Jednodimenzionalni narodi
Dvoboj4

Photo: deviantart.net

Zarobljenici inata i dišpeta, pizme i pasjaluka

Narod koji ne zna vlastitoj volji staviti civilizacijsku granicu (iznaći FOR­MU), koji se ne zna samosavladati u zakonu i pravnoj normi, koji kao jedinu vrijednost uzima i ističe vlastito postojanje, dobrovoljno se opredeljuje za robovanje samome sebi (a to su najgora ropstva) i, na koncu, pada u opasnost biološkog iščeznuća. Jer, u tehničkom svijetu liberalizma, što je uslov istorijskog a ne fatumskog življenja svijeta posljednja dva vijeka, birajući svoju biologiju bez racionalizacije kao jedino načelo života, hvaljeni i tetošeni naturalni i folklorni život, promašuje sam život. Ostaje ispod nivoa svoje kibernetičke epohe.

Ali, i sam biološki zakon je usložnjavanje. I kao što moleku­larne mase rastu do kritičke vrijednosti iznad koje se prelazi na život, kao što se iz svijeta minerala izdvaja vegetativni svijet, a biljoliki život u makrokozmu, korijenski vezan za kosmički ciklus, prelazi u postupno raskorjenjivanje, u životinju koja luta, i u samu unutarnju avanturu ljudskog mikroko­zma tako i naša povijesna misao i praksa moraju danas da nadu složeniji mjerni instrument od mesarske vage pukih biologizama ili makrokozmičke fiksacije o izabranim narodima koja izvire direktno iz "neukroćene goropadi" biologizma.

Istorijski život nije pojava definisana biologijom. On je dina­mičan proces s kojim se mi usklađujemo kreirajući ga, praktički u svim njegovim dionicama, i vizionarski u mogućim pravcima naših praksi. Osta­janje pri vjerovanju u Sudbinu ("Ostali su nam Bog, Pravda i Istina", reče pjesnik), može biti zaostajanje, ali i potpuno nestajanje u jednoj ne viziji već Prividu istorije. Od pleocena do ljudskog doba avijacije (o kojem govori jedan realni mistik, D.P. Uspenski) život se ne može definisati na isti način. Istorija i sudbina nisu, niti mogu na bilo koji način biti dogme, statičke definicije ma kojega - religioznog, filozofskog, naučnog - uvida. Sam uvid je dinamičkog karaktera, a religija, filozofija i nauka su forme istorijskog očitavanja sudbine. Mi smo na nivou istorije i vlastite sudbine tek onda kada (AKO) izgradimo i održavamo dinamičkim taj uvid. Ono što je nekada bilo prirodno danas je u najboljem slučaju "prirodno", ili jednostavnije rečeno, neprirodno. Ko napusti istorijski proces, štiteći svoju "ugroženu" sudbinu, pokazuje nam da on sam istorijski proces ne shvata kao svoju sudbinu, i da je ta njegova "sudbina" fikcija a "istorija" jedna marionetska praksa, zatvo­reni krug te fikcije.

Živimo u svijetu ireverzibilne sprovodljivosti, "proliferacije i reakcije u nizu", kako kaže Žan Bodrijar. S teorije upotrebe prešlo se na teoriju ekvivalencije, pa na strukturalne vrijednosti koda/znaka, te napo­kon danas stiglo se do fraktalnih vrijednosti ("epidemično zračenje bez referenci"), što jasno govori da se teorija vrijednosti dinamički modifikovala.

Da li je sinhronizovanje svih ovih elemenata poimanja i prakse vrijednosti i vrednovanja moguće i potrebno, o tome se mora društveno raspraviti. A takvo društveno stanje je stanje svijeta u kojem se istorija ne definiše u ugroženoj linearnosti osjećanja nekakvih "istorijskih ciljeva" (finalnost koja je jednom zauvijek formulisana, što će reći da je prešla onkraj finalnosti praktičkog razuma, u ekstrem virulentnog, logički nedohvatnog postojanja), već se dijaloški, analitički, ispituje i rastvara u sam ljudski život. To je istorijski proces liberalne demokratije u kojem klasa dislocira samu sebe, ne rješava problem u okviru jedne osjećajne odbrambene reakcije, već ga čini neproblematičnim u dinamici svog razvoja - PREVAZILAŽENJA.

