Zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

PSIHOLOGIJA

U ljeto 1992. godine nekoliko sam puta nosio hranu i preobuku mom prijatelju Janku Glogovcu, mladom magistru književnosti, zatočenom, sa još stotinjak Srba, većinom pripadnika Srpske demokratske stranke u obližnjoj sportskoj dvorani, sada pretvorenoj u sabirni centar. Većina ovih Srba tu se nalazila od maja (danas je šesti septembar devedeset druge), to jest od pada srpskog sela Bradina. U zajedničkoj akciji Armije i HVO-a, nakon oslobađanja, cijelo selo spaljeno, 48 Srba je pobijeno, a ostali su, prije dolaska u salu, prošli pakao obližnjeg logora u Čelebićima, selu na južnom prilazu gradu. To žestoko mučilište prošao je i moj prijatelj. S njim ni tada, za rijetkih i pomalo riskantnih posjeta, a ni ranije, nikada nisam raspravljao o politici. Druge, čistije i dublje teme cementirale su naše prijateljstvo: psihologija, istočnjačka filozofija, beskrajno polje mističnog, uz, naravno, književnost, bili su dovoljno privlačni i uzbudljivi da ispune duge sate naših povremenih susreta.

Šta mislim, pita me on tako u dvorani nasamo, o njegovoj dilemi: da li da ide na razmjenu ili da, nakon puštanja, ipak ostane tu, u gradu, sa svojima?

Budući da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece koji, koliko znam, ne sanja zastave, odgovorih, istina nevoljko – jer ni sam najčešće ne znam šta bih sa sobom – da mislim da je ipak najbolje da ostane sa svojima, u zavičaju, pošto, i pored svega ružnog, znam dosta Srba koje niko nije dirao.

I, nastavih da trunim, sad je najvažnije sačuvati glavu, porodicu, obraz i barem zrnce zdrave pameti.

– A zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

U velikim smeđim očima, sad prepunim očaja, tiho se ugnijezdila golema sjenka, sve tamnija i tamnija.

POSVETA

U Sarajevu je do 20. 9. 1992. godine poginulo, prema bezbojnom glasu spikera prijestolničkog radija, dvije hiljade dvije stotine i dvadeset petoro djece¹.

Zapisujem to u podrumu bez škura i bez prozora, jazbini “popločanoj” hladnim linoleumom.

Pišem ovo ledenog dlana i vrućeg prsta, na moje momke misleći: Svenko je prošle sedmice trebao poći u školu. Torbak o leđima, u njemu olovka i papir. Šarene bojice.

Busom do Poreča.

Mali Čovjek² sriče prva slova.

Putuje li sam, bez majke, i jesu li mu suhe oči, s jutra.

Svoj prvi školski rastanak s majkom, i ocem-borcem, strahogoncem propustilo je, eto, 2225-oro djece u Sarajevu, djevojačkoj haljini isparanoj gelerima.

Ovu užasno nemuštu pjesmu posvećujem njima, divljački slomljenim grančicama prepunim cvijeta, tek propupalog.

STRAH

Tmurno.

Bolesna jugovina.

U brzom mimohodu (pocrnjeli, granatama isprobijani zidovi, kao kulise iz Karpenterovog filma) ugledah visokog, krupnog vojnika sa crnim “kaubojskim” šeširom na glavi.

U značci na reveru, slici pripadnosti, sve njegovo jednostavno: vjeruju.

Prodorne, surove oči vuka, malo izgladnjelog.

MAZOLINGVISTA

Otišli na kafu. Svi.

Džarkam žeru, na platu džezvu stavljajuć.

Muče me loše metafore. “Do daske” zlorabim Strejse, nakon strašne,

nakon slatke godine straha.

I u svemu tome, bre, ljubim jezik svoj maternji, nikad življi – sasvim postojeći!

Postojeći.

(IZ PREPISKE UČITELJA MIRKA BRUKA I SLIKARA LAZARA DRLJAČE³)

Borci, 16. XII 1967.

Dragi Mirko. Primio sam tvoje novosti. Imam puno, puno da ti pišem o Svemiru i nemiru na ovoj našoj korici zemaljskoj. A poslije evo vidiš doživotno će me boljeti četiri moja čvorova prsta tj. desni i lijevi kažiprst i isto desni i lijevi palac.To je sve od duga rada.

Ja sam evo zašao u ovu zimu a nijesam uspio da nap. s ovim izložbu da vidi neko sliku najvećega pokretača misli Nikole Kopernika – a onda misli. Bruno. Galilej. I sada put na Mjesec. Bujo i Sem sada idu na Mjesec. u-hu?

