Film “Tereza 37”: Razgovor s Lanom Barić
Tereza 03 S

Photo: Nikola Predović

Zarobljena u građanskom domu

Kada razmišljamo o slobodi, najčešće mislimo o sebi, jer najbolje razumemo ono što osetimo na sopstvenoj koži. Verujemo da smo slobodni sve dok možemo gde god poželimo, uprkos tome što su nam kretanja omeđena državnim granicama i debljinom novčanika. Žmurimo na tuđe neslobode, odmahujemo rukom uz „šta se to mene tiče“.

Pojedini slobodu izgube odmah po rođenju, posebno ako žive u konzervativnim društvima. Njihove su ćelije bez rešetaka – kaznu služe u običnim građanskim domovima, a prvi čuvari su im članovi porodice. Ponekad nisu ni svesni da su nešto izgubili, budući da im je društvo dodelilo ulogu koju rado igraju jer „tako treba“. Sve rade na vreme – rastu, uče, jedu, piju, vole, druže se, rađaju i na kraju umiru. Ukoliko se igraju s redosledom, neretko bivaju odbačeni od ostatka. Upravo se time bavi i film Tereza37.

Tereza liči na Felinijevu Giuliettu, ali i na Bess McNeill iz von Trierovog filma Breaking the Waves. Zbog toga je vrlo dobar film, neočekivano snažan. Junakinja je zarobljena u patrijarhatu, uhvaćena u mrežu od želja za koje više i nije sigurna da su njene. Društvo traži da bude skromna, verna, da bude majka, roditelj. Ne prihvata se slabost, a na svaku nevolju se okreće glava. Ukoliko nešto nije u redu, pojedinka/ac je sama/sam kriva/kriv. Ako je sve u redu, to je zbog toga što su pomogli drugi.

Tereza sve prihvata ćutke, pa skoro potpuno nestaje, ugušena očekivanjima drugih. Upušta se u neobavezne odnose, u želji da zatrudni, da konačno postane ljudsko biće. Nevidljiva, kao što smo uostalom nevidljivi svi ukoliko nismo beli strejt muškarci, Tereza je ipak velika – moćna figura koja je više od krvave mrlje na haljini.

O filmu, scenariju, te glavnoj ulozi smo razgovarali s glumicom Lanom Barić.

*Koliko glumica/ac unese sebe u neki film? Koliko to utiče na način na koji se izvodi scenario?

Ja sam u početku mislila da će mi to biti problem, to što sa pisala taj scenarij, u smislu da će mi biti pritisak. Desilo se potpuno suprotno – to mi je bilo olakšanje, bila sam potpuno opuštena jer sam taj lik znala jako dobro, znala sam žene poput nje i živjela sam s njom jako dugo.

*Jeste li od početka znali da ulogu Tereze pišete za sebe?

Ne, ja sam eventualno mislila da bih mogla igrati sestru, ako bih uopće išta igrala. Nisam bila sigurna da trebam išta igrati, u startu mi je ideja bila da samo ispostavim scenarij i da tu završim priču. Danilo je inzistirao da ja igram i nekako sam se po putu i ja srodila s tom idejom.

*Šta je bilo najteže, najzahtevnije u toj ulozi?

Na kraju zaista ništa nije bilo teško. To je možda i najbezbolniji proces u mojoj karijeri. Cijela ekipa koju smo okupili je bila fantastična i mislim da smo svi uživali, jako je lako kad radiš s tako divnim ljudima, iznimno darovitim profesionalcima, pri tom ne mislim samo na glumačku ekipu koja je sjajna, nego na cijeli crew na setu.

*Može li film da se gleda u feminističkom ključu?

Prirodno, svatko će ga gledati iz nekog svog ’ključa’ ja vjerujem, ali ako mu treba lijepiti ikakvu etiketu, nemam ništa protiv da to bude feministički.

*Može li da bude koristan nekome ko se suočava sa sličnim problemima kao Tereza?

Jako puno žena koje su gledale film su ga doživjele autentičnim. Namjerno sam izbjegla da kažem – istinitim. Svakako da se u toj autentičnosti može dogoditi i neko prepoznavanje koje za sobom pretpostavljam nosi i neko olakšanje, tako da vjerujem da u tom smislu može i pomoći..

*Koja je ciljna publika za ovaj film? Ima li je uopšte?

Ma, ne. To je za sve ljude iznad te propisane dobne granice za koju nisam sigurna koja je, moguće 16.

Oceni 5