Narodi nepodvrgnuti racionalnom - ovdje sinonim za dinamički-razvoj (a to svako mora sebi nametnuti, jer je takvo "nametanje" unutarnji, imanentni prirodni proces ljudskog istorijskog stanja), ti narodi sa stalnim svojim NE svijetu, narodi Antistava, narodi spečeni u reaktivne "filozofije" inata i dišpeta, pizme i pasjaluka ostaće history (istorija kao prošlost, ono bilo i prevaziđeno - u kojem su se zaglibila njihova "rješava­nja", njihovo "postojanje" u bivšim sukobima). To su narodi "antikviteta", kako ih naziva Ortega i Gaset, nesposobni da se vinu do SLOBODE MIŠLJENJA O SVOJOJ PROŠLOSTI, robujući nacionalnim klišeima, kobno skloni da svoj život potčine apsolutnom autoritetu i njegovoj "garan­ciji" apsolutne "izvjesnosti" života (u vjeri, u naciji, u volji jednoga vođe kao izrazu samovolje vlastite neslobodne biologije). Ti narodi ne znaju za slobodni dijaloški život, život sa svojim protivnikom. To su jednodimenzi­onalni narodi, Srbi i Hrvati.

Odista, šta se, dešava kada narod ne ostavi sebi mogućnost izbora, kad ne odnjeguje najmanje dvije svoje karakterne strane, i ne ustanovi ih kao samo društveno stanje? Šta biva kad sav narod postane jedna Partija? Kad kolektivno pravo naroda zamjeni i uguši individualno građansko pravo? Biva to da narod nema drugog izlaza do sebe sama. Poistovjećen s Jednim, kao političkom praksom i državnim amblemom tog svog stanja, porazom tog Jednog gubi sav narod - JER NIJE DOZVOLIO POLITIČKO KONSTITUISANJE SVOJIH DRUŠTVENIH PROTIVRIJEČNOSTI. Same su protivriječnosti kao normalno stanje društvenog organizma ugušene "jakom državom" i opojnom (i otrovnom) amblematikom nacionalne himerične žudnje. Taj Jedan, koji namješta ovu klopku, zna da narod ne zna i neće da zna da je "poraz naroda" u stvari samo poraz onog Jednog. A narod bi, isto tako, Jednome mogao postaviti klopku otkrivši u sebi napon Drugog, Trećeg, Četvrtog, itd. Tada bi Jedan mogao biti poražen od Drugog unutar društvenih, a ne međudržavnih borbi, i filozofija pobjede i poraza bila bi relativizirana.

Može se slobodno reći da je liberalna demokratija ravna sudbini ljudskog istorijskog života tačno od onoga trenutka kada je ta ideja nekome pala na pamet. Nju se može prevazići samo još većom slobodom i spontano organizovanim (nije oksimoron) uvidima - a ne nikako vjerskim i nacionalnim fundamentalizmima koji su kako veli Ortega i Gaset, jedno šuplje Ne liberalnom svijetu, ono VEĆ VIĐENO...

* * *

Liberalizam koji "propovijedam" nije doktrina jedne političke partije već određena klima mišljenja, ideja trpeljivosti koja naslijeđuje onu antičku riječ Homo homini res sacra. Njegovu dinamičku društvenu suštinu, u epohalnom smislu izrazio je Gete na početku Fausta II: "Neprekidnim nastojanjem težiti prema najvišem obliku postojanja". Ovo neprekidno nastojanje za višim oblikom postojanja očekuje Južne Slovene kao nužnost i sloboda njihove karakterne preobrazbe.

16.11.1991.

*Tekst prenosimo iz knjige "Tri čiste obične pameti", 1996.

Oceni 5