I nemoj ugovarati piskaralima o pustinjaku.

Čika Lazo

“MUSALA”, KONJIČKE MARKALE

“Konjic, nekadašnja poznata sportska dvorana ‘Musala’, a po uspostavljanju muslimansko-hrvatske vlasti pretvorena u logor za Srbe. Dvoranu je sa dva topovska projektila kalibra 155 milimetara, granatirala neka artiljerijska jedinica oružanih snaga Armije BiH 15. juna 1992. u 12,15 časova. U logoru su se nalazili civili pohvatani iz sela Bjelovčina, Cerići, Donje Selo i drugih srpskih sela tokom hrvatsko-muslimanske ofanzive 21 – 25. maja 1992. Akcija je izvedena po uzoru na granatiranje u Ulici Vase Miskina u Sarajevu sa namerom da se pred domaćom i međunarodnom javnošću optuži srpska strana. U vreme pred granatiranje, da bi se izbeglo stradanje prolaznika, policija je blokirala saobraćaj oko logora. U dvorani-logoru nalazilo se 170 zatočenika. Bilans zločina je trinaest ubijenih i dvanaest ranjenih zatvorenika, ali pritom nije povređen nijedan stražar ili neki drugi službenik logora. Oni su se, na dati signal, povukli u skloništa iz kojih su izašli tek pošto su granate probivši krov pale u dvoranu u kojoj su bili isključivo zatvoreni Srbi. Ubrzo su se u granatiranoj dvorani našle dve TV ekipe, uprava logora, komanda HVO, kao i komanda TO Konjica i mnoge ugledne ličnosti ove opštine. Svi oni su govorili i zgražavali se o srpskom zločinu nad vlastitim narodom. Međutim, uskoro je postalo svima poznato da su pripadnici Armije BiH granatiranje izvršili sa jedne od dominantnih kota, brda Prevlje. Bitno je i to da u to vreme artiljerija VRS gotovo da nije imala ni teoretske mogućnosti da budu toliko precizni i sa samo dva hica pogode krov dvorane. I više od toga, vojnici Republike Srpske znali su da se u dvorani nalaze zatvoreni njihovi sunarodnici i izbegavali su svako artiljerijsko dejstvo u blizini tog prostora. U gradu je skoro u isto vreme teško oštećen, registrovan i zakonom zaštićen spomenik kulture: srpska pravoslavna crkva Svetog

Vasilija Velikog iz 1886. godine. Na crkvi je srušen toranj, a pored crkve oštećena je kapela i srpsko groblje.”

(Tragajući za tačnim datumom krvoprolića u sportskoj dvorani Musala u Konjicu, autor je na srpskoj nacionalističkoj stranici Sorabia naišao na gore navedeni tekst te ga ubacio u svoj dnevnik, podvlačeći pojedine njegove dijelove i suprotstavljajući ga svojoj istini o tom događaju zapisanoj u ratu, a koja slijedi, op. ur.)

Tog jutra su me iz Radio Konjica zamolili da dođem i nešto kažem o ratu, načinu preživljavanja u uslovima stalne opasnosti i oskudice, kako provodim vrijeme, pa možda kažem i neku svoju pjesmu.

Pješke sam prošao kroz sablasno miran grad: izašao iz Suhog Dola, pa kraj Opštine, prečicom preko pijace, kraj “novih zgrada” u kojima sam nekad davno stanovao (sve poglédajući u prazne haustore, aerodrome za nužno “ateriranje” ako imaš sreće da preživiš prvu), pa preko pustog Novog mosta (Mosta Jurija Gagarina). Tih dana su nas mnogo granatirali, najviše baš oko moje kuće. “Šicali” su Inat-džamiju na dnu Suhog Dola, preko puta Srednjoškolskog centra. Jedino nju – časnog joj imena! – još nisu pogodili. Na dan je znalo pasti po nekoliko desetina granata oko nje, škole, sportske dvorane, naših kuća navrh Suhog Dola.

I taman sam počeo u eter razgovarati s mojom studentskom drugaricom Nives Mihaljević, kad je počelo padati i grmiti. Odozgo, s Vrapča (prevoj odakle su nas čéte gađale) i Boraka. Padalo je svuda po gradu. Toliko da smo se, mada na (relativno) sigurnom, u jednom trenutku Nives i ja htjeli zavući pod veliki sto s mikrofonima i svakojakom aparaturom.

Ko zna na šta bi tada sve izašlo, budući da sam već mjesecima bio sâm i da mi je sperma već polako počela “izlaziti na uši”.

