske radikalne stranke (SRS) i jedinice “Dušan Silni” iz Srbije napali sui z zasede grupu hrvatskih policajaca. U toj borbi je poginulo 12 srpskih policajaca i jedan dobrovoljac iz Srbije. JNA je ušla u Borovo Selo i nakon pet sati uspostavila tampon zonu”, objavljeno je u Dosijeu (autori se pozivaju na svedočenje Vojislava Šešelja u predmetu Milošević u Hagu, avgusta 2005.).  

U drugoj fazi svog učešća u sukobima JNA se otvoreno stavlja na stranu srpskih pobunjenika, koje, paralelno, i naoružava, potom u sadejstvu napadaju hrvatska sela I gradove. Isporuke naoružanja Srbima realizuju se po usmenim naredbama generala Živote Panića, komandanta Prve vojne oblasti, preko majora Čedomira Kneževića iz Drugog odreda kontraobaveštajne grupe i pukovnika Nikole Zečara iz Uprave bezbednosti JNA.

“Kroz borbu je faktički izgrađena buduća vojska Srpske Krajine”, koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom”, objaviće ministar vojni SFRJ general Veljko Kadijević (knjiga “Moje viđenje raspada: Vojska bez države”).

Već Operacijom Proboj 1 u prvoj polovini 1991. srpski pobunjenici u Hrvatskoj, ali I Srbi u BiH naoružavaju se iz skladišta TO na području Bihaća. Pobunjenici u Krajini dobiće, tokom operacije Proboj 2,  20.000 komada naoružanja iz magacina u Hrvatskoj.

Prelomni događaj u angažovanju JNA bio je brutalni napad na selo Kijevo u opštini Knin, mesto sa hrvatskim stanovništvom u ogromnoj većini. Napad je naredio general Špiro Niković, a načelnik Štaba i zamenik komandanta Devetog korpusa JNA bio je Ratko Mladić.  JNA je osvojila Kijevo do podneva, kuće su zapaljene i opljačkane, zarobljeno je 60 hrvatskih policajaca. Uslediće, po istoj matrici, osvajanje sela Vrlika, a potom i grada Drniša. Na osvojenom području organizovani su organi vlasti i policijske stanice.

Prvi dokument o angažovanju JNA na srpskoj strani potpisao je general Života Panić, a reč je o Direktivi za operacije u Slavoniji, kojom se nalaže da 1. Vojna oblast tokom napada koji će početi 21. septembra 1991. zauzme celo područje istočne i zapadne Slavonije i pripremi se za prodor prema mađarskoj granici.

“Međutim, deo ciljeva iz ove direktive nije ostvaren. Života Panić je u tom pogledu navodio stav rukovodstva Srbije, na čelu sa predsednikom Slobodanom Miloševićem, ali i krnjeg Predsedništva SFRJ, da JNA mora da zauzme područja u Hrvatskoj koja su većinski naseljena Srbima. Tako, na primer, iako je slavonski grad Osijek bio cilj te direktive, on nije zauzet od strane JNA, jer u njemu nisu većinski živeli Srbi, dok Vukovar jeste, jer je, po Životi Paniću, bio većinski srpski grad (Ova tvrdnja nije tačna. Prema popisu iz 1991. U Vukovaru je živelo 43,7 odsto Hrvata, 37,4 odsto Srba…”), navodi se u Dosijeu.

Na tragu Miloševićeve doktrine o navodnom očuvanju Jugoslavije i savezni ministar Kadijević ispisuje, decembra 1991, Direktivu o upotrebi Oružanih snaga  u narednom periodu, za pripremu i izvođenje borbenih dejstava. On, uz ciljeve JNA kakvi su  “zaštita srpskog stanovništva”, ili “mirno razrešenje jugoslovenske krize”, navodi i “stvaranje uslova  za očuvanje Jugoslavije za sve koji u žele da u njoj žive”.    

“Da je JNA promenila ulogu u ratu u Hrvatskoj prepoznala je i nacionalistička struja u Srbiji, kada su mnoge političke partije organizovale i slale dobrovoljce na ratište u Hrvatskoj. Tako je u novembru 1991. Vojislav Šešelj, predsednik SRS. Izjavio da između ove stranke i JNA i TO više nema razlike. Šešelj je smatrao da je u pitanju ista vojska koja se bori za iste ciljeve. On je naglašavao da je JNA na delu pokazala da se bori za odbranu srpskog naroda i teritorija”, konstatuju autori Dosijea.

Oceni 5