Taman se malo primirilo, kad u sobu, blijed k’o krpa, uleti novinar i filmadžija-amater Zoran Krezić Ćajo:

– Pogodili su salu! Moramo ići da snimamo!

– Mogu li ja s vama, do kuće? Odmah mi je sinulo da je to sad najbolji način da se dočepam doma. Sportska dvorana se nalazi na svega pedesetak metara zračne linije od naše kuće. Znao sam da me u dvoranu, sve da sam za to i imao hrabrosti i “stomaka”, ne bi pustili.

– Može.

Munjevitom brzinom, sve izbjegavajući rupe od granata na asfaltu, projurili smo gradom. Izašao sam na okuci na kojoj se put prema Dvorani i MUP-u račva sa onim što vodi u našu ulicu, i brzo krenuo u podrum.

Poslije sam i ja vidio te strašne slike okrvavljenih, osakaćenih i pobijenih ljudi. Neke sam čak i prepoznao.

Sarajevo, 25. 12. ‘92

Zdravo Gorane,

Hoću da si živ i zdrav da su oni tvoji divni dječaci još ljepši i da je ono biće od tvoje ženice onakvo kakvo je uvijek bilo. Hoću to i tačka. Uhvatio sam priliku da uputim pismo i još se ta mogućnost poklopila sa oazom dobrog raspoloženja pa valjda zbog toga zvučim bezobrazno raspoloženo. Uostalom, ja sam sve ovo odbolovao. Neki dan sam čitao tvoje pjesme i ostao zapanjen kako si i ti cvilio kroz tvoje radove molitve i kletve tada nikom razumljive.

Nikad mi iz ušiju nije iščililo zvukovlje razvejavanja kostiju iz tvoje pjesme moj dušefilni prijatelju. Želim da si dobro, MORAŠ biti dobro. Valjda ćemo imati snage strpiti se i izgurati, pogotovo mi što smo naslućivali i bolovali još dok se rat samo zaglušujućom bukom primitivizma najavljivao.

(...)

I na onom užitku probanja samostanskih vina ti se zahvaljujem i na muzici, jedino ti zvučnike ne opraštam. Za takvo nešto je potreban barem nuklearni rat.

Često slušam izvještaje iz Konjica i strahujem šta da se radi. Starog nisam čuo ravno osam mjeseci, posjeti ga ponekad. Eto, počeo sam dobro, sad već osjećam sjene koje se uvlače između redova i pritišću, ovaj papir ne može podnijeti hiljadu pitanja i sto hiljada emocija da ti nagovijesti da sam živ i zdrav i koliko sam ponižen i posramljen.

Više se ne pitam zašto, više se ne čudim kako, vrijeme trošim pokušavajući mami i sestri da odigram optimizam kad ih, jednom sedmično, poslije smjene, vidim. Pilam drva i donosim vodu sa Bistrika, križam dane u kalendaru i lica koja su prestala da postoje kao i lica koja su prestala da dostojanstveno postoje. Svi smo žice sa kojih je poskidana šarena meka izolacija i sad žuljamo jedni druge suštinom svojom.

Molim te, nađi snage da ostaneš prepoznatljiv, trebaćemo jedan drugom poslije ovoga više nego ikad. Pozdrav Danijeli,

Sanjin

(Pismo sam dobio od Sanjina Lugića, poznatog bosanskohercegovačkog slikara i freskorestauratora. Konjičanina koji je cijeli rat kao borac Armije BiH proveo u Sarajevu. Prijatelj iz dana kad je “bog po zemlji hodio”. Dok pišem o njemu, ne mogu da se ne sjetim jedne ratne slike: njegov otac Mujo Lugić, bivši konjički gradonačelnik, poslije jednog žestokog granatiranja ulazi u naš podrum i kaže mojoj majci: “De, Nato, pristavider nam jednu ječmenušu.” “Kafa” od ječma, služila da notornim ovisnicima o kofeinu zavara stomake. U ustima jedna, za ušima još dvije cigarete. Nikotinsko zlato. Za svakog po jedna. Ko to može zaboraviti?!, op. a.)

1 Kasnije sam saznao da je ovaj podatak o broju stradale djece u Sarajevu upitan. Sad se zna za 1600. No, da je i jedan jedini vrabac, a kamoli onaj nezlobni iz moje pjesme, previše je.

2 Tek pošto smo mu dali to ime, Darija i ja smo od jedne prijateljice saznali da Sven na švedskom jeziku znači: čovjek.

3 Lazar Drljača (1881 – 1970), poznati slikar, pariški đak i družbenik Pikasa, posljednje decenije svog života proveo je u Šantića vili, ponad Boračkog jezera.